Plesna scena.hr

Sinergija osjeta, iskustva i izvedbe

Opet Roberta, kor. Roberta Milevoj

• 
  
  Opet Roberta solo je plesne umjetnice Roberte Milevoj premijerno izveden 15. ožujka 2013. u Zagrebačkom plesnom centru, a nastao je u koprodukciji s Kulturom promjene Studentskog centra u Zagrebu, Mediteranskim plesnim centrom Svetvinčenat i Hrvatskim institutom za pokret i ples. Jeromebelovskog naziva kojim se naslanja na svoj prijašnji solo Roberta, Roberta, autorica se smješta u konceptualni i samorefrencijalni okvir, no dok u prvom solu, ponavljajući ime, prati autobiografsku temu rada udvajajući se na prije i poslije, u Opet Roberti imenom radikalizira postupak, ne sugerirajući ništa, osim da se pojavljuje ponovno i da je u izvedbi sama.
  
  Ovu predstavu autorica gradi na specifičnoj somatskoj imaginaciji, na pomaku svijesti unazad i prizivanju prošlog tjelesnog (ili emocionalnog) iskustva. Izvedba tako radi na podvojenosti, na onome što se događa pred nama u stvarnom vremenu kao i u onome prošlom, proživljenom i već upisanom u tijelo. Takvu poetiku možemo povezati s radom slovenske autorice Male Kline, koja se isto bavi liminalnim prostorima tijela/imaginacije, no na scenu ga donosi vizualno upečatljivim imginarijem, dok se Roberta Milevoj upravo suprotno, oslanja samo na svoj unutarnji pogon. Druga je referenca koja se nameće Benîot Lachambre, koji radi na transformativnim stanjima duboke prisutnosti i osjeta. 
  
  Propozicija iz koje kreće Roberta Milevoj vrlo je jednostavna, a bavi se stapanjem s prirodnim okolišem i propusnošću tijela. Autorica u popratnom materijalu navodi da „istražuje mogućnost preoblikovanja emotivnog doživljaja prirodnog prostora na umjetnom prostoru izvedbe ... Je li prvi, prirodni prostor, samo mjesto iz kojeg crpimo inspiraciju, da li je moguće prevesti jedan prostor u drugi?“ Ideja je gotovo modernistički ritualna ili new-age, no u konačnici autorica dobiva zaobilaženje ili poroznost vlastitog ja, neku vrsta kameleonstva (istaknuto i u kostimu, kojim se spaja s prostorom izvedbe), kojim ruši onu čvrstu izvođačko-autorsku vertikalu i pojavljuje se neprisutno-prisutna, intuitivna, prepuštena nekim senzacijama izvan nje, i time necivilizirana. Dosljedna koreografija,  namjerno nespektakularna, na trenutke je jedva primjetna – koreografija lelujanja, oklijevanja, taktilnosti i fluida, tek je u dva navrata dignuta u intenzitetu pa kreira dinamički okoliš, umjesto dinamičkog luka. 
  
  Na koji način izvođačica priziva stanja u koja tone i koji je to emotivni doživljaj s kojim radi, nije nam dano na uvid. Povremeno prepoznajemo neki mimetički pokret koji sugerira let ili vodu ili vjetar, no gdje je ona zapravo, ne znamo, ali taj organski prostor kao sinergija osjeta-iskustva-izvedbe, u svojoj otvorenosti i neuhvatljivosti počinje živjeti pred nama. Izvođačica kao svojevrstan medij.
  
  U radu na ovoj predstavi nesumnjivo se dogodila fina autorska suradnja Roberte Milevoj, Matije Ferlina (u otvorenoj ulozi savjetnika), glazbenika Nenada Sinkauza i dizajnera svjetla Bojana Gagića. Autor glazbe naglašava kako je „snimao live sessione promatrajući Robertine kretnje i te snimke su postale partitura“ pa je tako zvuk u potpunosti podržava i nadograđuje pokret, a snažnim, tamnim zvukom okružuje i puni prostor. Vezu zvuka i izvedbe naglašava instalacija zvučnika, koja dominira scenom, kao statično tijelo s kojim se izvođačica igra skrivača, iza kojega nestaje i ponovno se pojavljuje. Meko vođeno svjetlo Bojana Gagića kreće se od polumraka, preko hladnog ranojutarnjeg, narančasto toplog, do krajnjeg, gustog mraka, a svakom promjenom otvara novu razinu istog prostora kako izvođačica mijenja dinamiku i svoja stanja.
  
  Ključan moment ovog rada pogled je koji Roberta Milevoj tijekom cijele izvedbe upire na publiku. Njezin ples tako postaje igra otvorenosti prema publici koju poziva na potvrdu vlastite prisutnosti, a istovremeno odvojen od pokreta, stvara dojam neprisutnosti, nestajanja. Otvorenim pogledom i licem koje odaje unutarnju napetost izvođačica postaje melankolično, krajnje prepušteno i emotivno biće. No kako Melancholija još nije udarila o Zemlju, tako  Opet Roberta nije depresivno ni mistično, nego smirujuće, gotovo iscjeljujuće iskustvo, o čemu govori i duboka tišina na kraju izvedbe, i potreba gledatelja da ostanu u tom prostoru još malo dulje.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 19. ožujka 2013.

Piše:

Iva Nerina
Sibila