Plesna scena.hr

Plesačko iskustvo

Cédric Andrieux, autor Jérôme Bel

• 
  
  Kakvo je iskustvo plesača i što nam ono može rasvijetliti? Govoreći o suvremenom plesu, zapravo se najmanje bavimo plesačima, a njihov ples i njihove priče ostaju najslabije zabilježeni jer povijest suvremenog plesa zapravo je povijest koreografa-autora. Upravo je iz tog razloga zanimljiv koncept Zagrebu već dobro znana francuskog koreografa Jérômea Bela, koji u cijeloj seriji svojih predstava u prvi plan stavlja plesača/icu. Nakon što smo prije nekoliko godina vidjeli predstavu Lutz Förster o dugogodišnjem plesaču kazališta Pine Bausch, u petak, 8. ožujka u Zagrebačkom kazalištu mladih u organizaciji Queer Zagreb sezone 2013. gostovala je i druga predstava iz serije – Cédric Andrieux.
  
  Cédric Andrieux kao plesač je najviše vremena proveo u kompaniji Mercea Cunninghama pa je taj segment njegove biografije ujedno i centralni dio predstave. Koncept je uvijek jednak, autobiografski, dokumentaristički, tako da plesač govori i pleše svoju profesionalnu povijest – svojevrsni kazališni reality show u kojem, kao i dosad kod Jérômea Bela, dolazi do ogoljenja i prevrtanja kazališne stvarnosti.
  
  Andrieux na praznoj, očišćenoj sceni u radnoj odjeći potpuno hladno i distancirano prepričava svoj plesački put, od prvih susreta s plesom, preko vremena prevedenog na plesnoj akademiji, do rada s različitim koreografima. Kroz suzdržano prepričavanje ipak se provlače neka očekivanja, pitanja, nesigurnosti, frustracije i razočaranja. Ideali o plesu kao slobodi, koje mu je prenijela majka, ubrzo se nalaze na iskušenju tijekom studija, a plesačka se profesija otkriva kao iznimno naporna, zahtjevna, pa čak i monotona. Andrieux tu i tamo demonstrira vježbe i koreografije koje je izvodio.
  
  Rad za Cunninghama prikazuje ikoničkog koregrafa u posve novom svjetlu, kao koreografa čiji su dnevni klasevi bili strahovito jednolični, dok su probe i izvedbe iziskivale izniman fizički napor, uslijed prilično dehumaniziranog pristupa tijelu. Unatoč tome, Andrieux uz Cunninghama ostaje dulji niz godina, što nameće zaključak da ga je očigledno nečim intrigirao. Nakon toga priča se raspliće u maniri happy enda, jer Andrieux nakon iscrpljujućeg iskustva s Cunninghamom ipak pronalazi sve veća zadovoljstva u radu na koreografijama Trishe Brown i, naravno, Jérômea Bela, čiji je kultni The Show Must Go On (gostovao na 15. Eurokazu) Andrieuxu konačno stavio osmijeh na lice.
  
  Cédric Andrieux jednaku distanciranost komunicira svojim treniranim vitkim tijelom u kojem je itekako upisana cunninghamovska antiemocionalna estetika. Predstavu, međutim, obilježava jedna vrsta paradoksa – dok je zanimljiva, vrijedna, pa i uspješna Belova namjera u rasvjetljavanju tog često skrivenog plesačkog habitusa, predstavi zamjeram manipulaciju, jednostranost i svojevrsnu demagogiju – Cunningham je bio mnogo više od prikazanog u ovoj predstavi, a vjerojatno se isto može reći i za Jérômea Bela.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 20. ožujka 2013.

Piše:

Jelena
Mihelčić