Plesna scena.hr

Kakva nam plesna kritika treba danas u Hrvatskoj?

Kretanja, časopis za plesnu umjetnost, gl. ur. Iva Nerina Sibila, br. 18/2012., Hrvatski centar ITI, Zagreb

• Desetu godišnjicu izlaženja časopisa za plesnu umjetnost Kretanja posve opravdano prati broj posvećen plesnoj kritici kao praksi koja se izravno tiče samog časopisa i ljudi koji su ga u tih deset godina stvarali. Odgovor na pitanje iz naslova ovog teksta, koje u uvodniku postavlja i glavna urednica Iva Nerina Sibila, pokušava dati temat markiranjem polja potencijala kritičkog pisanja o plesnoj umjetnosti. Čini to u tri rubrike: u onoj Iz kritičke prakse pišu same kritičarke, u rubrici Sa scene progovaraju plesni umjetnici, dok rubrika Prijevodi donosi pregled ključnih tekstova o plesnoj kritici eminentnih američkih kritičara.
  
  U temu povijesnim pregledom hrvatske plesne kritike uvodi Maja Đurinović. Odmah u početku broja time se ističe krucijalna, premda ne i jedina vrijednost i važnost plesne kritike – ona bilježenja trenutka, kako bi, ako ništa drugo, nekome u budućnosti pomogla u razumijevanju umjetnosti tog vremena. Autorica tu tezu zatim i potkrepljuje zapisima Šenoe, Matoša i drugih, čiji tekstovi rasvjetljavaju specifične povijesne trenutke hrvatskog baleta i suvremenog plesa, ali i šire. Vrijednost navedenih isječaka nije međutim samo u povijesnom bilježenju ljudi, događaja i konteksta nego i u bilježenju načina na koje su se autori tekstova tog vremena suočavali s opisivanjem plešućeg tijela, što se kao bazni izazov plesnoga kritičara kristalizira sve jasnije u ostalim tekstovima ovog broja.
  
  Dublje u temu ulazi zatim Nataša Govedić vrlo zanimljivim tekstom o (plesnoj) kritici koji se dotiče ključnih pitanja kritike kao novinarske, ali i umjetničke prakse, a čiji je naglasak na jednakoj zahtjevnosti prema sebi i prema umjetničkom djelu. Koje su to kritične točke koje navodi autorica? Prije svega važnost dijaloškog pristupa pisanju kritika, kakav za cilj ima pomicanje granica samopercepcije umjetnika, ali i kritičareve percepcije, pri čemu uvodi i temu ne manje važne sposobnosti prihvaćanja kritike. Nadalje, govori o kapacitiranosti kritičara kao posljedici iskustvene, a ne samo teorijske matrice. Zanimljivo je i bitno njezino pitanje bi li kritičareva najvažnija edukacija trebala biti zapravo ona učenja procedura sagledavanja predstave koje toleriraju širok raspon interpretacijskih i vrijednosnih reakcija. Piše zatim o sličnostima stvaralačkog i kritičkog iskustva koji dijele, odnosno trebali bi dijeliti kritičko pregovaranje vrijednosti i probijanje postojećih granica artikulacije. „Ples je vrsta kritike“ – piše Nataša Govedić – „jer je suvremeni ples sam po sebi subverzivan.“ Osim toga, upozorava na problem sve većeg udaljavanja kritike od uloge participatora u umjetničkim i društvenim procesima i njezina svođenja na navijačku i posredničku (marketinšku) ulogu između djela i publike. Kratko se dotiče pitanja objektivnosti, koja je zapravo lažna, i čiste manipulacije, nasuprot obrazlaganju stavova. Zadnji dio teksta bavi se temom kritike kao „odanosti situaciji“ koja bi trebala uvijek i samo biti na strani onog najboljeg u umjetničkom djelu, beskompromisno i bez obzira na okolnosti.
  
  Iva Nerina Sibila vodila je razgovor s uglednim njemačkim kritičarem Franzom Antonom Cramerom, a razgovor se razvija oko nekih već spomenutih tema poput kritičareve odgovornosti, objektivnosti, izazova zadržavanja uvijek svježeg, otvorenog pogleda te važnosti raznolikog liberalnog pristupa. Uvode se i pitanja poput vječne debate o tome što ples je, a što nije, o roku trajanja profesije plesnog kritičara i mogućnostima nekih novih formi kritike. Drugi intervju, onaj sa slovenskim kritičarem Rokom Vevarom, napravila je Katarina Kolega. Osim što se dotiče slovenske scene, intervju se bavi nekim praktičnijim pitanjima pisanja plesnih kritika poput izazova dekodiranja plesa koji zna biti potpuno nečitljiv i kreiranja novog jezika kako bi se uhvatio plesni izraz. Vevar navodi osnovne alate kritičara i ističe nužnost kontinuiranog vježbanja.
  
  Drugačiji je pak i vrlo osoban tekst onaj Ivane Slunjski, koji, osim što opisuje njezin vlastiti pristup pisanju, otvara pitanja o kojima se inače ne govori, a to je status plesnog kritičara na hrvatskoj sceni, kojeg neovisno o ekonomskoj krizi oduvijek prate nesigurnost i podfinanciranost, koja se zatim odražava na edukaciju, nužnu mobilnost i profesionalizam, jer je kritičarski posao zapravo posao u trećoj smjeni. Zahtjevnost kao spomenuti kritičarev imperativ, koji uvodi Nataša Govedić, postaje u tom tekstu zaista i njegova najveća tegoba. Ivana Slunjski zato se s pravom pita: „Biti ili ne biti kritičar(k)om?“
  
  Rubriku Iz kritičarske prakse zatvara tekst Mirne Rončević, autorice koja, nažalost, rijetko piše o plesu. Njezin kratak, ali koncizan tekst fokusiran je na još jedno bitno pitanje, ono distance, odnosno – koliko od sebe kritičar stavlja u kritiku. Analizirajući dva temeljna sastojka kritike – znanje i emocionalno iskustvo – Mirna Rončević obrazlaže zašto je važno kritiku učiniti propusnom za osobni doživljaj, i kako to činiti. Pitajući se možemo li uopće uživati u nečemu što ne doživljavamo osobno, zaključuje kako postavljati sebe u centar kritičke preokupacije znači preuzeti odgovornost za širenje svijesti o svojim znanjima i osjećajima.
  
  U rubrici Sa scene progovara nekolicina plesnih umjetnika o svojem viđenju kritike ili iskustvu s kritikom, što je vrlo vrijedan niz zapažanja i primjedbi. Jednako kao što je kritika korisna povratna informacija umjetniku, tako je i ovaj pokušaj dragocjen za kritičare u upostavljanju uljuđenog dijaloga nužnog za bilo kakve kvalitativne pomake s obje strane. Kroz ove tekstove provlače se zapravo slične teme kao i u prvome dijelu, o objektivnosti, nepristranosti, konzistentnosti, dijaloškoj mogućnosti kritike, s naglaskom na kritiku kao vrijednu povratnu informaciju iz koje se uvijek može učiti bez obzira na ocjenu, na kritičarevu educiranost te problematiku prostora za kritiku u masovnim medijima, izumiranju kritičara te nužnosti okretanja drugačijim i inovativnijim medijima/formama/pristupima. U rubrici pišu Petra Zanki, Aleksandra Janeva Imfeld, Žak Valenta, Nela Sisarić, Petra Hrašćanec, Katarina Đurđević, Roberta Milevoj i Zrinka Šimičić Mihanović, Maja Marjančić te Martina Granić i Irena Tomašić.
  
  U trećem dijelu temata, Prijevodi, sve se te teme potvrđuju, nadopunjuju i šire kroz ključne tekstove o plesnoj kritici iz pera eminentnih predstavnika struke kao što su Sally Banes, Jill Johnston, André Lepecki, Edwin Denby i Roger Copeland. I dok Sally Banes najdetaljnije razrađuje metodologiju pisanja plesnih kritika, kroz pojašnjenja i kombinacije osnovnih alata – opisa, interpretacije, evaluacije i kontekstualizaije, Denby se fokusira na specifičnosti pisanja plesnih naspram kritika drugih umjetnosti kao što su nedostatak terminologije, što može biti i prednost, siromašno nasljeđe te nejasnoća i nespretnost estetike plesa. I ako se vratimo na početak, ono što se razaznaje kroz čitav temat o plesnoj kritici, a u ovom je dijelu najjasnije izrečeno, činjenica je da je bazično umijeće svakog plesnog kritičara upravo sposobnost zornog opisivanja onoga što je vidio, i to upravo zbog neuhvatljivosti plesa, čime ono odolijeva strogom akademizmu i elitističkoj teoriji koja prati ostale umjetnosti. Kao što primjećuje Copeland, točan opis koji pobuđuje um i maštu vjerojatno je najrjeđe kritičarsko postignuće, dok Denby smatra kako je kritika zbog svog nestabilnog teorijskog uporišta primamljivija pjesnicima nego učiteljima, navodeći kako nas iz povijesti ne impresionira poštenost velikih baletnih kritičara, nego upravo njihova životnost. I zato Jill Johnston inzistira na sintagmi umjetnost kritike, a Roger Copeland na nekom idealnom stupnju plesne kritike koja se pozicionira između jednostavne deskripcije i nerazumljive dekonstrukcije koja ples udaljava od njegove neposrednosti. Temat zatvara Lepecki vizionarskim postavljanjem okvira za problematku kritike „nove distance“, koja poput plesne umjetnosti izmiče i čini poroznim klasiče podjele uloga na onu umjetnika, publike, kritičara, kustosa i producenata.
  
  Drugi i sastavni dio svakog broja Kretanja, rubriku Kroz izvedbe, ovaj put čine tekstovi pisani za specijalni francuski broj časopisa tiskan u povodu Festivala Hrvatske u Francuskoj Croatie, la voici!. Ovdje se kroz iscrpne tekstove zapravo govori o nekim od najzanimljivijih predstava i autora protekle sezone. Katja Šimunić tako se pozabavila recentnim radovima Marjane Krajač, Kratka fantazija o ponovnom uspostavljanju vlasništva nad tijelom te Priručnik za prazne prostore, analizirajući na koji način autorica pristupa pitanjima naše uvjetovanosti vanjskim faktorima, bilo kroz naše vlastito tijelo, bilo kroz prostor u kojem živimo i radimo. O prva dva dijela trilogije posvećena istraživanju odnosa plesa i glazbe Saše Božića i Petre Hrašćanec piše Iva Nerina Sibila, fokusirajući se na prvi dio Love will tear us apart, tako da ga raščlanjuje prema pojedinom glazbenom broju iz predstave, a svaki se broj odnosi na pitanje – za koga plešem. Promatrajući rad kroz dramaturšku prizmu, Andrej Mirčev piše o vlastitu iskustvu u radu na predstavama riječkih koreografa Dijagnoza umjetnost Žaka Valente i Lieux du mémoire Mile Čuljak, rasvjetljavajući dramuturški proces kao rad na relaciji vanjskog promatrača i involviranog suradnika s kritičkim i političkim potencijalom. Jelena Rajak bavi se pak serijom predstava Sad Sam… Matije Ferlina, kako bi definirala kontekst za detaljnu analizu posljednjeg u nizu sola, Sad Sam Lucky, pristupajući analizi kroz proces autorova samopreispitivanja.
  
  Prigodno za francuski broj, Maja Đurinović razgovarala je s Irmom Omerzo, koja je velik dio svog profesionalnog puta prošla upravo u Francuskoj. Opsežan i značajan razgovor pokriva velik raspon tema, od iskustva rada u francuskoj trupi slavnog Philippea Decoufléa, do neizbježne komparacije s hrvatskim iskustvom, koja donosi očekivano negativne, ali i pozitivne zaključke, dotičuči se ključnih Irminih predstava i suptilno razotkrivajući njezin autorski rukopis. Na kraju, Andreja Jeličić znalački argumentirano osporava kvalitetu baletnog klasika Trnoružice Baleta HNK-a u Zagrebu, i stavlja u pitanje dugogodišnju suradnju tog ansambla s koreografom Derekom Deanom.
  
  Osamnaestim brojem časopisa Kretanja plesna scena dobila je vrijednu zbirku tekstova koji se bave onim kritičkim u plesu i oko njega iz različitih kutova gledanja, ali pokrivajući sve bitne toj temi inherentne problematike. Za hrvatsku scenu, kao i za aktualni trenutak, tema kritike itekako je relevantna što zbog promjena koje se događaju i nužnosti (re)definiranja kritičkih pozicija, što zbog evidentnog odumiranja kritičkog diskursa u medijima glavne struje. Nadajmo se da će ovaj broj Kretanja ohrabriti još pojedinaca da se uhave ukoštac s plesnom kritikom, jer će jedino raznolikost pristupa osnažiti scenu.
  
  I za kraj, naravno, kritika – trebalo bi uložiti mali dodatni napor u promociji časopisa Kretanja, za početak na način da na web stranicama budu lako dostupne informacije o tome gdje se može kupiti časopis te da barem dio tekstova bude dostupan online.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 2. travnja 2013.

Piše:

Jelena
Mihelčić