Od lokalnog natjecanja do međunarodne plesne tvornice

Intervju: Tamara Curić i Larisa Navojec u povodu 14. Platforme.hr

  • Tamara Curić i Larisa Navojec

    Platforma.hr, nekad Platforma mladih koreografa, ove je godine održama četrnaesti put od 25. do 29. travnja u prostoru zagrebačkog Pogona Jedinstvo na Savskom nasipu. O projektu koji je u proteklih četrnaest izdanja postao jedna od najznačajnijih pojava na domaćoj pa i regionalnoj plesnoj sceni te o mnogim drugim aktivnostima Plesnog centra Tala razgovarali smo s Tamarom Curić i Larisom Navojec, izvedbenim umjetnicama, pedagoginjama te pokretačicama i umjetničkim direktoricama festivala Platforma.hr i Plesnog centra Tala.

    Možete li za početak pojasniti novosti i promjene u programu Platforme.hr?

    Larisa Navojec: Svake godine pokušavamo prilagoditi sadržaje festivala naslanjajući se na potrebe hrvatske plesne scene, pa kako se one iz godine u godinu mijenjaju s obzirom na uvjete i trendove, tako se i Platforma.hr mijenja zajedno sa scenom, što je i logično s obzirom da je projekt od početaka utemeljen na ideji o prezentaciji lokalne scene. Čini mi se da takav pristup prirodno obogaćuje sadržaj, jer da smo se slijepo držale početne ideje, Platforma ne bi napredovala, kvaliteta se ne bi poboljšavala i sve skupa ne bi imalo svrhu. Promjene u program uvijek dolaze spontano, a mi neprestano nastojimo osluškivati povratne informacije koje dobivamo od kolega i posjetitelja prijašnjih festivala. Činimo to kroz intenzivne razgovore koji su dosta kritični, ali te kritike doživljavamo vrlo pozitivno jer smatramo da ih ljudi iznose u najboljoj namjeri što pokazuje da im je stalo do toga da ovaj projekt živi.
    Posvećeno Milani
    Tako smo ove godine Platformu pokušale orijentirati na problematiku procesa rada, a manje na izvedbu samih predstava. Naravno, predstave su i dalje tu, kao konstanta koja na Platformi ide kroz dugogodišnji program Koreomat, a odnosi se na prezentaciju rada afirmiranih hrvatskih autora. Festival smo otvorili programom Posvećeno Milani. Nedavno preminula Milana Broš ostavila je veliko nasljeđe cijeloj sceni i generacijama plesnih umjetnika, a dobrim dijelom to se odnosi na njezine metode rada koje su se temeljile upravo na procesu, na improvizaciji kao najvišem stupnju organizacije, na okvirnim zadacima koje je postavljala pred plesače. Željeli smo izvedbu tog projekta na Platfomi ostaviti koliko je moguće nepredvidivom, nismo je htjeli uvježbavati, ali smo na temelju njezinih metoda ostavili čvrstu strukturu. Odlučili smo se za neku vrstu lecture-performansa u čijem se prvom dijelu pet izvođača pokušalo kretati po inputima njezinih principa kroz predstavu 19&10. Pitali smo se što bi to danas progovaralo kroz nas dok se služimo metodom i principom nastalim prije nekoliko desetljeća. Uslijedilo je predavanje i razgovor s akterima koji su s njom surađivali i koji su upoznati s njezinim radom.

    Drugi važan dio programa je TASK, koji ide već treću godinu, a temeljen je na ideji Martine Granić i Sonje Pregrad da godišnje tri relevantna koreografa raspišu svoje metode rada kroz sedam koraka što objavimo u publikaciji. Na te se metode referiraju s jedne stane mladi, a s druge iskusniji reaktori-koreografi. Sam format TASK-a kao natječaja tjera reaktore da razmišljaju o finalnom produktu, a ne o metodi kroz sedam koraka, ne o tomu kako mogu doći do koreografije primjenjujući nečiji tuđi sustav, nego o finalnom produktu. Nakon ovogodišnjeg TASK-a i razgovora koji je uslijedio, zaključili smo da bismo iduće godine možda ipak trebali naglasak staviti na proces, i sadržaje oko TASK-a popuniti u smislu da možda publika dođe u dvoranu vidjeti na koji način se radi, susresti se, porazgovarati, informirati se…
    Posvećeno Milani
    Zašto vam je to bilo bitno?

    Larisa Navojec: Zato što svi koreografi imaju jako malo vremena, uvjeta i financijske potpore da se bave samim procesom. Kad prijaviš neki projekt za financijsku potporu, svi te pitaju kad će biti premijera i očekuju izvještaj s premijere. A kad bi htio aplicirati i reći da se želiš šest mjeseci baviti samo istraživačkim radom, da ne želiš predstavu, novac ne bi dobio. Željele smo kreirati okruženje u kojem bi umjetnici imali tu mogućnost i uvjete, a to nam je uvijek tijekom godina i bio cilj. Kad nam je Grad Zagreb dodijelio Kino Kalnik na korištenje, razmišljali smo da ga radnim imenom nazovemo DECK – dance, education, choreographic, Kalnik. Program smo od početka zamišljale kao istraživački, manje izvedbeni.

    Ove godine TASK su osim hrvatske koreografkinje Nikoline Pristaš napisale i dvije inozemne autorice, Dalija Aćin Thelander iz Srbije i Mateja Bučar iz Slovenije. Kako to da ste već u trećoj godini projekta uključile i autore iz inozemstva?

    Tamara Curić: S TASK-om prolazimo isti put kao s Platformom. Iz godine u godinu on prirodno raste i traži svoj put dalje. Kako se grana i širi, tako je bio prirodan korak da ga otvorimo i za umjetnike izvan Hrvatske. Umjetnici su oduševljeni s projektom jer im pruža okoliš u kojem se mogu nečim baviti neobvezno, a to je iznimno rijetko, gdje ne moraju producirati nekakvu zaokruženu predstavu, nego je rezultat njihova reakcija na zadatak. I sudionike zovemo reaktorima, a ne profesionalnim ili mladim koreografima ili nekim takvim teškim riječima.

    Kako je Plesni centar Tala dio regionalne mrežu Nomad Dance Academy (NDA), bilo nam je isto tako logično da u priču uključimo naše prve partnere, naše najbliže susjede koji su isto tako dio NDA mreže, a to su ovaj put Stanica za savremeni ples iz Beograda i NDA Slovenija. Pridružio nam se i Tanzfabrik Berlin i to ove godine samo s vrlo mladim autorom Tuanom Lyjem.
    TASK 2013.
    Kako funkcionira izbor autora?

    Larisa Navojec: Svaki od partnera predlaže nekog autora koji je njima zanimljiv ili bitan za njihov kontekst, a mi biramo hrvatskog autora. Naime, nije svejedno tko će pisati zadatke jer to nije nimalo lako. Autor mora biti sposoban promišljati sam svoj rad i ponuditi nešto konkretno.

    Tamara Curić: Zanimljivo je što kažu sâmi autori, da su zapravo prvi put ozbiljno sjeli i razmislili o svojim metodama rada, jer se to uvijek nekako podrazumijeva, ali su ih sada prvi put morali konkretizirati i preispitati, što je i njima zasigurno korisno iskustvo. A za plesnu scenu je važno jer tek kad TASK izađe, vidi se kolika je njegova težina i vrijednost kao dokumenta.

    Ovogodišnji reaktori su Nikolina Komljenović, Maja Drobac i Irma Unušić iz Hrvatske, zatim Leja Jurišić iz Slovenije, Branka Zgonjanin iz Srbije te već spomenuti njemački autor Tuan Ly. Kako oni apliciraju za sudjelovanje u TASK-u, odnosno kako se selektiraju?

    Larisa Navojec: Raspisujemo javni natječaj. Za takozvane break a leg reaktore ili mlade koreografe imamo selekcijsku komisiju koju mijenjamo svake dvije godine, a njezini članovi su ujedno i mentori. Mladi koreografi prijavljuju se putem motivacijskog pisma i životopisa i na temelju toga komisija odabire troje sudionika. Njima zatim ponudimo čitav produkcijski okvir kako bi mogli raditi na zadatku. Što se tiče profesionalnih odnosno iskusnijih koreografa, također raspisujemo neku vrstu natječaja, ali oni se prijavljuju izravno prema želji i interesu. Pokušavamo ih staviti u neke nove kontekste, da ne rade na nečemu što već dobro poznaju, nego im dajemo izazov. Oni naravno nemaju mentora, ali dobivaju svu tehničku podršku i budžet za realizaciju.
    TASK 2013.
    Kako je došlo do ukidanja dugogodišnjeg zaštitnog znaka Platforme – natjecateljskog formata u kojem se birao najbolji mladi koreograf – i njegove pretvorbe u ovaj oblik rada na zadacima uz mentora?

    Tamara Curić: Hrvatska je mala zemlja i shvatili smo nakon nekoliko godina da se postojeći format iscrpio u smislu da nije lako svake godine dobiti kvalitetne mlade ljude da se prezentiraju, kvaliteta je postala dosta upitna, a i realno gledano nemoguće je proizvesti toliko novih imena na godišnjoj razini. Razmišljali smo ako im pružimo nekakav okvir i konkretan zadatak, da će se lakše ohrabriti na sudjelovanje, što se pokazalo točnim jer imamo zaista puno prijava. Mentor pritom zajedno s njima iščitava zadatak i on je svojevrsni filter prema mladima. Razmišljali smo također puno o tome da li da se autor zadatka i reaktor susreću ili ne. Jedan od mogućih smjerova daljnjeg razvoja TASK-a je i to da omogućimo autorima da otputuju tamo gdje živi autor TASK-a i da se međusobno upoznaju, možda da rade tamo gdje i oni itd. Ideja je da se projekt širi kroz rezidencije i umjetničke procese koji su svima jako dragocjeni i važni.

    Larisa Navojec: Ljudima se nije sviđalo to natjecateljsko razmišljanje. Nama je ono u početku bilo zanimljivo jer smo htjeli dati priliku mladim autorima, htjeli smo ih izazvati da se pokažu. Međutim Platforma je nakon prvih nekoliko godina postala puno više od samo Platforme mladih koreografa, koja je bila važan segment, ali nismo se mogli zadržati samo na tome upravo stoga što je potreba naše plesne scene bila puno složenija. Trebalo je otvoriti prostor za ljude bilo da su mladi početnici ili profesionalci. Puno smo sretnije s ovim rješenjem. Važno je reći kako se u ovih četrnaest godina na Platformi predstavilo stotinjak hrvatskih i osamdesetak inozemnih autora, a većina danas relevantnih autora na sceni svoje su prve radove prikazali na Platformi. Trebalo nam je nekoliko godina da uvidimo što želimo i kamo možemo ići, a i kolegama je trebalo nekoliko godina da shvate da je Platforma projekt koji služi svima za boljitak scene.
    TASK 2013.
    Nastavno na fokus ovogodišnjeg programa na procesu rada u plesnoj umjetnosti, na festivalu je gostovao i njemački koreograf Martin Sonderkamp koji je održao rezidenciju za plesače nazvanu Re-Wired* Choreographies for the preconscious body čija se prezentacija odvila pred festivalskom publikom i koja joj je nastojala približiti teme kojima su se polaznici bavili. Publika je sama podijeljena u grupe prolazila kroz iste zadatke kojima su se plesači bavili kroz rezidenciju, a nakon toga su plesači demonstrirali način kretanja utemeljen na tim metodama. Osim što se bavi domaćim autorima i problematikama, Platforma redovito ugošćuje i strane izvedbe. Na koji način selektirate strana gostovanja?

    Tamara Curić: U početku smo ugošćivali predstave koje su nam slale naše partnerske organizacije kroz razne mreže s kojima surađujemo. S time nismo bile zadovoljne i htjele smo program formulirati prema našim vlastitim smjernicama, jer se događalo da partneri izvana pošalju predstave koji se potpuno kose s našim razumijevanjem plesa. Nismo željele promovirati nešto iza čega same ne stojimo. Od tada nas pri selektiranju predstava koje će se prikazati na Platformi vodi prije svega naša vlastita estetika i ono što prepoznajemo kao kvalitetu i za što smatramo da bi publika svakako trebala vidjeti. To znači da razmišljamo i o stranim partnerima koji će gledati hrvatske koreografe, ali i o našoj lokalnoj publici. Mislim da ljudi već znaju kakve predstave mogu očekivati na Platformi.

    Na ovogodišnjoj Platformi.hr prikazane su najrecentnije koreografije Natalije Manojlović, Sanje Tropp Frühwald (VRUM), Roberte Milevoj, Liberdancea, Dalije Aćin, a premijerno u Hrvatskoj prikazana je i posljednja predstava iz hvaljene trilogije Barbare Matijević i Giuseppea Chicoa, Forecasting. Možete li usporediti kontekst kada ste pokretale Platformu s ovim danas?
    Martin Sonderkamp, Re-Wired* Choreographies for the preconscious body
    Larisa Navojec: Krenule smo iz čiste potrebe jer smo i mi bile mlade i nitko nam nije davao priliku da negdje nešto pokažemo. Bili smo svi skupa vrlo neiskusni, imali smo dva plesna ansambla i nakon Škole suvremenog plesa Ane Maletić plesače se pozivalo u jedan od dva postojeća ansambla. Osim toga nisi imao drugi izbor, niti otvoreni sustav. Nas dvije smo konkretno plesale u Zagrebačkom plesnom ansamblu i krenule smo raditi nešto svoje što nam se tada to činilo ok, uopće nismo razmišljale da bi to moglo izrasti u ono što je danas. A danas se možemo pohvaliti ne samo s Platformom nego i s PC Tala općenito, zahvaljujući kojemu imamo svoj vlastiti prostor, s četiri plesne dvorane i s preko šesto polaznika, zapošaljavamo ljude što je u današnje vrijeme također uspjeh, imamo preko osamnaest vanjskih suradnika i pedagoga koji kontinuirano rade kod nas, imamo jak edukativni program, kao i vlastite produkcije i koprodukcije. Postali smo doista velika tvornica.

    Tamara Curić: Primjećujem kako je danas, za razliku od prije petnaest godina, puno veća razina razumijevanja i slušanja, porasla je kvaliteta dijaloga. Upravo zahvaljujući tome narasla je i Platforma, kao i svaka naša predstava uostalom. Nama je svaka kritika uvijek važna jer nam je ukazala na nešto što možda nismo uvidjele same. Na temelju kritika smo i usmjeravale svoj daljnji rad. Larisa i ja smo jako različite, ali imamo slične one osnovne poglede na rad, na one ljudske i etičke norme, jer to je ono što omogućuje rast.

    Larisa Navojec: Jako puno ljudi prolazi i realizira se kroz PC Tala i osobno smo trebale zatomiti dosta vlastitih potreba, jer da smo gledale samo na svoje potrebe bavile bismo se samo autorskim radom i čudile se kako se stvari ne događaju. Odlučile smo se prvo baviti svim ostalim stvarima, kako bismo onda mogle raditi autorske projekte. Kao što je rekla Tamara, mislim da danas postoji puno kvalitetniji dijalog, činjenica da se možeš dogovoriti s kolegama bez obzira na razlike u estetici i zajednički nešto pomaknuti.
    Martin Sonderkamp, Re-Wired* Choreographies for the preconscious body
    Kako danas gledate na potrebe scene?

    Larisa Navojec: Danas su potrebe plesne scene jako velike, puno veće nego što gradske i državne strukture mogu pokriti. Imamo hiperprodukciju i taj kolač se sve više smanjuje jer oni koji odlučuju ne razmišljaju po principu strategije i evaluacije, nego prema principu svima pomalo. I to je postalo svima nedovoljno. Ima međutim velik broj autora koji rade kvalitetne stvari, ali oni imaju velike potrebe, potrebe koje su itekako nadišle ono što im Hrvatska može ponuditi. Rezultat je da sve više kvalitetnih autora odlazi u inozemstvo.

    Tamara Curić: Ljudi su osvijestili koliko je naša scena jaka. Za to je isto potrebno vrijeme da se malo obiđe svijet i vidi što se drugdje dešava i da se dođe do zaključka kako imamo jako kvalitetne ljude. A što se tiče uvjeta, to što se otvorio Zagrebački plesni centar, to se trebalo desiti deset godina ranije i tada bi imalo smisla i zadovoljilo bi potrebe. Danas trebamo još tri takva centra. Vezano uz to, postoji problem kontinuiteta igranja plesnih predstava na konkretnim lokacijama pa se publika rasipa. Nadamo se da će Pogon Jedinstvo, koji će postati servis za cijelu nezavisnu scenu, popraviti tu situaciju.

    Što je s Kinom Kalnik kojeg ste dobile na korištenje?

    Larisa Lipovac: Stalo je s Gradom, mi još uvijek imamo ključeve od tog prostora, ugovor se nije produljio, očito su oni namijenili taj prostor za nešto drugo, a i ako jesu, ništa se ne događa, a mi jednostavno ne možemo čekati da se stvari pomaknu. Napravile smo sve što smo trebale, projektnu dokumentaciju, dobile smo građevinsku dozvolu, čak smo imali i jednu predstavu tamo, međutim to je stalo i sad smo više sklone ideji da ćemo same naći nešto drugo.

    Tamara Curić: Kad smo prije sedam godina razmišljale o Kinu Kalnik, uključile smo sve stručnjake za svoje područje, od rasvjete do akustike. Pristupile smo tomu vrlo odgovorno. Ali danas nam je taj prostor već premalen. Sada smo u prostoru u Odranskoj ulici na Cvjetnom naselju koji je potpuno privatan i kojeg same financiramo i Grad u tome nikada nije sudjelovao. Zašto? Zato jer to nije gradski prostor, a gradski nam ne daju.
    Forecasting
    Spomenule ste Nomad Dance Academy, možete li ukratko predstaviti tu regionalnu mrežu.

    Tamara Curić: NDA se tek rađa, još tražimo što ćemo i kako te zašto je NDA potreban. NDA Hrvatska naslanja se na NDA mrežu u regiji koja ima predivno promišljene projekte koji detektiraju neke zanimljive smjerove u umjetnosti i koji su potrebni za razvoj svake sredine, a mogu se primijeniti na svaki lokalni prostor. Nije u svakoj zemlji isti princip, nego je to sloboda odlučivanja. U Hrvatskoj smo uspjeli okupiti sedam gradova zasad, ali NDA Hrvatska nisu gradovi nego mreža ljudi koji žele zajedničkom energijom i idejama odgovorno osmišljavati programe kroz koje bi se ples doveo na neku višu razinu u svim smjerovima. Svaki dio zemlje ima svoje potrebe, ali se partneri unutar mreže mogu osloniti na metode koje se rade kroz cijelu NDA mrežu i preslikavati ih u svoj okoliš. NDA je edukacija kako bi mogli bolje raditi svoj posao uz mrežu koja stoji iza tebe u moralnom i programskom smislu.

    NDA je kao ideja nastala 2006. godine u okviru bečkog danceWEB edukativnog programa, gdje su se našli ljudi iz regije sa sličnim promišljanjima koja su željeli nastaviti dalje pa su pozvali ljude koji bi za to imali sluha. U Hrvatskoj je to najprije bila ekscena, a kasnije Tala. Sada smo ušli smo u višegodišnji europski projekt, čitava priča se razvija, a Tala je jedan od vodećih partnera mreže. Edukacija je u NDA najvažniji element. Zvali smo vrsne profesionalnce da nam pomognu kako formirati okruženja i sisteme za rad u grupi koja se sastoji od ljudi vrlo različitih profila. U NDA smo svi vrlo različiti, ali temeljna stvar je da želimo edukaciju dići na višu razinu. To nam je zajedničko i tu je naša snaga što se ide duboko u problem i tako rješava stvar, a na površini će svatko za sebe riješiti onako kako mu treba. Pridružili su nam se Nela Sisarić i IKS festival iz Splita, Sanja Tropp iz Varaždina s Danima suvremenog plesa Varaždin, u Rijeci pokušavamo objediniti scenu, tu su još i Karlovac Dance Festival, Pula, Samobor, Požega i Zadar.

    Čini se da je u svemu tome vaš autorski rad u drugom planu?

    Larisa Navojec: Imale smo malu pauzu, došla je obitelj i tako dalje, ali toliko radimo kroz edukaciju da zapravo stalno kreiramo neke koreografije s našim mladim polaznicima, radimo i puno dječjih predstava, počet ćemo ove godine i autorsku koreografiju, dosta smo involvirane i u dramskom kazalištu s redateljima na drugim predstavama.

    Tamara Curić: Možda nismo radile same sa sobom u izvedbenom smislu, ali se neprestano bavimo koreografijom u puno širem smislu. Kroz to jednako rasteš kao autor.

    Larisa Navojec: Prošle godine je Tamara radila predstavu Putevi, radile smo u Zenici, zajedno smo radile Tri skockana praščića u Trešnji, prije toga smo radile autorski projekt Pina i Marta, s Borutom Šeparovićem na Srce moje kuca za nju itd., ali Platforma je puno je veća pa se naš autorski rad manje vidi.
    Platforma.hr na Zrinjevcu
    Vratimo se onda na Platformu i još neke novitete u program poput Streetforme, vrlo zanimljivog programa fokusiranog na ulične plesove.

    Larisa Navojec: Streetforma je projekt koji je došao na inicijativu Vesne Grandeš koja se prije godinu dana vratila iz Londona, a prije odlaska u London je bila kod nas na tečajevima. Nakon sedam godina u Londonu, danas je po struci profesorica plesa i radeći s djecom, počela se baviti hop-hopom i urbanim plesnim stilovima. S tim je nastavila i u Zagrebu, i kroz njezino djelovanje razvila se i potreba da se napravi festival o hip-hop kulturi, o tome što je hip-hop danas. Naime, otvorilo se puno plesnih punktova s hip-hopom i danas svi rade hip-hop, ali mi govorimo o specifičnoj hip-hop kulturi i uličnim plesovima, društvenim plesovima, koji se plešu u klubovima. Tako je Vesna ove godine odlučila u okviru Platforme napraviti nešto slično kao TASK: zadala je zadatke plesačima koji su svaki kroz svoj plesni stil – house, waacking, vouging, funk, popping, breaking – odgovarali na zadani task. Ona ih stavlja u okvir i oni na to reagiraju i uz dvojicu mentora, Buddhu Strecha i Freda Realenessa, koji su držali i radionice na festivalu, a organiziran je i panel što je danas hip-hop kultura i kako se može prezentirati kroz kazalište.

    Osim toga razvile ste i vrijednu suradnju s video umjetnicima. Osim što su se na programu mogli pogledati probrani plesni filmovi sa svjetskih festivala u suradnji s XONTAKT festivalom u Splitu, studenti novih medija Akademije likovnih umjetnosti realizirali su svoje projekte koji su prikazani kroz vrlo zanimljivu izložbu.

    Larisa Navojec: Od prve godine smo željele da i drugi mediji progovaraju kroz TASK. Suradnja s video umjetnicima se razvila nakon što je kolegica Sonja Pregrad sa studentima novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti držala radionice nakon čega je predložila da i njih uključimo. Oni su uzeli sve dosad izdane brojeve TASK-a i odgovarali na njih. Zaključak je kako studenti novih medija razmišljaju vrlo slično kao i plesni umjetnici. I zapravo je rezultat toga bio vrlo zanimljiv, odnosno način kako su oni, iako ne poznaju opus umjetnika čijim su se zadacima bavili, jako dobro, da tako kažem, pogodili. Vidjelo se da dobro razumiju zadatke. Treba reći kako je veliku ulogu u ovom projektu odigrala Nicole Hewit, profesorica s ALU-a, koja je sve organizirala. Ideja je da nastavimo u tom smjeru i da također pojačamo program s plesnim filmovima.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 21. svibnja 2013.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji