Plesna scena.hr

(Ne)kontrolirana tijela

30. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, Rijeka i Karlovac, 26. svibnja – 8. lipnja 2013.: Cooling Down Signs, kor. Vânia Gala; Jim, kor. i red. Paulo Ribeiro; See Her Change, kor. Yasmeen Godder; The Politics of Dancing, kor. Matjaž Farič

• 
  
  U prvome dijelu 30. Tjedna suvremenog plesa između ostalog se ističu predstave (ne)kontroliranog tijela. Tijelo koje je apatično, u transu, nespretno, ili pak uređeno strogim pravilima društvenih plesova. Atribut demokratičnosti svojstven suvremenom plesu, paradoksalno postaje njegova i zamka, sloboda postaje ograničenost.
  
  Portugalska koreografkinja Vânia Gala svoje plesače potpuno depersonalizira i oduzima im motivaciju za kretanje koja dolazi upravljana izvana. U predstavi naslova Cooling Down Signs marionetsko pa i robotizirano tijelo u preciznom izvođenju finog reprezentativnog suvremenog plesnog pokreta iskazuje samo mehanicizam. Plesači ulaze i izlaze na scenu indiferentno izvodeći zadatke bezizražajnih lica i zatupljena pogleda. Mikrofon nasred scene provocira neki statement, ali bilo kakva izjava ili stav izostaju, osim zbunjenog ne, ne znam kojime završava predstava. Mladi izvođači izvrsne plesne tehnike odjeveni su u moderne krpice čije jarke boje kontriraju potpunoj bezbojnosti njihove izvedbe, etiketirane i markirane jedino šljokičavim logotipom poznatog domaćeg trgovačkog lanca na štitniku jedne od izvođačica. Vânia Gala jasno detektira suvremena tijela koja su iscrpljena i imobilizirana ogromnom količinom dostupnih mu neartikuliranih znanja kraj kojih prolaze nezainteresirano.
  
  Ova najmanje pretenciozna, a najdomišljenija predstava prvoga dijela festivala nastala je u okviru projekta Beyond Front@ / Bridging New Territories, suradničkog projekta nekoliko europskih plesnih organizacija, među kojima je i Hrvatski institut za pokret i ples. Projekt umrežavanjem pruža razvojnu potporu mladim plesnim umjetnicima iz različitih zemalja. Predstavu tako čini međunarodna ekipa mahom kvalitetnih izvođača iz Hrvatske, Austrije, Mađarske, Velike Britanije i Slovenije: Teresa Noronha Feio, Varga Boglarka, Maja Kalafatić i Maria Duenas Lopez, dok je najavljivani hrvatski plesač Sven Bahat nažalost dobio slabiju zamjenu.
  
  Paulo Riberio, također portugalski koreograf, s iskustvom koreografiranja slavnih trupa poput Balleta Gulbenkein i Nederlands Dans Theatera, kojemu je ovo treće gostovanje na Tjednu, postavio je na pozornicu tijela hiptnotizirana poezijom mističnog pjesnika, kralja guštera, Jima Morrisona, u predstavi jednostavno nazvanoj Jim. Na tragu ritualno teatralnih koncertnih izvedbi The Doorsa kojima je Morrison publiku kroz psihoreligiozno putovanje dovodio do ekstaze svojom poezijom uz delirične tonove, Ribeiro gradi izvedbu poput šamanskog obreda. Izvođači dolaze iz publike citirajući stihove, dugo lupkaju ritmove o rub pozornice da bi se tek popeli i krenuli u dugo mantrično kružno i spiralno gibanje.
  
  Predstava je svojevrsna kazališna inscenacija albuma An American Prayer snimljenog nakon Morrisonove smrti, gdje su čitani stihovi praćeni glazbenom podlogom, a uz gotovo sve brojeve s albuma, tema koja se iznova ponavlja je naslovna The Ghost Song. Nisu preskočeni ni najveći hitovi u euforičnoj interpretaciji izvođača čiji kostim priziva tipičnu Morrisonovu kombinaciju uskih hlača, širokog pojasa i košulje, koju naravno skidaju u zanosu, a koncertna atmosfera dočarana je i povremenim prekidom izvedbe, uz potpuni mrak i tišinu, kao što je koncerte Doorsa često prekidala policija zbog nedoličnog ponašanja. Iako je djelomično uspio u naumu insceniranja one teatralne strane koncerata Doorsa, Riberio je razočarao koreografski i dramaturški, ostavivši veći dio predstave plesače da bauljaju po sceni i bez ijedne poveznice sa suvremenim trenutkom.
  
  S istom slabošću koreografski nerazvijene početne ideje suočavamo se i u prestavi See Her Change, izraelske autorice Yasmeen Godder, također česte gošće Tjedna suvremenog plesa. Neobuzdano žensko tijelo sa svim svojim transformacijama i nametnutim idealima, predmet je njezinog interesa, a igra riječi u naslovu zapravo je ono što gledamo – igru mnogostrukog preodijevanja izvođačica, praćenu tjelesnim preoblikovanjima. Ženska presvlačionica rastvara se u mjesto igre identitetima, od djevojčica koje se međusobno oponašaju, a u trenutku se jednostavnim zavraćanjem majice izvođačica pretvara u seksipilnu zavodnicu, pa u klupsku plesačicu, navijačicu ili cirkusku zabavljačicu. Njihova je koreografija prepuna različitih nekontroliranih tjelesnih ispada, izvijanja zglobova, grimasa, nespretnosti, ritmičnih ljuljanja, kolutanja po tlu, visokih izbačaja nogu u uskim pripijenim kostimima. Kričave perike, svjetlucave hlače, visoke štikle i lepršave pon-pon haljinice, miješaju se s dječačkim hlačicama i neurednom kosom i licem bez imalo šminke. Izvođačice se silno trude zavesti i impresionirati publiku uz sve popratne klišeje, a čine to drsko, agresivno i zapravo hladno. Poznavajući njezin dosadašnji rad koji oduševljava neposrednošću, hrabrošću i vještim obratima, ovaj put većina tih atributa izostaje.
  
  Za razliku od tri prethodno navedene predstave, slovenski koreograf Matjaž Farič u The Politics of Dancing uvodi vrlo kontrolirana plesačka tijela u obrascima preuzetima iz disco kulture i valcera. Njegovi plesači disco podije i dvorske balove suprotstavljaju pažljivom slow-motionu i geometriji suvremenog plesa, igrajući se s pitanjima dozvoljenih radnji koje se vežu u pojedine plesne situacije. U maniri lecture-performancea predstavu prati naratorica (Nada Vodušek) koja u nekoliko navrata ulazi iz publike zaustavljajući scensko događanje čitanjem tekstova o povijesnom kontekstu razvoja tih plesova, pravilima izvedbe, reakcijama tadašnjeg društva i dodirnim momentima plesnih i političkih znanja i vještina. Većina ponuđenih situacija međutim djeluje nedorađeno, nezgrapno povezano i dodatno dezintegrirano velikim količinama teksta između pojedinih scena na koje se možda i previše oslanja, ne dopustivši logici tijela da komunicira svoju priču, kao što je tu učinio jedino na samome kraju kada se lepršavi trokorak bez ijedne riječi transformira u žestoki topot kordona policijskih čizmi.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 3. lipnja 2013.

Piše:

Jelena
Mihelčić