Živa izvedba plesa i glazbe
30. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, Rijeka i Karlovac, 26. svibnja – 8. lipnja 2013.: EnKnapGroup, Ottetto, kor. Iztok Kovač, Cie. Thor, Clear Tears / Troubled Waters, kor. Thierry Smits; Compagnie Julie Dossavi, Cross & Share, kor. Julie Dossavi, Hamid Ben Mahi, Sergé Aimé Coulibaly, Thomas Lebrun; Centre chorégraphique national d’Orléans, Les Corbeoux (Vrane), kor. Josef Nadj
-
Jedan je od zajedničkih elemenata nekolicine predstava 30. Tjedna suvremenog pleas prisutnost glazbenika i njihove žive izvedbe na sceni zajedno s ostalim izvođačima. Izvedba time svakako dobiva na audiovizualnoj cjelovitosti, ali postavlja se pitanje koji su motivi autora i je li želja glazbenu izvedbu na neki način fokusirati i učiniti je ravnopravnijim sudionikom u doživljaju gledatelja ili glazbenici na sceni ostaju samo ukras bezidejnoj koreografiji i njezinoj monotonoj plesačkoj izvedbi. Više je festivalskih autora na različite načine live glazbeni ili auditivni score isprepleo s onim tjelesnim, dobivši manje ili više zanimljiva rješenja.
Glazbu je doslovno vizualizirao slovenski koreograf Iztok Kovač (EnKnapGroup) u predstavi Ottetto, koja kao predložak uzima istoimenu skladbu Igora Stravinskog kako bi se dekonstruirala i ponovno sastavila u neku vrstu multimedijalnog koncerta. U njemu se pod dirigentskom palicom (Živa Ploj Peršuh) muzicira tijelima, instrumentima i svjetlosnim instalacijama, kreirajući eksploziju senzornih podražaja, audiovizualnu mrežu koja se plete postupno od početka prema kraju nastojeći suvremenoj publici navikloj na sofisticiranu tehnologiju 21. stoljeća približiti intrigantnu 16-minutnu skladbu nastalu prije devedeset godina. Puhački oktet na scenu je najprije postavljen iza plesača, a kasnije s obiju strana scene, a osim što svira, jednako je koreografiran i jednako se poigrava sa skladbom i instrumentima kao što to čine plesači kroz svoj jezik. Njih pak petero u startu preuzimaju uloge instrumenata i nota u imaginarnom prostorno-notnom polju pa nastavljaju graditi sve složenije međusobne odnose, preciznu tjelesnu matematiku izvedenu iz glazbenog predloška. Najdominantniji element je scenografija, pretjerano razmetljiv laserski high-tech show kojime se iscrtava prostor samo kao atraktivni dodatak, ne kao ravnopravna priča. Uza sve scenografiju čine i viseće svjetleće kugle kojima plesači manipuliraju i koje njišući se prostornim dijagonalama presijecaju njihove putanje te ulaze među glazbenike tvoreći tek na samome kraju predstave zanimljivu i složenu scensku kompoziciju.
Belgijska skupina Thor, odnosno njezin koreograf Thierry Smits, pozvala je pak na scenu neke od glazbenika iz kultne eksperimentalne post-punk skupine Tuxedomoon u predstavi Clear Tears / Troubled Waters. Jedinstvena glazba u ovom je slučaju više marketinški potez, navlakuša koja razočarava jer se osim doista neobičnog spoja klasičnih, električnih i elektornskih zvukova ne krije ništa doli prilično sterilna koreografija. Relativno zanimljiv početak malaksalih tijela čiju prostornu slobodu ograničavaju viseći aluminijski stupovi (nešto nalik velikom broju plesnih dvorana u Hrvatskoj), nastavlja se beskonačnim i jednoličnim plesnim sekvencama. Presavršeni pokret belgijske škole plesačima oduzima svaku individualnost i karakter, stoga nakon nekog vremena publici od onoga što je predloženo na sceni postaju zanimljiviji glazbenici u kutu.
S druge strane Julie Dossavi, snažna francuska autorica i izvođačica porijeklom iz Benina, sukreira zvučnu kulisu zajedno s kolegama glazbenicima na sceni, pjevačicom Moïrom i klavijaturistom Olivierom Oliverom. U suzvučju s motivom predstave Cross & Share u kojoj Dossavi nakon velikog broja solo predstava koje je sama koreografirala želi raditi na ideji suradništva i suautorstva izvodeći ono kako je drugi vide, ona je u kontinuiranoj živoj komunikaciji s glazbenicima na razvoju predstave, pokazavši ne samo iznimno intenzivnu scensku prisutnost, nego i velike glasovne mogućnosti.
Na kraju, Josef Nadj. Njegove Vrane zasigurno su vrhunac festivala. Gradeći brižljivo napete scenske slike oko ideje tame i smrti, on je glazbenika Akosha Szelevényia učinio potpuno ravnopravnim izvođačkim partnerom, čiji je zvuk, na konvencionalnim kao i na neobičnim instrumentima, jednako neugodan, škripav i mračan.
© Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 11. lipnja 2013.
Piše:

Mihelčić