Plesna scena.hr

Ozbiljno i zafrkantski, ali uvijek dobro

14. festival plesa i neverbalnog kazališta, Svetvinčenat, 19. – 22. srpnja 2013.

• 
  
  Ovogodišnji Festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu otvorio je Zagrebački plesni ansambl u suradnji s danskim plesačem i koreografom Boom Madvigom koji u svom bogatom i raznolikom kurikulumu napominje kako „režira i proučava kazalište apsurda, fizički teatar, umjetničke instalacije, psihički teatar, video instalacije, novi ples”. Na golom betonu svetvinčentskog Trga, praćeni glazbom koju je puštao sam Madvig, plesači su izveli rezultat višetjednog istraživanja u plesnoj improvizaciji, možda kao najavu buduće predstave ili jednostavno kao nužno stručno usavršavanje. O kakvom se improvizacijskom scoreu radi i koja je bila tema samog istraživanja nije bilo otvoreno na uvid, no plesači ZPA (Sara Barbieri, Petra Chelfi, Iva Čevizović, Aleksandra Mišić, Martina Nevistić, Petra Valentić i Ognjen Vučinić, upotpunjeni Ivanom Pavlović i Lukom Švajdom) ponudili su izvedbu radnog i nepretencioznog stila, a svojom prisutnom i aktivnom plesačkom koncentracijom stvorili zanimljiv prostor razmjene, suradništva i individualnosti.
  
  Udarnu predstavu otvaranja Festivala, A Dance Tribute to Ping-Pong, na velikoj pozornici Kaštela izvela je Jo Strømgren kompani, najstabilnija i vjerojatno međunarodno najprisutnija norveška nezavisna plesna skupina. Specifična vizija grupe koja uključuje suradnju s institucijama, snažnu međunarodnu umreženost i autentičan stil dovela je JSK iz marginalne Norveške do gostovanja u preko pedeset zemalja, a trenutno na turneji imaju čak deset različitih naslova! Predstave su to uglavnom malog broja izvođača, a sve u prepoznatljivom izričaju – kombinaciji raznih stilova suvremenog plesa, teatra, fizičkog kazališta, lutkarstva i teksta. Zanimljiva je odluka da se bave globalno prepoznatljivim i komunikativnim temama kako bi izbjegli zatvaranje u lokalni norveški mentalitet. Plesna posveta ping-pongu najavljena je kao nastavak Plesne posvete nogometu koja je i lansirala JSK na međunarodnu scenu te je komercijalna ambicija trupe očita.
  
  Sama predstava niže dopadljive scene, vješto koreografirane, režirane i izvedene. Na sceni je ansambl od četvoro izvođača i prilično nedopadljiv lutak koji u apsurdnom tekstu povezuje smisao ping-ponga s (bez)smislom života. U bez-smislenosti tog redanja, (za Strømgrenovu poetiku bitna je alatka non-sensical text čiji je Manifesto dostupan na internetskim stranicama trupe) i velikih žanrovskih oscilacija – od plesnih sve do kabaretsko – cirkuskih, vidljiv je mračni, prilično grub crni humor, a povremeno i ponižavajuće lascivan pogled usmjeren prema jedinoj ženskoj protagonistici. Jo Strømgren pokazao je začudan kazališni rukopis i vladanje raznim scenskim trikovima, a u razmatranju bizarne filozofije života kroz široko, teško pronično asocijativno polje predstava je u cjelini nekako izmakla i pogledu i pažnji. 
  
  Maša Kolar trenutno je jedna od najvidljivijih autorica domaće scene, a njezina Sjećanja vode snimila je Hrvatska radiotelevizija i nekoliko ih puta emitirala na svom trećem programu. Za tu je predstavu, od britanske dramatičarke Shelagh Stephenson i njezine drame Memory of Water preuzela ideju o tri žene u bliskom odnosu i pojam sjećanja. Kako je o ovoj predstavi već pisano na stranicama Plesne scene, usmjerit ću se na dva pitanja koja Maša Kolar postavlja na scenu.
  
  Pomak u od dosadašnjeg koreografskog rukopisa Maše Kolar prvenstveno je vidljiv u promišljanju prostora gdje se fluidnost memorijskog vremena pokušava izjednačiti s fluidom prostora, odnosno izlaskom iz tradicionalne scenske situacije i pozornice kutije. Tako tri plesačice odjevene u male prozračne plavičaste haljine, dočekuju publiku vozeći se otvorenim prostorom izvedbe na mobilnim postamentima. Tom atraktivnom situacijom razlamanja izvedbenog prostora, odnosno njegove konceptualizacija putem podizanja plesačica od poda i uvođenja klizećeg odnosno lebdećeg kretanja, koreografkinja pokušava premostiti linearnost vremena i kreirati individualne prostore sjećanja. Svakako zanimljiv potez koji otvara prostor za daljnje istraživanje.
  
  Razina autorstva koju Maša Kolar ne dovodi u pitanje je vlastiti plesni izričaj, tjelesno iznimno moćan, ritmički precizan, snažnog ataka i velikih zamaha. To je pokret koji dinamički djeluje uvijek na vrhuncu, tehnički zahtjevan i prepoznatljive estetike koja pruža sigurnost gledateljima. Intrigantan, čak i uznemirujući sukob koji nudi ova predstava: s jedne je strane u mekoći gotovo istovjetnih haljinica kojom plesačice dobivaju djevojačke, vilinske konture i njihovo lebdenje u prostoru, a s druge strane snažni, dozirano agresivni i prilično obnaženi ženskim likovi koji se kreću vrlo blizu publike, izlažući se i mogućnosti dodira s nepoznatim gledateljima, što plesačice ipak vješto izbjegavaju. Tako je drugo pitanje koje izvire iz Sjećanja vode kontradikcija u pojmu ženskosti koji plesačice grade estetikom izvedbe i načinom međusobne interakcijom.
  
  Drugi dan otvorila je Divna, divna, divna katastrofa ženskog kolektiva Institut za katastrofu i kaos (Selma Banich, Nataša Govedić, Deana Gobac, Roberta Milevoj i Iva Nerina Sibila). U poluotvorenom prostoru Lože predstava je izvedena u suradnji s Martama, pulskom ženskom grupom koja se bavi Kazalištem potlačenih, a u suradnji s pulskim Istarskim narodnim kazalištem.
  
  U kolektivnom duhu, ovaj puta muškom, program su nastavili Les SlovaKs Dance Collective rastrčani, duhoviti, ekspresivni i muzikalni. Slovaci su vjerni klasičnom formatu čiste plesne predstave vezane za glazbu, a u Fragments okvir predstave drži skladba Simona Thierréea za gudački orkestar, isprepletena s odabranim pjesmama slovačke pjevačice Melanije Ollaryove.
  
  Pomak, koji Slovake čini miljenicima publike, njihova je zafrkancija prema sebi kao izvođačima i prema idiomu suvremenog plesa, a s druge strane visoka kvaliteta inscenacije. Zajedničko autorstvo, vidljivo je u koreografiji koja je čvrsta organizacija prostora, vremena i unutarnje motivacije za pokret, često na rubu igre ili gega, dok je tijek koreografije ostavljen svakom pojedincu na trenutačnu inspiraciju. Autorstvo Slovaka, (kao i njihov šarm), leži u osobnostima plesača i njihovim individualne načinima kretanja. Duhovitost i benevolentna ironija kreće od samog početka, od dramatičnog izviranja iz mraka i dubokih prinčevskih poklona publici dok su plesači odjeveni u nešto između pidžame i varijante muških uniformi, i završava s isto takvim poklonom na kraju jednostavne izvedbe.
  
  Za kraj drugog dana u Mediteranskom centru, nastupio je Fabien Prioville, koji u suradnji s Pascalom Merighiem potpisuje Experiments on Chatting Bodies. Tu bismo predstavu mogli povezati s radovima Mette Ingvartsen Where is My Privacy, Forecasting Matijević/Chicco ili Liquid Loft skupine, koji se bave virtualnim komunikacijskim alatima i sele prostor izvedbe/autorstva u nejasne zone privatnog/javnog. Fabien Prioville svoju je plesačku karijeru odradio u zvjezdanim trupama poput La La La Human Steps i Tanztheater Wuppertal, a u vlastitim radovima privučen je problematičnim, opskurnim stranama ljudskog uma. U solu Jailbreak Mind bavi se tako masovnim ubojstvom i utjecajem ultra nasilnih video igara, a u Nous pitanjem teritorija i rata. Za razliku od Ingvartsenove i Forecastinga koji se bave Youtubeom, Prioville se okrenuo sakupljanju materijala preko fejsa, no provokativnije, preko ozloglašena Chatroulettea.
  
  Experiments spaja više virtualnih i materijalnih realnosti; u prostoru izvedbe je nekoliko kompjutera, ekrana i kamera, tako vidimo višestruke projekcije, interakcije i prostore. Zvuk poziva na skype dominantan je zvuk koji svako toliko prekida akciju i u izvedbu dovodi razne likove: bizarne, zabavne, zazorne, ljudske. U samom početku slušamo dugački nejasni govor na engleskom, a tijekom predstave susrećemo polu-nagog muškarca s maskom i toljagom pa probu u dnevnoj sobi amaterskog plesnog ansambla, a svjedočimo i on-line umorstvu.
  
  Prioville i Merighi markantni su, impresivni izvođači, no koreografski materijal koji izvode vrlo je jednostavan, koreografski gotovo banalan, u stalnom duetu, igri istosti i pokušajima distorzirane komunikacije, ovisnosti o ekranima, slikama i kamerama. Svoj plesački i teatarsko-ekspresivni potencijal koriste diskretno, jednostavno, ekonomično, s tek povremenim ispadima kao što je dramatičan solo koji izvodi Merghi na zvuk skypa. Na kraju, izvođači izlaze iz svog svijeta i okreću se publici, u pozivu na off-line chatt, Prioville preuzimajući pokrete publike, a Merighi ponavljajući „I am gorgeous!“ pokušavajući sjesti nekome od prisutnih u krilo.
  
  Tako su prva dva dana Svetvinčenta donijela raznolik program domaće i međunarodne scene, a ostatak Festivala i goste iz Španjolske i Cipra te od hrvatske selekcije Đubrad prokletu! Natalije Manojlović, Shikuti Machine, ZPA te Zaziv Brune Isakovića.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 24. kolovoza 2013.

Piše:

Iva Nerina
Sibila