Ideja mreže
5. Monoplay, festival plesnog sola, Zadar, 1. – 3. rujna 2013. (2)
-
Prednost sola čiji su autori ujedno i izvođači jest da se kvalitete autora-izvođača mogu do krajnosti iskoristiti, što se i dogodilo na trećoj večeri Monoplaya rezerviranoj za strane produkcije. Dezintegracija tijela, pokreta, pa tako ujedno i ideje koja se na to referira, zajednička je tendencija koja se provlači kroz sva tri sola završne večeri. Renan Martins de Oliveira je mladi plesač iz Brazila koji živi i radi u Belgiji. Njegova Solo op. 91 for Brahms temelji se na istoimenom glazbenom komadu iz 19. stoljeća. Nadovezujići se na ekspresivni i narativni aspekt glazbe, Renan koristi pokret koji proizlazi iz poteškoća i prepreka usko povezani sa svojim privatnim životom. Istražujući granice postojećeg materijala, čini ga ekstremnim u zadatostima vremena, prostora i kvalitete. Baveći se pojmovima ružnog i lijepog pomiče svoje tijelo do samih granica, transformirajući lice i geste nenametljivim, a ipak jasnim uvođenjem novih parametara. Njegovo osmišljeno, silovito i snažno arhetipsko kretanje ostavlja publiku da čezne za slijedećom nenadanom provalom energije.
Paola Ponti, plesna umjetnica iz Italije u maniri dotjerane i uredne domaćice, u svojem djelu Human (Succesful Bond) nadasve konkretno bavila se – miješanjem tijesta za kruh kroz nekoliko soba od kojih su neke definirane unutar jednog prostora svjetlom, tijelom i zvukom. Lopta tijesta prema kojoj se njezin tvorac tako brižno odnosi, nadrasta ideju mreže od glutena, neorganiziranih organa, tekućih kostiju koji se javljaju kao asocijacije svojom bojom i promjenama oblika. Duboko mistična nota materijalizirana u svakodnevnici, istinska posvećenost ostvaraju svoje ideje, ranjivost bosih nogu na kamenom trgu impresije su koje se suptilno nameću svakom gledatelju.
Svoju plesnu poetiku Jule Flierl je jasno prezentirala kroz kraći uradak prvog dijela svoje trilogije Happiness is a War…m Gun 1-3. Koristeći pjesmu Yesterday kao predložak i krajnji cilj svoje izvedbe, kirurškom preciznošću i osjećajem za najsitnije detalje analizirajući i raščlanjujući do neprepoznatljivosti svaki glas, slog, riječ, zatim ih čudesno spajajući sa pokretom, gestom, vodi nas sigurno do krajnjeg cilja, da bi na vrhuncu uvela novu prepreku koja otežava realizaciju ideje. Dezintegracija, integracija pa ispočetka.
U svom cjelovečernjem solu Happiness is a War…m Gun1- 3 mlada njemačka umjetnica nastavlja razvijati ideju svog projekta kroz virtuozno objedinjenje pokreta i Lichtenberg metode, somatske glasovne prakse koja u svom središtu ima kvalitetu zvuka i razumijevanje rezonance u širem smislu. Utopijsko tijelo u raznim oblicima poremećaja upečatljivo oslikava posredstvom korisničkog menija za mac book, koje ona prevodi u naivne upute publici u zadanoj kazališnoj situaciji. Pokusna i nerazgovjetna govorna vježba inkorporira se u plesnu strukturu kako bi na koncu oblikovala krhkog hibrida između čovjeka i stroja. Duhovito, inteligentno, začudno.
© Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 11. rujna 2013.
Piše:
Sanja Petrovski