Plesna scena.hr

Elementi koji izazivaju nemir

Hermafroditi duše, kor. Žak Valenta

• 
  
  Nakon projekta Dijagnoza: umjetnost plesač, koreograf i redatelj Žak Valenta nastavio se baviti problemom sukoba koji nastaju između društva i drukčijeg, pitanjem napetosti koje stvara odnos umjetnika i društvenih tabua. Tema projekta Hermaforditi duše doduše više nisu isključivo umjetnici kao drukčiji, ali dio priče ostaju performeri: scenski i društveno/aktivistički.
  
  Fasciniran činjenicom da se društveni tabu o pitanju rodnog identiteta stoljećima nije promijenio, pa ni u vremenu u kojem živimo i u kojem je, samo naizgled, sve dozvoljeno i legitimno, Valenta dekonstruira heteronormativni aspekt seksualnosti citirajući poetiku filmova Dereka Jarmana, forenzičke dokumente koji su bili dijelom suđenja ubojici LGBTQ aktivista Dejana Nebrigića, transseksualnu ikonu Amandu Lear, te podsjećajući na fenomen albanskih zakletih djevica. Ono na što autor želi upozoriti je činjenica da, željeli mi to priznati ili ne, unatoč dominantnim mehanizmima reprezentacije, rodno-seksualni identitet nije fiksiran i stabilan, nego često neuhvatljiv, a ponekad i groteskno pomaknut u fikciju.
  
  Konvencijom, dakle čvrstim reprezentativnim mehanizmom, tango je istovremeno plesni korak i dramska gesta strasti. Gradeći koreografiju tanga u ovoj predstavi od poznatog i priznatog, od suptilnog udvaranja, kroz zajednički skladni ples, prema deliriju; u rasponu od strasti, preko opsesije do destrukcije i samodestrukcije; u međuprostoru od poljubaca i ugriza, zagrljaja i davljenja, autor i izvođači eksplicitno afirmiraju odnos između seksualnosti, nasilja i moći.
  
  Najblaže rečeno nelagodu, a u osjetljivijih i mučninu, može izazvati prizor u kojem žena potiskuje svoj spol i svjesno preuzima ulogu muškarca. Koreograf upozorava da transformacija nikada nije samo na razini frizure ili grudi stegnutih čvrstim povojem, nego da se tijekom svake odvija teška unutarnja drama dokidanja ženske biti svake od tih osoba. Ako ste za fenomen albanskih zakletih djevica čuli i pomislili da pripadaju nekim prošlim vremenima i zabitim planinskim vrhuncima brdovitog Balkana, varate se. One koje su Oni i danas su živući primjer prilagođavanja roda snažnijoj društvenoj konvenciji obiteljske časti koju treba čuvati u neprekinutom lancu krvne osvete. Rodni identitet u takvim je situacijama zapravo proizvod ponavljanja društveno-ideoloških matrica.
  
  Nasuprot tome, prizor u kojem se podsjećamo načina na koje se androginim poigravala pop kultura sedamdesetih, može izazvati i smijeh. Međutim, prizor s Lear je poticaj za razmišljanje o desetljećima tijekom kojih popularna kultura potvrđuje sebe kao prostor slobode od moći rado sažimajući muško i žensko u androginiju. A upravo se time potvrđuje kao prostor neslobode opterećen klišejima u komunikaciji s publikom.
  
  I u zaključku: smrt, apsurdna i besmislena kako to samo ona može biti. Osim kada se njome potvrđuje društvena moć samoiscjeljenja od elemenata koji izazivaju nemir i unose nered. Upravo takav bio je jedan od prvih LGBTQ aktivista na području bivše Jugoslavije Dejan Nebrigić, a kojem je posvećena predstava. Činjenice koje čitamo u dokumentima predočenim na suđenju Nebrigićevom ubojici, pokušaj da se pitanje roda banalizira i svede isključivo na materijalne podatke, u izravnoj su suprotnosti s idejom hermaforditizma duše što da je definirao Michael Foucault.
  
  Žak Valenta je u razradi koncepta i dramaturgiji Hermafordita duše surađivao s Andrejem Mirčevim, a rezultat je kratka, dinamična predstava, niz krokija koji osuđuju seksualno-rodne protokole u kojima se svakodnevno krećemo. Ipak, koliko god ideja bila dobro pripremljena, bez izvedbene moći Ive Nerine Sibile, Aleksandre Mišić i Tomasa Kutinjače, ostala bi tek blijeda sjena. Tek po njihovoj izuzetnoj ekspresivnosti sve te eksterne i interne konfliktne situacije postaju lako prepoznatljive kao nesloboda života našeg svagdašnjeg.
  
  © Tatjana Sandalj, PLESNA SCENA.hr, 27. rujna 2013.
  
  Tekst se odnosi na riječku premijeru 18. rujna u HKD-u na Sušaku. (Zagrebačka premijera održana je 13. rujna u ZPC-u.)

Piše:

Tatjana
Sandalj