O ženskim umjetničkim akcijama

Adrien Sina, Feminine Futures, Les presses du réel, 2011.

  • Adrien Sina, Feminine Futures, Les presses du réel, 2011.U subotu, 19. listopada 2013. u svečanoj dvorani vile Arko u Basaričekovoj 24 u Zagrebu, predstavljena je knjiga Feminine Futures, podnaslovljena Valentine de Saint-Point / Performance, Danse, Guerre, Politique et Érotisme (Valentine de Saint-Point / performans, ples, rat, politika i erotizam) koju je uredio i s nekoliko vlastitih tekstova te desecima bilješki popratio fotografske materijale Adrien Sina, francuski teoretičar, kurator i umjetnik/arhitekt.

    Organizatori predstavljanja knjige Feminine Futures bili su časopis za plesnu umjetnost Kretanja i Hrvatski centar ITI u suradnji s Kritičkim parkourom Plesne scene.hr. S tri je različita kritičarsko-teorijska pristupa analizirana ta obimna (petsto stranica) knjiga, ilustrirana s više od 2500 vizualnih priloga, trojezična (većina tekstova je na francuskom, majnji dio tekstova na engleskom i jedan tekst na talijanskom) knjiga velikoga formata koju je tiskao francuski nezavisni izdavač Les presses du réel (2011): o samoj knjizi je govorila Katja Šimunić, plesna teoretičarka, zatim o suradnji s Adrienom Sinom i svom tekstu tiskanom u Feminine Futures plesna povjesničarka Maja Đurinović, a na kraju je pojavu ovakvog izdanja kontekstualizirala u usporednost plesne i fotografske povijesti plesna kritičarka Jelena Mihelčić.
    Jelena Mihelčić na promociji knjige
    Dodatni je razlog za predstavljanje ove već same po sebi posebne knjige, dakle, spomenuto sudjelovanje hrvatske povjesničarke plesa Maje Đurinović koju je Adrien Sina pozvao da uz Rose Lee Goldberg, Giovannija Dotolija, Nancy G. Moore, Philippea de Lustraca, Sander L. Gilmana, Frédériquea Poissonniera, Saru Wilson, Patriciju Guinard, Erica-Noëla Dyvornea i Barbaru Ballardin, problematizira žensku izvedbenu umjetnost prve polovine 20. stoljeća. Maja Đurinović napisala je tekst o američkoj plesačici hrvatskoga podrijetla Veri Milčinović Tashamiri (Zagreb, 1906. – Rodeo/Kalifornija, SAD, 1995), osiguravši ovoj, donedavna u nas posve nepoznatoj plesnoj umjetnici, mjesto u društvu karizmatičnih, intrigantnih i samosvojnih svjetskih plesačica i koreografkinja.

    Knjiga Feminine Futures je rezultat Sinina dvadesetogodišnjega rada, istraživanja, prikupljanja fotografija, manuskripata, pisama, zaboravljenih tiskanih izdanja, koji rasvjetljuju život i djelo prve žene futuristkinje Valentine de Saint-Point (Lyon, 1875. – Kairo, 1953.) Prethodila joj je istoimena izložba, održana u sklopu Biennale Performa kuratorice Rose Lee Goldberg, u Talijanskom kulturnom institutu u New Yorku od 3. studenog 2009. do 7. siječnja 2010. Dio privatne kolekcije Adriena Sine bio je također predstavljen i na izložbi Traces du sacré (Tragovi svetoga) u Centru Georges Pompidou u Parizu (2008), pokazan u Galeriji Tate u Londonu na izložbi Futurizam (2009), kao i na izložbi Danser sa vie (Plesati svoj život) održane od 23. studenog 2011. do 2. travnja 2012, ponovno u pariškom Beaubourgu.
    tekst o Valentine de Saint-Point u knjizi Feminine Futures
    Tko je Valentine de Saint-Point?

    U kratkom tekstu naslovljenom jednostavno Valentine tiskanom u ovoj knjizi, američka teoretičarka i povjesničarka umjetnosti Rosee Lee Goldberg, autorica nezaobilazne knjige o povijesti performansa (Performance Art from Futurism to the Present, 1978), kaže kako je, pišući je, na zidu imala stalno pričvršćenu malu fotografiju Valentine de Saint-Point, u ležećoj pozi na podu, poput neke origami figure. Stalno se vraćala toj fotografiji s mišlju kako jednoga dana morati poduzeti istraživanje i saznati tko je žena koja je napisala Manifeste de la femme futuriste (Manifest futurističke žene) i Manifeste futuriste de la luxure (Futuristički manifest požude), koja je plesala u Operi Metropolitan u New Yorku, za novine razgovarala s Djunom Barnes...

    Pismeni kontakt 2003. a kasnije i susreti Adriena Sine s Rose Lee Goldberg rezultirali su spomenutom njujorškom izložbom, a posljedično ovom knjigom u kojoj Sina zastupa termin „ženske akcije“, pronalazeći taj žanr i u kabareu, na privatno organiziranim umjetničkim večerima kao i kazališnim izvedbama, smatrajući da su povijesti prvih ženskih avangardi dvadesetog stoljeća koje su se ticale tijela, plesa i performansa strukturirane potpuno nezavisno od dominantnih umjetničkih struja. On piše: „Sublimni ženski lik idealiziran muškim literarnim fantazmama ili suprotno tome označen histeričnim od strane prvih psiho-kliničkih pristupa, ustupio je mjesto jednoj razini istinitosti i slobode koja nije bila dosegnuta još od osamnaestog stoljeća. To uzimanje u svoje ruke vlastitoga moderniteta i invencije svoje vlastite budućnosti može se promatrati u perspektivi progresivnog ili radikalnog nadilaženja plastičkih disciplina, plesa i kazališta a za ljubav akcije tijela shvaćenog kao umjetničko djelo.“ Sina smatra da je ženski udio u avangardnim pokretima redovito podcjenjivan svodeći umjetnice na sljedbenice ili pomoćnice i naglašava kako se zaboravlja „jačina njihovih kritičkih i radikalnih, konstruktivnih ili destruktivnih pozicija koje su odigrale najvažniju ulogu u rađanju performansa kao nove umjetničke discipline, za vrijeme dok muški stvaratelji još uvijek eksperimentiraju s tradicionalnim medijima poput slikarstva ili skulpture„. U prilog tome navodi kako su futuristi svoje djelovanje označavali tradicionalnim disciplinama: Poezija, Slikarstvo, Glazba, Skulptura, za razliku od Valentine de Saint-Point koja svoje umjetničko djelovanje u sklopu futurističkoga pokreta označuje kao Žensku akciju.
    Katja Šimunić na promociji knjige
    Nancy G. Moore u šest ulomaka iz svoje doktorske radnje posvećene životu i djelu Valentine de Saint-Point, tiskanih u Feminine Futures, piše o njezinim prvim plesno-poetsko glazbenim recitalima, o drami Mesalinina agonija, o crtežima Viviana de Postel du Masa koji predstavljaju Valentine de Saint-Point u plesu Méthachorie (Metakorija), zatim o „metakoričkim gestama“ koje je Valentine de Saint-Point i sama izrađivala na drvorezima te o njujorškom gostovanju 1917.

    Patricia Guinard predstavlja genealogiju one koja se zvala Anna Jeanne Valentine Marianne de Glans de Cessiat-Vercell i bila aristokratskoga podrijetla, pra-pranećakinja francuskog pjesnika Alphonsea de Lamartinea po čijem je dvorcu Saint-Point i uzela pseudonim – Valentine de Saint-Point. Eric-Noël Dyvorne piše tekst o njezinu odnosu s kritičarem i likovnim umjetnikom Vivianom Postel du Masom.
    tekst Maje Đurinović o Veri Milčinović – Tashamiri u knjizi Feminine Futures
    Philippe de Lustrac pak postavlja tezu da je Valentine de Saint-Point namjerno izostavljana iz povijesti Ruskih baleta Sergeja Djagiljeva i piše: „Nikada ime Valentine de Saint-Point nije bilo dovedeno u vezu s poviješću Ruskih baleta Sergeja Djagiljeva – sve do 2003. kada je ukazano na dokument koji do tada nije privukao pozornost ni jednog povjesničara, a radi se o naslovnici dnevnih novina Comoedia koje su se bavile kazališnim aktualnostima, primjerku tiskanom 30. prosinca 1911. i na kojoj se nalazila neobična pjesma naslovljena Nijinsky u potpisu koje je bilo ime [Valentine de Saint-Point] potpuno nepoznato onima koji su se bavili poviješću Ruskih baleta. Pored pjesme bio je tiskan do tada neobjavljen crtež Leona Baksta koji je predstavljao Vaclava Nižinskog“. Lustrac tvrdi da je sustavno izostavljanje Valentine de Saint-Point smjeralo poništavanju njezina utjecaja na Ruske balete, jednako kao i zaobilaženje bliskoga joj suradnika Ricciotta Canuda osnivača časopisa Montjoie! u kojem je tiskan prvi razgovor koji je Igor Stravinski dao francuskom tisku, objavljen 29. svibnja 1913., istoga dana kada je održana premijera Posvećenja proljeća u kazalištu Champs- Élysées.

    No, isti autor navodi i kako se Valentine de Saint-Point nije svidjelo Nižinskijevo Poslijepodne jednoga fauna, zamjerajući mu erotske trzaje na kraju koreografije i stilizaciju poznatih gesti bilo svakodnevnoga života ili umjetničkih djela. Valentine de Saint-Point nezadovoljna ne samo postignućima Vaclava Nižinskoga nego i onima Isadore Duncan i Loïe Fuller stvara novu teoriju plesa i naziva je metakorijom.
    Maja Đurinović na promociji knjige
    Što je metakorija?

    Neologizam koji znači „s onu stranu kora“, metakorija nastoji ići iznad, izvan zavodljvih detalja plešućeg tijela i utječe se geometrijskoj stilizaciji. Metakorija je ples ideje, ples „stilizacije ideje“. Valentine de Saint-Point bliski su okultizam, teozofija i težnja onostranom, tako da metakorija ne utire put u apstrakciju nego u ezoteriju. U duhovnu viziju svijeta koja svoj izraz nalazi u totalnoj umjetnosti u kojoj su amalgamirane različite discipline: ples, glazba, poezija, drama.

    U prosincu 1913. u Comédie des Champs-Élysées u Parizu je pročitan tekst Metakorija, kasnije objavljen u časopisu Montjoie! (1-2 iz 1914.), u dvobroju posvećenom suvremenom plesu. Sama pak izvedba Metakorije sintetizira pokret, obojena svjetla, mirise, poeziju i glazbu, a na platnu u dubini scene se projiciraju „ideističke figure“, geometrijski crteži koji naglašavaju distinkciju između cerebralnog i plastičkog te na taj način odvajaju metakoriju od plesne umjetnosti toga razdoblja, bilo da se radi o baletu ili drugim estetskim plesovima.
    tekst Maje Đurinović o Veri Milčinović – Tashamiri u knjizi Feminine Futures
    Filippo Tommaso Marinetti u svom Manifestu futurističkog plesa, 1917. piše: „Metakorija je složena od poezije u mimi i plesu. Na žalost to su zastarjele poezije koje plivaju u starom grčkom i srednjovjekovnom, statičnim plesnim apstrakcijama, suhoparnim, hladnim i bez emocije.“ Te godine Valentine de Saint-Point ne odvraća tekstom Marinettiju, ona boravi u New Yorku gdje izvodi Metakoriju i drži predavanja o kiparu Augustu Rodinu kojemu se divila i kojemu je ranije pozirala. Svoj je dijalog s Marinettijem ona vodila 1912./1913. pišući dva futuristička manifesta.

    Kontroverzni manifesti

    Manifest futurističke žene koji Valentine de Saint-Point objavljuje 1912. svojevrsni je odgovor na mizogine ideje oca futurizma proklamirane u njegovu Prvom futurističkom manifestu iz 1909. u kojemu kaže: „Želimo glorificirati rat, jedinu higijenu svijeta, militarizam, patriotizam, destruktivnu gestu anarhista, lijepe Ideje koje ubijaju i prezir prema ženama.“ Valentine de Saint-Point replicira: „Umjesto da je se prezire, treba joj se obraćati. To je najplodnija pobjeda koju možemo izvojevati.“
    predstavljačice Jelena Mihelčić, Maja Đurinović i Katja Šimunić na promociji knjige Feminine Futures
    Međutim, njezin odnos prema položaju žene je u snažnoj suprotnosti s naprednim stavovima feministica njezina doba, i ona piše kako „feministička razmišljanja i zaključci ne uništavaju samo njezinu [žensku] iskonsku sudbinu, ona ženu nužno iskrivljavaju i sile da se manifestira stranputicama koja vode još gorim pogreškama“. Zaziva povratak instinktivnoj i nasilnoj ženskoj prirodi, a svjesnoj muškoj volji opozit je sloboda instinkata kako bi se stvorile i obnovile ženske snage. Biološku determiniranost ne treba nijekati ili se zbog nje pasivizirati nego je preokrenuti u vlastitu korist i aktivirati se. U Futurističkom manifestu požude napisanom 1913. ona povezuje seksualnost s duhovnošću, a sve kako bi se stvorila superiorna ljudska bića, zasnovana na selekciji jačih u srazu sa slabijima. Ovi su manifesti u najmanju ruku kontroverzni, i usprkos uvažavanju futurističke prenaglašene retorike, neobično reakcionarni i nasilni.

    Ali cijelo je djelovanje Valentine de Saint-Point obilježeno kontroverzama tako da nakon silno dinamične karijere u kojoj je vodila književni salon, pisala poeziju (Pjesme o moru i suncu, 1905; Pjesme o ponosu, 1908), romane (Trilogija o ljubavi i smrti: Ljubav, 1906; Incest, 1907; Smrt, 1911), drame, eseje i članke u stručnim časopisima, bila prva futuristkinja, plesala, koreografirala, izrađivala drvoreze, držala predavanja, 1924. napušta Francusku i svako umjetničko djelovanje te seli u Egipat gdje u Kairu pokreće časopis Phoenix i posvećuje se politici i ezoterizmu, zalažući se za bolje razumijevanje Zapada i Bliskog i Srednjeg Istoka. Umire u Kairu 1953.
    tekst o Ruth St. Denis u knjizi Feminine Futures
    Inovativne umjetnice

    Knjiga Feminine Futures usustavljena je kroz istraživanje života i djela Valentine de Saint-Point, ali su iz te potrage proizašla i referiranja na veliki broj drugih avangardnih umjetnica u području plesnih izvedbi. Već samo pobrajanje plesačica, koreografkinja i autorica „ženskih akcija“ predstavljenih, ponajviše fotografskim materijalima, u ovoj knjizi, stvara začudni vertigo. One su: Loïe Fuller, Giannina Censi, Mina Loy, Eleonora Duse, Vera Petrovna Fokina, Ana Pavlova, Ida Rubinstein, Tamara Karsavina, Colette, Liane de Pougy, Rachilde, Mata Hari, Maud Allan, Gertrude Hoffman, Ruth St. Denis, Isadora Duncan, Grete Wisenthal, Mary Wigman, Gret Palucca, Vera Milčinović Tashamira, Tilly Losch, Valeska Gert, Josephine Baker, Myra Kinch, Doris Humphrey, Ruth Page, Martha Graham i druge.

    Najveća je vrijednost knjige Feminine Futures da snažno poziva na daljnja teorijsko-praktična istraživanja. I osvještava nužnost uspostavljanja umrežene, interaktivne, internacionalne, transdisciplinarne arhive plesne umjetnosti ili muzeja u pokretu. Feminine Futures zazivaju da se fotografije objavljene u njoj transponiraju u živu izvedbu i nove diskurse. Da se današnja plešuća/pišuća tijela upuste u hrabar, inovativan dijalog s tragovima avangardne ženske plesne povijesti.

    © Katja Šimunić, PLESNA SCENA.hr, 24. listopada 2013.

Piše:

Katja
Šimunić