Plesna scena.hr

Simbolika stakla

Plesni centar Puls, Zagreb: Tijela bez, Ana-Maria Bogdanović i Marina Petković Liker

• 
  
  Dugogodišnja uspješna suradnja plesačice i koreografkinje Ane-Marie Bogdanović i redateljice Marine Petković Liker rezultirala je još jednim plesnokazališnim radom u produkciji Plesnog centra Puls. Predstavu Tijela bez. premijerno izvedenu 14. listopada 2013. u Zagrebačkom kazalištu lutaka, čine tri vrlo zanimljive izvođačice: Ana-Maria Bogdanovic, Deana Gobac i Maja Katić. Iako različitih korijena, a riječ je o plesačici suvremenog plesa, balerini i glumici, one čine vrlo homogenu, poetičnu žensku skupinu koja se izražava međusobno bliskim rječnikom pokreta.(Ujednačene su i kostimom: jednostavnim, crnim, ženstvenim haljinicama.) Njihova prvotna scenska prisutnost vezana je uz pažljivi, aktivni odnos spram prostora i rekvizite: staklenke različitih veličina koje unose, slažu i preslaguju po prostoru. No kontrola, odlučnost i promišljenost njih kao vladarica prostora, kao da, pod dojmom simbolične, prozračne krhkosti izloženog stakla, postaje sve upitnija. Kao da se sve više podređuju, prilagođuju novostvorenim uvjetima bivanja u tom preoblikovanom prostoru.
  
  Ostajući u drugom djelu na razini apstraktnog pokreta, logičnog po tijeku unutarnjeg impulsa, i plesačice se ubacuju između staklenki čineći tijelima živu voluminoznu intervenciju u prostor. (Što je posve nenametljivo podržano glazbom Frana Đurovića i osjenčano svjetlom Ivana Dobrana.) Njihova tjelesna plastika postaje složenija u partnerstvu, spletu i osloncu. Vrhunac tjelesnog istraživanja tog osjetljiva, staklom ispunjena prostora je ekvilibristički solo Deane Gobac na posudama, koji izaziva strah i napetost, ali i fascinaciju vještinom održavanja ravnoteže i raspodjele težine na tankoj, lomljivoj, pomičnoj podlozi.
  
  U posljednjem djelu, čini se da tijela posustaju, gube prostor, vertikalu, poetičnu harmoniju pokreta i partnerstva, a kontrolirani impuls postaje grč. Ovdje, u lomu tijela, i ekspresiji kontrakcije očitija su različita, osobna rješenja, ali rezultat je opet jedinstven: ostaju tijela bez, ona ispražnjena, umorna, izgubljena, odustala – i onda, prostor bez tijela, uz Brelovu Ne Me Quitte Pas u dirljivoj sve prožimajućoj izvedbi Nine Simone.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 25. listopada 2013.

Piše:

Maja
Đurinović