Plesna scena.hr

Putovi i prepreke

7: Sedam, interaktivna predstava suvremenog plesa, autori Hrvoje Juvančić i Ana-Maria Bogdanović

• 
  Sedam dana u tjednu kao sedam dana stvaranja svijeta, sedam duginih boja, sedam teških grijeha, sedam sakramenata, sedam čakri, iza sedam gora i sedam planina, sedam patuljaka... dalo bi se nabrajati. Broj sedam toliko je bogat značenjima i asocijacijama da je teško ne pomisliti na koju od njih pri samom spominjanju broja. Stoga već sam naslov interaktivne predstave suvremenog plesa Hrvoja Juvančića (kao redatelja i autora koncepta) i Ane-Marie Bogdanović (koreografkinje i plesačice) izaziva niz različitih očekivanja. A i najavljen koncept je vrlo zanimljiv i neobičan.
  
  Publika pri ulasku u dvoranu dobiva slušalice, daljinski upravljač sa sedam različitih kanala i uputu: tijekom gledanja predstave svako sam odabire, mijenja, kombinira zvučnu pozadinu, „sinkronizira“ ono što vidi. A to je, ukratko: plesačica Ana-Maria izlazi na scenu, staje u centar i uspostavlja kontakt s gledateljima što traje par trenutaka kao priprema ili uvod u ono što slijedi. Na pozornici je sedam svjetlosnih spotova koji su ponekad svi vidljivi, ali se uglavnom pale i gase kako plesačica prelazi iz točke u točku, od mjesta do mjesta – iz priče u priču. Svaka točka označava promjenu kvalitete pokreta, facijalnog izražaja, kostima, tempa i dinamike, očito je da je plesačica ne putu na kojem prolazi kroz različite faze života / odrastanja / shvaćanja... Ona pleše u tišini, na unutarnju glazbu, iako je dvorana ispunjena šumom različitih zvukova koji, na žalost, probijaju iz slušalica.
  
  Nakon što Ana-Maria otpleše svojih sedam točaka poziva na scenu gošću (u svakoj od tri izvedbe predstave u prosincu druga osoba – Petra Hraščanec, Melita Spahić i Anja Đurinović) koja nakratko preuzima scenu i sedam točaka. Reagira na ono što je vidjela, osjetila, upila, zapamtila kao vezu pokreta i dotične točke.
  
  (Anja: „Čim sam sjela u gledalište, kao izvođačica-u-pripremi, počela sam intenzivno gledati i slušati. Prevrtila sam sve zvučne kanale /klasična orkestralna glazba, pater noster, bineuralni zvukovi za ulazak u alfa svijest, tekst Béle Hamvasa, radio emisija uživo na temu političke ekonomije, razgovor autora o predstavi i zvuk dvorane/ ne bi li odlučila što mi je najtočnije u određenom trenutku; pokušala sam odgonetnuti silna značenja i kodove koji se nude, jer – uskoro ću i ja izaći na tu scenu, moram nešto izvesti... ta nedoumica je trajala desetak minuta, bilo mi je previše, odlučila sam pustiti sve, i prepustiti osjetilima da odluče što ih najviše zanima i kamo će se usmjeriti. A to je bilo ono što se izvodi na sceni. Zvukovi iz slušalice počeli su mi smetati tako da sam ih skinula. Ana Maria je na sceni nudila toliko da mi se činilo nepotrebno slušati bilo što uz disanje koje je izlazilo iz njenog pokreta i riječi koje je ponekad po tiho izgovorila. I na taj način sam upila svoje dojmove. Iz njenih priča se polako stvarala i moja i na kraju je nepripremljen i pomalo zbunjen izlazak na scenu ostao kao lijepo iskustvo.“)
  
  Nakon što se gošća vrati u publiku, na scenu je još jednom izlazi Ana-Maria i izvodi osvrt na ono što je izvela, kao neko sažimanje iskustva koje se taložilo kroz vrijeme. Tako je završila krug, na neki način povezala točke. Predstava je u završnici pojačana, neobično podcrtana projekcijom (autori Hrvoje Juvančić i Helena Bulaja Madunić) slika duhovno religiozne simbolike.
  
  Sabirući i vrteći viđeno i doživljeno, došla sam do jednog osnovnog pitanja. Je li u ovakvoj, relativno kratkoj formi trebalo toliko slobode izbora i mogućnosti kombiniranja zvuka i pokreta? Jer ono što se događalo na sceni neponovljivo je, neuhvatljivi trenutak koji je prošao kad je prošao, a zbog zaokupljenosti mijenjanjem kanala na slušalicama, ili krivog, čak osobno, iritantnog odabira ostao je osjećaj da je nešto propušteno! I je li to poanta: ta situacija neshvaćanja onog što gledamo, krivog odabira, svijest propuštene prilike zbog koje je okrnjen doživljaj cjeline, doživljaj sada u njegovoj punini. Je li to prispodoba o uspostavi čiste, snažne Vertikale koja se dešava negdje pred nama, dok smo mi, poput novozavjetne Marte zabavljeni onim izvanjskim, prividnim, konkretno pritiskanjem gumbića na daljinskom upravljaču, novoj upravo dobivenoj igrački?
  
  U konačnici – je li riječ o sedam putova ili sedam prepreka?
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 9. veljače 2014.
  (tekst s eodnosi na izvedbu 9. prosinca 2013. u Zagrebačkom kazalištu lutaka)

Piše:

Maja
Đurinović