Plesna scena.hr

U prostoru između

Studio za suvremeni ples, Zagreb i Wee company Oslo: Surprised Body, kor. Francesco Scavetta

• 
  
  Nekoliko je zanimljivih pitanja vezano uz projekt Surprised Body Studija za suvremeni ples i Francesca Scavette, kojim je Studio obilježio svoj pedesetogodišnji kontinuitet. Prvo je pitanje kakvu poziciju donosi to uporno i tvrdoglavo trajanje, a drugo koji je realitet ansambla strukturiranog kao repertoarnog ovdje i sada, i može li on opstati? Sam naziv Studio za suvremeni ples ukazuje na radni i istraživački prostor koji se neprekidno propituje i mijenja kako bi mogao biti, odnosno ostati suvremen. Trajati pola stoljeća i u tom dugom razdoblju neprekidno tragati za suvremenošću, a imati svijest o ostavštini osnivačica ansambla Ane i Vere Maletić kao izvornog i prijelomnog hrvatskog suvremenoplesnog projekta, sigurno nije jednostavna pozicija, a u segmentima je i kontradiktorna.
  
  Od ansambla Ane i Vere Maletić „usko povezanog uz razvoj Škole za ritmiku i ples kojoj je u svojim počecima služio kao platforma djelovanja mladim plesnim i koreografskim kadrovima, diplomantima te iste škole…“ (iz publikacije Studio za suvremeni ples, 30 godina), preko raznih estetskih mijena koje su unosile umjetničke voditeljice (Tihana Škrinjarić i Zaga Živković), Studio se u 21. stoljeću našao u situaciji jednog od samo dva mjesta u Hrvatskoj (drugi je Zagrebački plesni ansambl) u kojem plesači imaju mogućnost biti samo plesači-izvođači, imati osigurano vrijeme za vježbanje, rad s različitim koreografima i kontinuitet izvođenja. Ta pozicija izdvaja Studio (kao i ZPA) od ostatke scene koju čine mahom mali samostalni projekti koji prate umjetničku viziju jednog autora i opstaju ovisno o izdržljivosti samog autora.
  
  Studio je tako grupa plesača s umjetničkim i produkcijskim vodstvom koje angažira koreografe na godišnjoj bazi i kroz to gradi svoj identitet, repertoar i publiku. Dodamo li tome kontinuitet dječjih predstava, program Podmlatka koji bi trebao funkcionirati kao omladinski ansambl i Male forme kao istraživačko izvedbeni autorski prostor, Studio zapravo zrcali model institucionaliziranog ansambla. Time je možda bliže HNK-aovu modelu, nego nezavisnoj sceni koja je nezavisna upravo po tome što neprekidno traga za novim modelima kako (samo)organizacije tako i izričaja.
  
  Takav model potreban je našoj sceni, kao prostor za plesače-interprete, kao infrastruktura za domaće koreografe koji mogu i žele preći u veće koreografske zahvate unutar ansambla koji je za to spreman i koji je na raspolaganju puno radno vrijeme, a sa sigurnim produkcijskim i post produkcijskim zaleđem. Potrebne su i koprodukcije, dakle uvoz inozemnih koreografskih rukopisa koji kakvom-takvom mrežom gostovanja unutar Hrvatske moraju doprijeti do puno šire publike nego što gostovanje inozemnog ansambla s jednom izvedbom na nekom festivalu može. Tako ustrojen ansambl trebao bi dakle zapremati prostor srednje struje suvremenog plesa i održavati taj pojam kao stil ili žanr, držati visoku profesionalnu razinu produkcije i imati mogućnost izvedbi mimo festivalskih selekcija.
  
  No Studio nije repertoarni ansambl niti to uz najbolju volju i umješnu produkciju trenutno može biti, jer činjenično nema uvjeta održavati ikakav repertoar i igrati predstave više od jedne ili dvije sezone; prisjetimo se vrlo kvalitetnog Posvećenja proljeća Matjaža Fariča ili Giselle Adriana Lutejina, a potpuno je nevjerojatno da Ferlinov Nastup nije i dalje pred publikom. U igri je naravno i kulturna politika takva kakva je, koja nema mehanizme diferencirati plesni repertoarni ansambl od autorskog projekta, a činjenica je da repertoarna trupa ne može ostvariti svoju stvarnu ulogu bez ozbiljne institucije koja stoji iza nje. To je danas čak i u širem europskom kontekstu rijetko i sve rjeđe. Studio je tako, tu negdje između, s priličnom odgovornosti prema struci, publici i vlastitoj tradiciji, a ustrojen kao samostalni umjetnički projekt financiran po projektu.
  
  Drugi prostor između su estetske oscilacije od eksperimenta do mainstreama koje ne djeluju u korist profiliranja ansambla unutar široke ponude koju scena trenutno ima, i posljedično zbunjuju publiku. Suradnjom s Francescom Scavettom umjetničko vodstvo i plesači Studija pokušali su odgovoriti na ovu situaciju između, a formom projekta otvorili su i diskusiju o tome koji formati plesne umjetnosti danas uopće preživljavaju na tržištu?
  
  Scavetta je ugledan autor i pedagog s kompleksnim i dubokim pristupom organizaciji tijela i prostora. U Hrvatskoj je gostovao nekoliko puta na festivalu u Svetvinčentu i na Tjednu suvremenog plesa radovima u kojima prepoznatljiv pokret na nadrealan način supostavlja rekvizitima, tekstu i multimediji, a prisjetimo se i zvučnih naziva predstava z, i love you honey bunny, hey dude let’s stick around a bit longer this time, i suradnje sa Sašom Božićem u And I Just Stood There, Watching The Sky And The People Below.
  
  Ova je predstava u potpunosti drukčija, svedena samo na igru plesača, na njihovu interakciju i prelaženje iz fiksiranih sekvenci u improvizacije, iz čvrstih struktura u nepredvidive reakcije. Surprised Body u potpunosti pogađa trenutni trend ležernim i distanciranim tijelima koja se ne štede u energiji i prostoru, u urbanom gotovo privatnom stylingu, širokom tek diskretno stiliziranom scenskom prostoru. Veliki broj plesača na sceni izmjenjuju se mimo očekivane dramaturgije, naizgled nasumično ulazeći u izvedbu s fokusom na vlastiti proces i alertnost na reakciju spram drugog tijela ili zvuka, što su promišljene i dorađene odluke o ne-hijerarhiziranom prostoru u kome se njeguje procesnost, samo-organizacija koreografije i živ odnos s glazbom. Time je Surprised Body vrlo uspio plesni projekt.
  
  Pitanje je ipak, koji je tu autorski potez zapravo u igri? Prema dostupnim isječcima dosadašnjih Surprised Body projekata, koreografija, set i styling identični su kao i zagrebačka verzija. Radi se o prenošenju ne samo metode nego i gotovih koreografiranih materijala iz procesa u proces, što govori o mogućem re-pozicioniranja ideje koreografa-autora u 21. stoljeću. Scavettu očito zanima kontinuitet istraživanja i disemenacija vlastite metode i procesa, multipliciranje izvedbe kroz razne koprodukcije, a Surprised Body se i najavljuje kao „kontinuirani kreativni proces“ Wee trupe iz Osla koji je od 2010. gostovao u osamnaest zemalja i koji se izvodi u interakciji s raznim plesačima i glazbenicima. No u svojoj biti to je uvijek jedan te isti rad koji je ovaj put nastao u suradnji sa Vitlycke Performing Art Centrumom i Muzejem suvremene umjetnosti. Nasuprot autorski bogatijim radovima, ovo izgleda kao Scavettino pročišćavanje autorstva i odustajanje od teatralnosti, ali i kao vrlo dobar potez koji odgovara trenutnom EU tržištu.
  
  Pitanje je ponovno – koja je tu pozicija Studija za suvremeni ples i njegovih plesača? Je li obilježavanje pedeset godina Studija zaista trebalo kulminirati koprodukcijom procesno-projektnog tipa s inozemnim autorom i međunarodnim castom kojemu je ovo jedna od stanica višegodišnje turneje? Možda to jest jedini trenutno realan potez, a možda Studiju treba neka nova vrsta identiteta, misije i vizije za slijedećih 50? U svakom slučaju Surprised Body feat. Studio za suvremeni ples ostaje kao lijepa izvedba u kojoj ljubitelji pametnog pokreta imaju što pogledati, vrijedno iskustvo za sve uključene plesače, a Studio ostaje i dalje u nekom prostoru između.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 2. Studenoga 2013.

Piše:

Iva Nerina
Sibila