Ina Sladić mlada je zagrebačka plesačica koja je 2011. diplomirala na Folkwang sveučilištu za umjetnost u Essenu, gdje dio školovanja uključuje i savladavanje najvažnijih djela repertoara Pine Bausch. Nakon diplome surađuje s Xavierom Le Royom, Martenom Spangbergom, Johannesom Wielandom, Marinom Abramović, Simone Forti i drugima. Od 2011. do 2013. pleše u Compagnie Fredewess u Hannoveru, a od 2012. do 2013. gostuje u uglednoj Deutsche Oper am Rhein. Kreira vlastite autorske radove, uglavnom u suradnji s muzičarima i videoumjetnicima, a jedan od tih projekata, Experimentallabor, 2012. predstavljen je na dOCUMENTI 13 u Kasselu. Glavna je asistentica organizacije Dana suvremenog plesa u Varaždinu, koje vodi Sanja Tropp Fruehwald. Krajem 2013. na Lichtsicht Biennale predstavit će videorad u suradnji s videoumjetnikom Kanjom Takeom. Na IKS festivalu u Splitu izvela je autorski solo Navigating Darkness.
Gdje je Ina danas?
Ina danas priprema se za Varaždinsku premijeru sola Navigating Darkness, koju sam u sklopu projekta Nomad on the road izvela ljetos na IKS festivalu u Splitu.
Kako je došlo do Navigating Darkness?
Pozvana sam u Varaždin kako bih pomogla Sanji Tropp Frühwald oko Festivala suvremenog plesa. Dva mjeseca intenzivno sam radila s njom i kada sam se vratila u Njemačku, imala sam jako puno energije koja se morala nekamo usmjeriti. Navigating Darkness zapravo se sam iz mene izrodio tada.
Kada si počela raditi na tom solu? Je li ga naručio neki festival ili si već imala ideju?
Ideja je došla u svibnju, potpuno neovisno od bilo kakvog festivala. Zapravo se jako bojim mraka i počela sam istraživati zašto. Zašto se itko s napunjenih 26 godina boji mraka? Nije to tako ekstremno kako predstavljam, ali istraživanje je bilo zanimljivo. Došla sam do Freudovih spisa u kojima je strah od mraka kod odraslih protumačen kao prvi znak podvojene ličnosti i shizofrenije. Jedna si osoba po noći, a druga po danu. Od svibnja je prošlo sigurno mjesec dana čisto teoretskog istraživanja prije nego što sam ušla u dvoranu. Do svog straha od mraka i do teksta koji izgovaram došla sam kroz Chopina, svog omiljenog skladatelja.
Upotrebljavaš izolir traku na sceni. Što to predstavlja za tebe?
Kada imam izolir traku na očima, zaista sam u mraku i iskreno me strah, ne glumim. Ne volim biti lažna na sceni, a shvatila sam da je jako teško postići potpunu iskrenost pred publikom.
Jesi li došla do toga? Iskrenosti.
To dug proces. Počeo je postavljanjem trake preko očiju, ali je još uvijek bilo teško pronaći pokret koji bi bio iskren, a u isto vrijeme i estetski lijep… možda zanimljiv, prije nego lijep… Koliko god govorila da publika nije bitna, naravno da je bitna i treba naći ravnotežu između nje i izvođača. Što se mene tiče, mogu pričati o svom strahu od mraka sjedeći u fotelji pola sata, ali to nije ono što publika želi vidjeti. Proces je bio izuzetno težak jer sam se morala stalno vraćati unutra, u sebe, i tražiti iskrenost o kojoj pričam. Kako sam počela ponavljati građu, postajala sam sigurnija, a nisam sigurna da bih tako reagirala da sam se zaista odjednom našla u mraku.
Dakle počela si koreografirati?
Mislim da jesam, a to mi se nije svidjelo. Vjerujem da je ljepše izvana vidjeti moj iskreni strah nego koreografiran...
Kad bi se našla u mraku s drugim ljudima, recimo publikom, onda ne bi znala što oni rade i bilo bi te strah?
Da. Dok sam vježbala sama u Varaždinu, u prostoru gdje još nikada nisam bila, događalo mi se da sam morala tri dana za redom naglo skidati traku s očiju, jer me uhvatio potpuni strah. Nisam se mogla opustiti, što je s jedne strane super za solo, ali trebalo mi je neko vrijeme da se ohrabrim i prepustim tom strahu. U Splitu sam nastupala s izolir trakom preko očiju i nisam vidjela publiku kada je ulazila. Kada sam skinula traku, iznenadilo me je što je bilo toliko puno ljudi i što sam se osjećala ugodno. Bilo je prekrasno podijeliti solo s ljudima.
Kao izvođač voliš li element iznenađenja koji se može dogoditi na sceni ili moraš biti sigurna u sve što će se dogoditi?
Jako volim iznenađenja. Kroz priču s nekolicinom ljudi koji su me došli pogledati shvatila sam da je sa svakim novim izvođenjem solo potpuno drukčiji. Ima svoju jasnu strukturu koja se stalno ponavlja, ali je za mene apsolutno drugačiji svaki put. Kada izgovaram svoj tekst, sklona sam promijeniti stav, jer me pričanje opušta; govor je distrakcija od straha koja mi ujedno pruža kontrolu. Oglasim svoju poziciju i koncentriram se na nešto drugo, ne svoj strah.
Gdje je koreografija u svemu tome? Voliš li koreografirati ili si odlučila prikazati impro na zadanu temu? Kako tretiraš pokret?
Sve što sam napravila do sada došlo je od strukturirane improvizacije. Početni i završni dio sola potpuna je improvizacija koju ne doživljavam strukturirano, ali što duže izvodim solo, uvježbavam ga, počela sam ponavljati iste stvari, pokrete. Dobila sam strukturu koja se sama izjasnila, ali nema koreografije. Barem ne u standardnom smislu.
Improvizaciju je teško staviti na scenu. Suvremeni je ples elitna umjetnost i malo tko razumije što se događa na sceni. Ne volim slobodnu improvizaciju na sceni jer, iako kao plesačica mogu slijediti što se događa, mislim da je šira publika apsolutno izgubljena. Pobornik sam strukturirane i vođene improvizacije jer sam otplesala puno koreografiranih djela i primijetila sam da nakon nekog vremena te koreografije postanu suhe. Dvije sam godine plesala u kompaniji koja je izričito koreografirala, i to na klasičnu glazbu Chopina, Bacha, Beethovena itd., i sve su koreografije nesumnjivo izgledale lijepo, ali sam shvatila da meni to nije dosta.
Vratimo se na početak. Završila si Folkwang University of Arts, poznat kao škola legendarne Pine Bausch. Ta škola naginje fizičkom teatru više nego recimo slobodnom pokretu Anne Terese De Keersmaeker?
Zapravo i ne. Škola je jedno, kompanija je drugo. U školi se puno radi na tehnici Kurta Joossa, koja se vježba uz štap isto kao i balet. Naravno, Pina je prisutna cijelo vrijeme jer u četiri godine školovanja pogledaš 178 njenih radova, svi su profesori plesači iz njezine kompanije i taj stil uvučen im je u život. Često me ljudi pitaju je li mi Pina idol. Nije, ona je naprosto prisutna, dio je moje iskustvene mape u tijelu.
Kamo si otišla nakon škole?
Počela sam raditi dok sam još uvijek bila u školi, i to na projektu Production Xaviera Le Roya i Martena Spangberga. To je bio performans na kojem smo mjesec dana radili u muzeju i za mene izuzetno i prekrasno iskustvo. Bio mi je to prvi takav projekt, potpuno različit od svega što sam radila u školi. U njemu sam se jako dobro osjećala. Svatko od izvođača dobio je Ipod s kojeg je na licu mjesta trebao skidati neku poznatu koreografiju i tako primamiti ljude da nas dođu gledati. Kada publika dođe do tebe, napuštaš probu i odlaziš pričati s ljudima. Bilo je fascinantno kako s potpunim strancem možeš ući u jako duboku konverzaciju u roku samo jedne minute. Dva smo pitanja morali postaviti, „Tražite li nešto?“ i 'Želite li nešto znati?“, a ostalo je bila slobodna konverzacija. Tako je cijeli proces bio temeljen na govornim vježbama sa Xavierom i Martenom. Fascinantno je kako uspješno vođenom konverzacijom možeš natjerati sugovornika da podijeli jako intimne stvari. Bilo je svakakvih iskustava za vrijeme izvedbe, neki su me skeptično pitali zarađujem li ja na tome, a neki su ostajali sa mnom jako dugo pričati.
Gdje je ples u svemu tome?
Nema ga. On služi samo kao mamac za publiku. Bitan je razgovor, ne ples. Ali je zanimljivo i to da mene već šest godina svaki dan netko pita odakle sam, pa su me i ondje to obavezno pitali. I nitko mi nije vjerovao da sam Hrvatica. Čak sam se počela i igrati u toj situaciji, svaki put izmišljajući neko drugo mjesto svoje domovine. Mislim da ću jednoga dana napraviti predstavu o tome.
Jesi li tada došla do spoznaje da je performans tvoj način izričaja?
Jesam, jer sam potpuno uživala u projektu, ali nisam se tada odlučila baviti isključivo performansom. Htjela sam biti plesačica i imati mjesto u plesnoj kompaniji. Što sam i napravila, ali sam imala sreće jer sam puno radila po projektima sa strane. Bojala sam se da se neću nastaviti dalje razvijati kao izvođač ako ostanem u jednoj kompaniji.
Dok sam plesala u Compagnie Fredewess, upoznala sam Eberharda Kranemanna, začetnika grupe Kraftwerk, s kojim sam surađivala na projektu Experimentallabor, koji je isto tako performans, i prvi put kada smo ga izveli, trajao je pet sati. Smjestili smo se u napušteni bazen i odlučili vidjeti što će se dogoditi. Mislila sam da ću plesati u kratkim isječcima, a ostatak vremena se odmarati, ali je ispalo da sam plesala cijelo vrijeme i u punih pet sati imala petnaest minuta odmora. Nakon toga su nas pozvali na Documentu 13, najveći sajam suvremene umjetnosti u Kasselu.
Nakon toga dobila si posao u Compagnie Fredewess. Kompaniji potpuno plesačkog izričaja.
To je tipična njemačka mala plesna kompanija koja se bavi isključivo modernim plesom. Koreograf od plesača ne traži kreativnost, nego naprosto što vjerniju imitaciju zadanog pokreta. Uvijek je bila premijera i minimalno petnaest izvedbi iste predstave. Kao suvremeni plesač dugo sam vjerovala da moram biti dio toga kako bih sebi opravdala status plesača, no kada me prestalo ispunjavati, dala sam otkaz. To je bilo u svibnju ove godine. Naprosto sam shvatila da želim ići dalje drugim putem. Nedostajala mi je vlastita kreativnost i našla sam način kako ju realizirati izvan kompanije.
Godine 2012. izvodila si performans Marine Abramović. Kako je to iskustvo djelovalo na tebe?
Na dan audicije za Luminosity Marine Abramović jednostavno sam javila u kompaniju da neću doći na probu iako sam te iste večeri nastupala. Sjela sam na vlak i nakon tri sata vožnje našla se u sali prepunoj djevojaka. Audicija je bila za dva projekta, Revolving Doors, za koji su trebali dvadeset žena, i Luminosity, za koji su trebali samo tri žene. Bilo nam je ponuđeno prisustvovati na obje audicije, no meni je bilo jasno da želim raditi samo s Marinom Abramović. Nakon tri dana dobila sam mail u sedam ujutro naslovljen Yes. I to je bilo to. Skakala sam od sreće po cijeloj kući.
Jesi li se posebno pripremala za nastup?
Imala sam četiri mjeseca za pripremu. Znala sam da se trebam smiriti, jer sam kao osoba jako hektična, a performans je zahtijevao apsolutan mir. Trebale smo sjediti potpuno gole pola sata na sjedalu bicikla, nekih tri metra od poda, dok nam ruke cijelo vrijeme idu polagano odozgo prema dolje. Tako da sam ta četiri mjeseca prvi put u životu pokušala pronaći svoj osobni mir. Kada su prave probe napokon počele, radili smo s Rebeccom Davis. Vježbe su zapravo bile meditativne poput razdvajanja crvene leće od crne. Dobili smo podcast koji smo trebale slušati i knjige koje smo trebale čitati. I bilo je bitno napraviti nešto nesuvislo svaki dan, nešto što nema apsolutno nikakvog smisla. Sve je većinom bio samostalan rad.
Kada je napokon došlo vrijeme izvedbe, bilo mi je iznimno teško, no s vremenom sam toliko ušla u sebe i izvedbu da sam shvatila da je to zapravo bila moja meditacija. Prva u životu. I prvi sam put shvatila što znači biti sam sa sobom.
Kakav ste odnos imali sa stražarima koji su vas čuvali?
Oni su bili prekrasni i na neki način zaista odgovorni za naš život i sigurnost. Zaista su se očinski ponašali prema nama jer je bilo dosta neugodnih situacija. Njihova uloga bila je da nam pomognu sići ako nam nije dobro, da nas uhvate ako počnemo padati i da nas zaštite od potencijalnih opasnih gledatelja.
Je li bilo takvih opasnosti?
Bilo je, nažalost. Jedan je gledatelj došao sa go pro kamerom i snimao nas gole. Svjetlo kojim su su koristili bilo je toliko jako da ako bih pogledala u njega, zavrtjelo bi mi se i pala bih. Zadatak nam je bio gledati publiku u oči što dulje. Izabereš prvu osobu koja uđe i trebaš je što dulje gledati u oči. Bilo je fascinantno osvijestiti koliko su ljudi u stanju crpiti energiju. Ali i dati je. Koliko si god na toj visini, u toj poziciji, k tome gola i užasno krhka, toliko si zapravo i iznimno snažna.
Rekla si mi da je prva osoba koja je ušla od publike bila mama tvog partnera. I da ti je dala jako puno energije.
Bilo me jako strah toga susreta. Nadala sam se da neće doći dok sam ja na biciklu. No došla je... Gledala me i toliko mi je dala energije da me više nije bilo strah tko će od nepoznatih ljudi ući iza nje. Kasnije, na božićnoj večeri, prostrujalo mi je glavom: „Ova žena me je vidjela golu na biciklu.“
Je li Marina bila prisutna?
Marine nije bilo. Barem ne tjelesno. Ali stalno nas je bodrila preko mailova. Dogodila se jedna neugodna situacija u kojoj su jedne njemačke novine objavile fotografiju jedne gole plesačice na biciklu i naslovili članak Peepshow u muzeju. Nakon toga je nepoznata osoba posjetila performans s pokušajem fizičkog općenja ispred plesačice. Nakon što je Marina to saznala, odlučila je povući Luminosity s grupne izložbe.
Način na koji pričaš o cijelom tom iskustvu zvuči odista meditativno, osobno, kao tvoj spiritualni put. Je li zaista bilo tako?
Zaista jest. Jako sam se promijenila nakon ovog iskustva. Spoznala sam da je izuzetno teško pričati o tome jer čim ljudi čuju ime Marina Abramović, htjeli-ne htjeli, imaju određene predrasude. Meni je rad na tom projektu donio zaista jako puno. Bio je moje osobno putovanje kroz bol, smiraj, potpunu kontrolu uma i tijela... pa sve do vlastite nirvane. Još uvijek nosim to iskustvo u sebi. Još uvijek se čini svježe.
Nakon Marine dolazi Zimmer 109.
Unutar galerije sagradila sam bijelu sobu koja je nadahnuta svim mojim odlascima po svakakvim uredima u Njemačkoj, kao i pitanjem nedostaje li danas osoban i izravniji kontakt između publike i performera. Ljudi su ulazili jedan po jedan i umjesto ulaznice dobili brojeve s kojima su u čekaonici čekali da budu prozvani. Unutra sam pitala: „Što jako dobro radiš?“ i „Što bi želio raditi na sceni, a ne usudiš se?“ Ljudi su izvana vidjeli samo sjenu, tj. čovjeka s brojem nisu vidjeli, ali su vidjeli mene kako radim ono što se ljudi zapravo ne usude napraviti sami. Taj je performans trajao tri sata i bilo je jako puno ljudi.
Sad si pred varaždinskom premijerom, koja će se održati 11. siječnja 2014. u HNK-u u Varaždinu. Je li se solo imalo promijenio od prvobitne izvedbe ili si ga zadržala u prvobitnoj verziji?
Začudo, ostao je isti, ali je izvedba u Splitu nadahnula odluku da se stvori serija performansa pod imenom Darkness Series. Navigating Darkness je prvi dio, a drugi će se dio zvati As the Dark Wave Swells. Na njemu sam upravo počela raditi.
Puno hvala i sretno.
© Maja Drobac, PLESNA SCENA.hr, 8. prosinca 2013.
