Orašar u potrazi za Baletom

Intervju: Vuk Ognjenović, baletan, koreograf i pedagog

  • Vuk OgnjenovićŠčelkunčik odnosno Orašar Petra Iljiča Čajkovskog nije samo ljupki, za adventsko vrijeme iznimno prigodan balet, nego je, za današnje vrijeme rijetko sigurno ulaganje u projekt; jer koliko god da se predstava igra, uvijek se traži karta više! Tako je bilo i u HNK u Zagrebu, Splitu i Rijeci, ali ove godine prije svih i u Osijeku! Kao da je Orašar ušao u ritual građanske pripreme za božićne (ili ako više volite, novogodišnje blagdane – svakako nema naglašenu vjersku dimenziju) koji na lijep i profinjen, a opet dovoljno spektakularan način okuplja i na sceni i u publici – obitelj. Ovaj balet obično angažira i može vrlo uspješno koristiti sve generacije i sve raspoložive plesne snage zajednice, tj. uz one profesionalne, baletne, mogu se uključiti dječji tečajevi, društveni i sportski plesovi, hip-hoperski klubovi i slično, i time se postiže još jedna razina blagdanskog zajedništva i optimizma. A onda ako se ovom prigodom još uzme u obzir i iznimna suradnja Osijeka s nacionalnim kazalištima u Zagrebu i Splitu; pogotovo tu treba naglasiti HNK Zagreb koji je posudio kostime i scenografiju kao provjereno uspješni okvir koreografije Waczlawa Orlykowskog (koju su prenijeli i prilagodili osječkim snagama Dinko Bogdanić i Vuk Ognjenović) i još važnije – koji je omogućio šećer na kraju: gostovanje vrhunskog nacionalnog plesačkog para: Edinu Pličanić i Tomislava Petranovića, onda je jasno da je riječ o pravoj Bajci, svjetlosnim godinama udaljenoj od političko ekonomske situacije u zemlji.

    (Usput, moram spomenuti da je na izvedbi kojoj sam prisustvovala, 26. studenog 2013. Vila šećera Edine Pličanić bila ekskluzivni doživljaj: toliko sigurna i suverena u tehnički besprijekornoj, minuciozno izrađenoj izvedbi, opuštena i svjesna iskrene fascinacije i podrške u publici ona se s rijetko viđenom radošću pustila u prostor: zaigrana, dražesna i nestašna.)

    Mi mali znamo da svijet možemo početi mijenjati jedino od sebe. Pa će zato ovaj tekst, koji je istovremeno pohvala predstave i podrška kolegi Vuku Ognjenoviću, imati kombiniranu tehniku osvrta i razgovora. 

    Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Petar Iljič Čajkovski, Orašar, kor. i red. Dinko Bogdanić, dir. Filip PAvišićPlesač, koreograf i pedagog, Aska i Vuk u jednoj osobi, Ognjenović se našao u rodnom Osijeku u, koji put se čini, nemogućoj misiji – povratka baleta na scenu HNK-a.

    Da, zaista se činilo nemogućom misijom. Punih pet godina pokušavam / pokušavamo i evo sada smo konačno dokazali da Osijek gotovo da već i ima baletni ansambl. Sada je na nekim drugima da nas podrže u vraćanju baletne i plesne umjetnosti općenito, na osječku scenu. Mislim da to grad Osijek obvezuje i povijest i pozicija, ali i njegova djeca i mladost koji su pokazali da itekako ima plesača koji umjesto da se napijaju po parkovima, svakodnevno naporno treniraju! Zar postoji bolji poticaj!?

    Neobično je velik broj sudionika predstave, plesača svih uzrasta. Gdje si ih, u koje vrijeme našao, napravio, sakupio? I od čega u Osijeku žive plesačice poput Mateje Božić i Ane Blažanin?

    Svi me pitaju od kud sam nabavio tolike balerine, samo što ih nisam nabavio, nego sam većinu stvorio. Punih pet godina sam stvarao, a od nekih i stvorio, balerine za koje je i Dinko rekao da bi mogle bez srama stati, možda u zadnji red ansambla, ali opet stati, uz bok zagrebačkih. To je veliki trud i napor mladih djevojaka koje uz sve obveze koje imaju redovito svaki dan vježbaju po nekoliko sati klasični balet. Veliki je plus što sve one zapravo imaju veliko scensko iskustvo jer stalno nastupaju u operama, operetama i mjuziklima – vrlo popularnim u osječkom HNK-u. Ostali sudionici su dečki iz Original Skillz Crew Croatia kluba, nekoliko državnih prvaka iz standardnih i latino plesova, break dance plesači, Plesni klub Shine te polaznici baletnog studija HNK-a u Osijeku i Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića kao i polaznici Plesnog odjela Glazbene škole Franjo Kuhač. Mateja i Ana su naše profesionalne balerine zaposlene kao nastavnice baleta u Vukovaru i Osijeku tako da uz redovan posao, kao i sve ostale balerine, vježbaju svaki dan i pripremaju predstave. Sve nas drži ljubav prema plesu, zato nam i nije toliko teško! 
    Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Petar Iljič Čajkovski, Orašar, kor. i red. Dinko Bogdanić, dir. Filip PAvišić
    Plesovi slastica iz drugog čina su vrlo atraktivni i duhoviti, kako već i mora biti u toj paradi – promenadi karakternih plesova. Ukrajinska marmelada je i inače, vrlo često, omiljen broj jer pršti slavenskom energijom i temperamentom u kombinaciji s akrobatskim elementima prisjedke ali ti si ovdje iskoristio tehniku urbanog folklora osječkih hip-hopera?

    Pa, trudili smo se što više zadržati izvornoga no na kraju je samo Turski ples ostao u originalu po Orlykowskom. Španjolski je radio Dinko, a ostale ja budući da sam nekako bliži osječkim breakerima – što je i razumljivo. Ruski smo prilagodili tako da sam zadržao elemente ruskog karakternog plesa a opet ima i jako puno brejkerskih vratolomija koje su zapravo vrlo bliske muškim elementima ruskog plesa a dečki ih odlično izvode. Naravno uvijek dobiju i najveći pljesak od svih sudionika, takva je i glazba i sve!

    Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Petar Iljič Čajkovski, Orašar, kor. i red. Dinko Bogdanić, dir. Filip PAvišićSam si uz svu pripremu, organizaciju i vježbe i probe, i plesao. Lik Orašara si već igrao i u Zagrebu, a sad si pripremio i Španjolsku čokoladu i Arapsku kavu, a kao sigurna alternacija stojiš i kao Princ… Je li i kako je moguće to sve uskladiti? I onda nakon npr. Petranovića plesati Princa?

    Da, teško je, pogotovo što se čovjek iscrpi na organizacijskom dijelu pa još dok ispraviš sve ostale, nekako sam sebi uvijek ostanem za kraj. U Zagrebu sam plesao od Fritza do svih mogućih plesova: Turski, Arapski i Ruski a u Osijeku Španjolski, Arapski i naravno Orašara. Nakon Tomislava plesati Princa je i izazov i čast, a sreća je da se varijacija uvijek može prilagoditi solistu tako da imam svoje adute. Tu podjelu smo i stavili za kasnije upravo zato jer je nemoguće igrati i jedno i drugo. Tako da sada, kada se sve nekako posložilo nakon premijere, i ansambl se uigrao, mogu se posvetiti sebi i pripremi uloge. Pa ćemo mi domaći vjerojatno i otplesati nekoliko puta – kada ne budu mogli doći gosti. Pas de deux smo Ana Blažanin i ja već plesali na Novogodišnjem koncertu, a ja sam varijaciju pripremao još kad sam bio na seminaru na Baletnoj akademiji u Budimpešti.

    Ti si, između ostalog i magistar glazbene pedagogije. Koje je tvoje iskustvo s radom na živu glazbu, suradnja s dirigentom Filipom Pavišićem, i hoće li Orašar i dalje igrati uz orkestar osječkog kazališta, što je, naravno, neusporedivo i s najboljom snimkom?

    Zapravo sam prvenstveno glazbenik, od malena klavirist, međutim uvijek me vukao nekako uvjetno rečeno sport pa sam se, evo, pronašao u baletu, spoju umjetnosti i sporta. S Pavišićem je zaista bilo divno raditi jer jako sluša i jako se trudi ugoditi plesaču. Naučiti što i kako najbolje odgovara kome u danom trenutku nije lako. Pohvale je dobio i od gostiju koji su navikli da dirigenti vole po svom, zaboravljajući da je jednako bitno ono na sceni kao i ono ispod, neodvojivo jedno od drugoga za dobar finalni proizvod. Dosad smo imali sedam izvedbi s orkestrom i dvije na snimku; budući da je orkestar morao pripremiti tradicionalni Novogodišnji koncert jednostavno nije imao dovoljno termina za jedno i drugo. Bila je to dobra vježba za sve plesače, ali naravno da je svima veći gušt uz orkestar koji nam se vraća 10. i 11. siječnja.
    Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Petar Iljič Čajkovski, Orašar, kor. i red. Dinko Bogdanić, dir. Filip PAvišić
    Orašar je bio veliki trijumf baleta na sceni HNK-a u Osijeku. Postoji li neki konkretni pomak u kulturnoj politici grada i regije u tom smislu? Prema uvodnom tekstu intendanta Božidara Šnajdera čini se da imaš veliku podršku kazališnog vodstva?

    Očekivao sam veliki odaziv i dobre kritike ali ne ovakav, usudio bih se reći, za Osijek mega-uspjeh. Sve karte su gotovo odmah rasprodane te se već prave rezervacije za mjesec unaprijed! Nakon nekoliko baleta (Licitarsko srce, Petar Pan...) kojima smo pokazali da smo sposobni i rado gledani, mislim da je Orašar doista pomaknuo svijest kazališnog ali i gradskog te županijskog vodstva u nepovratnom smjeru što se tiče konačnog oformljivanja službenog Baleta kao treće grane unutar osječkog HNK-a. Red bih bio, unatoč krizi (jer profesionalni Balet u Osijeku je stvoren upravo nakon najveće krize ikada, dakle Drugoga svjetskog rata), da nam se omogući još veći napredak. Budući da je malo ulaganje u nekoliko radnih mjesta zapravo vid štednje, pogotovo kada je zanimanje publike ogromno, smatram da ne postoje razlozi protiv. Pogotovo kada se uzme u obzir nominiranje Osijeka za Grad kulture koji bez službene plesne scene sigurno ne zadovoljava uvjete. Nadalje kao glavni argument jest upravo geografska udaljenost od ostatka baletnih centara kao i činjenica da je cijela naša regija zapravo druga po broju stanovnika. Podsjećam da zagrebačko gradsko kazalište Komedija ima četrnaest službeno zaposlenih plesača, a Osijek trenutno niti jednog jedinog već samo dvanaest honoraraca. Zamislite što bismo s desetak radnih mjesta onda mogli napraviti!? Ne tražimo ništa novo, samo da se vrati nešto što je već bilo pa eto, igrom slučaja (ratom) izgubljeno.

    Svakako je nužno i otvaranje osnovne baletne škole, a nadamo se i srednjoj za suvremeni ples, o kojoj se već godinama priča. Grad Osijek kao centar s operom, operetom i mjuziklom nema još ništa od toga, a primjerice Velika Gorica, Zadar, Čakovec... da ne nabrajam dalje, imaju. Dakle, mora se naći načina a sve što se mora se i može!
    Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Petar Iljič Čajkovski, Orašar, kor. i red. Dinko Bogdanić, dir. Filip PAvišić
    Pričamo li o daljnjim planovima ili ti treba odmor?

    Kratak bi dobro došao ali eto. Slijede nam pozivi na gostovanja u Varaždin, samo sa dijelovima Orašara jer nam veličina scene onemogućuje više, te kompletan ide u Slavonski Brod. Nakon toga uz Orašar u Osijeku, dolazi nam Ero s onoga svijeta, pa u svibnju Kneginja čardaša, a moram već početi razmišljati i o novoj baletnoj premijeri. Još se dvoumim oko nekih naslova jer sada publika očekuje najbolje a moram priznati nakon ovako lijepe predstave, prekrasne scene, kostima, glazbe i same priče nije lako naći nešto slično ili barem još i malo bolje jer Non progredi est regredi (ne napredovati znači nazadovati).

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 23. prosinca 2013.
    Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Petar Iljič Čajkovski, Orašar, kor. i red. Dinko Bogdanić, dir. Filip PAvišić

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji