Alogične geste i SF ironija

Intervju: Sonja Pregrad i Willy Prager, koreografi i plesači suvremenog plesa

  • Willy Prager i Sonja Pregrad

    Zagrebačku plesnu umjetnicu Sonju Pregrad  i bugarskog autora i izvođača Willyja Pragera veže berlinski magistarski program za ples i autorstvo (Master of Arts Solo / Dance / Authorship – SODA, Universitaet der Kunste Berlin), izdržljivost u alogičnim izvedbenim situacijama, nasljeđe Balkana i uspješno djelovanje na međunarodnom tržištu suvremenih izvedbenih praksi i plesa. Sonja Pregrad tako za svoje ime veže suradnje sa značajnim umjetnicima kao što su Sanja Iveković, Isabelle Schad, Willi Dorner, Frederic Gies, Irma Omerzo, Keren Levi, Aleksandra Janeva Imfeld, dok je Prager s predstavom The Victory Day, 2013. godine dobitnik nagrade publike Jardin d'Europe dodijeljene na Impulstanz festivalu u Beču. Njihova predstava Ples u 2043. premijerno je izvedena u Zagrebačkom plesnom centru 31. listopada 2013.

    Kao osnovnu temu predstave ističete budućnost suvremenog plesa kao žanra. Unutar toga pitanje je kako starjeti unutar izvođačke profesije kojoj je premisa snažna tjelesnost?

    Sonja Pregrad: Kada smo počeli misliti o projektu, razgovarali smo što bi mogla biti budućnost plesa – hoće li kazalište kao format propasti te hoće li ples biti primarno kontekstualiziran kroz glazbenu i modnu industriju? Zanimao nas je paradoks suvremenog plesnog umjetnika čija umjetnost stalno mora biti nova, suvremena, buduća onome što već jesmo i znamo nasuprot njegovom/njezinom tijelu koje stari. Starenje mislim manje iz perspektive plesa kao fizičke virtuoznosti, a više kao akumulacije iskustva, zadanosti, umora...

    Našem zajedničkom radu karakterističan je interes za aproprijacijom (posuđivanjem ili krađom) postojećih materijala i formata te njihovom re-formulacijom i re-medijalizacijom u vlastiti izvedbeni materijal. S druge je strane traženje izvedbenih mehanizama koji izvode problem. S obzirom na to da je perspektiva suvremenog umjetnika danas ograničena time što može pojmiti kao budućnost na osnovu onoga čime je uslovljen/a – a to su sadašnji uvjeti i okolnosti proizvodnje (mišljenja) – odlučili smo da ćemo o budućnosti plesa intervjuirati druge kolege koreografe.

    Nije nas zanimala znanost o budućnosti, već baš taj, opet paradoks, nečije osobne naracije unutar prošlosti, sadašnjosti i budućnosti plesa. Razgovarali smo s jednom koreografkinjom u šezdesetim i jednim koreografom u tridesetim godinama života. Njihove doslovne odgovore re-formulirali smo s različitim science fiction fragmentima u tekstove od kojih su nastali svi izvedbeni materijali. Doslovno posuđujemo svoja tijela za mišljenja naših kolega o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti plesa.
    Ples u 2043., kor. Sonja Pregrad i Willy Prager
    Tema koju otvarate je i pozicija umjetnika unutar zapadnoeuropskog tržišta. Način na koji tretirate sebe unutar te teme prilično je brutalan i krajnje ironičan, da ne kažem sarkastičan. Osjećaj je gorčine i nemoći.

    Willy Prager: Živimo u izvedbenom kapitalizmu gdje je tjelesni izričaj uglavnom brutalan, ironičan, sarkastičan i – vrlo učinkovit. Ne-EU-tržište suvremenog plesa u Europi nije tako divlje, zato što države ne prepoznaju suvremeni ples kao produkt koji mogu prodati.

    Scene koje ostaju u pamćenju kao najsnažniji momenti predstave su ona u kojoj nagi, ogrnuti samo krznom agresivno i kompulsivno napadate svoje tijelo... Druga scena je u rokoko kostimima u kojoj padate, urlate i pokušavate neuspješno artikulirati neki suvisli zvuk.

    Willy Prager: Kada smo nagi, tada smo samodestruktivni, ali također i vrlo krhki. Radimo s bolom i s poniženjem. S druge strane pokušavamo stvoriti privatnu, gotovo intimnu situaciju…

    Sonja na zidu, čini mi se, napiše: „We are professionals, we know how to do art!“ Obje te scene su, osim tamnog humora i prilično potresne, a kondenziraju široku problematiku i anksioznost izvedbenih umjetnika na tržištu.

    Willy Prager: U vezi natpisa na zidu – to je re-formulacija razgovora s dvojicom umjetnika o čemu je Sonja već govorila; ono u što su oboje bili sigurni je da su profesionalci i da znaju kako činiti umjetnost.

    Sonja Pregrad: Naš proces rada na materijalima često se temelji na donošenju ne-inteligentne odluke, dakle ne one koja je analitično sigurna u to što je njen ishod. Slijedeći korak je izdržavanju i utjelovljivanju svega problematičnog što ta odluka implicira. U tome mislim da je potencijal te radikalne ironije.
    Ples u 2043., kor. Sonja Pregrad i Willy Prager
    Format predstave u suštini je dupli solo – od samog početka ste gotovo u unisonom pokretu ili naizmjence radite solo materijale koji se nadovezuju. Neprekidno se udupljavate; ne samo takvom formom, nego su tu i česte repeticije presvlačenja, ostavljanje simetričnih malih grobova po sceni, a vas dvoje ste i fizički komplementarni. Radi se o simetriji koja na nekoj meta-razini možda funkcionira kao budućnost koja nije ništa doli sadašnjost koja se repetira?

    Sonja Pregrad: Možda je gesta udupljavanja strategija nemoguće geste, kao što je to gesta gledanja u budućnost... o formalnosti procedure kojom dolazimo do scenskog materijala… s jedne strane ima mogućnost kroz sebe provući razne izvanjske informacije, a s druge joj je potrebna određena jednostavnost koja ostavlja prostora među tim informacijama da rezoniraju na drukčiji način.

    Willy Prager: Vrlo je teško govoriti o zajedničkom stilu i estetici. Ovo je naš drugi zajednički rad i prvi u suautorstvu. Sviđa mi se ideja o scenskim blizancima! Nije bilo lako naći na plesnom tržištu nekoga tko mi je sličan! No isto tako iziskuje puno rada naći zajednički način konstrukcije i prezentacije vizije o budućnosti plesa na sceni. Da, naš je koreografski materijal jednostavan, zato što nismo na plesnom natjecanju na kojemu pokazujemo vještine. Osobno nemam plesačko ishodište i najvažniji mi je sadržaj. Sadržaj je ono zbog čega radimo zajedno. Repeticijama stvaramo proces proučavanja za sebe i za publiku. A kako su Olimpijske igre upravo započele: „Повторение, мать учение!“ (Ponavljanje je majka učenja!)

    U izvedbi, vaša energija je vrlo na van. Kod Willyja, usudila bih se primijetiti, i prilično agresivna. Niste ljubazni niti prema publici pa mi se čini da se namjerno poigravate s nekom pretjeranom pretencioznošću?

    Willy Prager: Mislim da smo vrlo ljubazni i uslužni prema publici! Skrbimo o njima i vodimo gledatelja kroz naš svijet i imaginaciju. Ponekad ih ipak moramo probuditi, jer tako stvaramo interes kako bismo mogli biti zajedno punih osamdeset minuta!

    Estetski i tematski smještate ste unutar relevantnih suvremenoplesnih trendova, čak se izravno obraćate i određenom umjetničko-tržišnom krugu tako što u izvedbi imenujete Charmatza, Dimcheva i Regensburga. S druge pak strane ustrajavate na radikalnoj ironiji i alogičnosti tog sklopa, možda čak komunicirate i nelagodu outsidera. Balkan vs. Beč?

    Willy Prager: Charmatz, Dimchev, Regensburg su neki od glavnih igrača na plesnom tržištu. Jesu li oni suvremeni? Jesu li oni iz određenog dijela Evrope? Beč je na Balkanu – to se vidi po načinu na koji Regensburg vodi Impulstanz, Dimchev je s Balkana – to se vidi po šokantnom načinu na koji predstavlja svoje radove. Charmatz nije s Balkana – previše je konceptualan i dosadan da bi bio s Balkana…
    Ples u 2043., kor. Sonja Pregrad i Willy Prager
    …što je Balkan u vašem leksiku?

    Willy Prager: U mom leksiku? Balkan je korištenje cijelog tijela kada govorimo, kada razmišljamo, kada komuniciramo. Vrlo izravan, istovremeno poetičan. Ponekad arogantan, ponekad krhak, ponekad starinski koketan. Samoironičan i nimalo politički korektan.

    Vaša umjetnička organizacija koju ste nedavno pokrenuli zove se Kompanija za ples kao primijenjenu umjetnost PragerPregrad. Što je primijenjeni ples?

    Sonja Pregrad: Taj je naziv naša omiljena aproprijacija kapitalizma kao usavršavanja nematerijalne proizvodnje kojoj je jedino sidrište vlastiti brand. U 2043., naša Kompanija slavi tridesetogodišnjicu uspješnog razvoja gadgeta širokog dijapazona upotrebe kroz tehnike suvremenog plesa i koreografije.

    Koji su vam planovi s ovom predstavom? Gdje vas se može vidjeti tijekom 2014.?

    Sonja Pregrad: Predstava Ples u 2043. trebala bi igrati u Bukureštu, Sofiji, Berlinu te po Hrvatskoj u 2014. Osim toga, od berlinskog Senata dobili smo financijsku potporu za projekt A dance in 2044

    Willy Prager: … tako ćemo dosta vremena u 2014. provesti zajedno propitujući naš uspjeh i budućnosti na sceni.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 18. veljače 2014.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji