Četvrte festivalske godine začetnica i ravnateljica Karlovačkoga plesnog festivala Melita Spahić Bezjak razdijelila je festival u četiri etape, u svakome godišnjem dobu organizirajući manje okupljanje umjesto dosadašnjega jednog središnjeg događanja tijekom posljednjih nekoliko dana kolovoza. Prilagođavajući ritam navikama plesne publike, ali još i više računajući na onu koja bi to tek mogla postati, Melita Spahić Bezjak odlučila je Festival preinačiti u platformu za redovitija plesna zbivanja te uz izvedbe program usmjeriti i edukativno. Dugoročno gledano, takav je potez zapravo logičan. Zbog nepostojanja strategije, i na državnoj razini i na lokalnim razinama, plesne se izvedbe ionako pretežito događaju od festivala do festivala. Kada se to odnosi na manje sredine kakva je karlovačka, ples se i ne događa izvan festivala, nevidljiv je, neprepoznatljiv izvan vrlo uska kruga plesnih profesionalaca.
Stoga je raspoređivanje plesnih izvedaba i ostaloga programa tijekom godine korak prema uspostavljanju scene u punome smislu, odnosno prema razvedenijoj sceni s obzirom na broj izvedbenih umjetnika, sa svom potrebnom prostornom i financijskom potporom, kakvim-takvim izvedbenim kontinuitetom te publikom, bez koje se svaka inicijativa urušava u nezdravu samodostatnost. Drugo je pitanje zašto sve pada na leđa umjetnika i zašto, ako želi djelovati izvan zagrebačke scene, premda je i ona opterećena raznim problemima, mora sve sam pokretati da bi uopće mogao umjetnički djelovati. Također, mora li (sam) nametati ples kao dio kulture vrijedan pozornosti i to nakon više od pet desetljeća kontinuirane suvremenoplesne scenske produkcije (i recepcije) u Hrvatskoj i je li plesni umjetnik u sredini koja u plesu ne vidi nikakvu vrijednost uzaludna pojava? Jasno je da je umjetnost i šira kultura puku teška, jer mnogo se manje napora ulaže u urlikanje na stadionu i opijanje uz cajke nego u čitanje knjige ili gledanje predstave, i to nakon naporna radna dana. No trebamo li život izjednačavati sa zadovoljavanjem fizioloških potreba ili je iluzija da je čovjek ipak nešto više od toga?
Prava je šteta da se pozornica Zorina doma tijekom godine bolje ne iskoristi za ples. Pozitivno je da se nakon dugogodišnjega nepostojanja kazališnoga ansambla u Zorinu domu počinju producirati samostalne profesionalne predstave, no cjelovitu razvoju i publike i scene bitno bi pogodovala uprizorenja i drugih izvedbenih rodova, barem u vidu češćih gostovanja predstava za odrasle drugih hrvatskih kazališta i nezavisne izvedbene scene. Osobito je nedjelotvorno što su postojeći akteri plesne scene u nastajanju razjedinjeni. Umjesto da iskoriste svaku priliku koja im se otvara, sudjeluju u svakoj radionici, okruglome stolu, razgovoru, raspravi, da podrže akcije kao zajedničko dobro, karlovački se polaznici različitih plesnih studija dijele na ove i one, jer, kao, zašto bi neka tamo radionica releasea bila prikladna i jazz-dancerima i obrnuto. Imajući sve to u vidu, nastojanja Melite Spahić Bezjak da aktivira plesače i okupi ih oko zajedničkih interesa čine se još i važnijima. Iz te perspektive za karlovačku scenu najznačajniji, ali i najslabije posjećen, bio je okrugli stol organiziran posljednjega dana proljetne edicije Festivala.
Osim članova Centra za plesnu i izvedbenu umjetnost Free Dance, dviju srednjoškolki koje su se uključile u plesnu fokus-grupu unutar iste organizacije, festivalskih volontera te nekolicine sudionika u festivalskome programu, nisu se odazvali ni Studio 23 ni baletni studio Zorina doma ni druge plesne organizacije, a pokušaj mapiranja stanja o plesnome obrazovanju u Karlovcu te pokretanje knjižnice s knjigama plesne tematike, koja bi jamačno višestruko pridonijela napretku scene, da prikupljene knjige ne stoje nepročitane na policama udruge, promašili su adresat i ostali bez pravih partnera za suradnju ili barem razgovor. Zajedničko obilježavanje Međunarodnoga dana plesa (Free Dance, Studio 23, Promenada klub, Baletni studio GK Zorin dom i dr.) ove se godine stoga doima ključnim pomakom u komunikaciji karlovačkih plesnih aktera.
Ostali program proljetnoga izdanja Festivala također je usklađen s mišlju o nužnosti edukacije. Uz novu predstavu Zagrebačkoga plesnog ansambla Anything (Bilo što), o kojoj se ovdje već pisalo, u Zorinu domu prikazana je i predstava Same, Difference, Again (Jednako, različito, ponovno) britanskoga koreografa Roberta Clarka i skupine Bodhi Project. Posebnost je Bodhi Projecta što okuplja završene akademce i darovite studente posljednje godine Salcburške eksperimentalne plesne akademije (SEAD), godinu im dana osiguravajući profesionalne radne uvjete i suradnju s priznatim plesnim autorima te ih postupno privikavajući na zahtjeve umjetničkoga tržišta. Uz Roberta Clarka ove godine u Bodhi Projectu koreografije ostvaruju i Anton Lachky i Jozef Frucek. Tematski se zgodno nadovezujući na ZPA-ovu predstavu o mijenama životna ciklusa i potencijalnostima raznovrsnih izbora, Same, Difference, Again bavi se muškim identitetima u različitim životnim fazama.
S polazištem u monologu Shakespeareova Jacquesa iz komedije Kako vam se sviđa o sedam razdoblja muškarca, poznatijem po prvome stihu „Cijeli je svijet pozornica“, Same, Difference, Again zadržava nešto od melankolije (ne i cinizma) Shakespeareova kontemplativna lika kojom motri svijet relativizirajući njegove pojavnosti. Zrcalni duet, odnosno dvostruki solo Kenana Dinkelmana i Joshue Hainesa, igru i zajedništvo (dvojcu se priključuje Luan de Lima da Silva), potom raspad grupe, udaljavanje i individualizaciju kao u nekoj cikloidi prate emocionalna stanja optimizma, motiviranosti, uzbuđenosti, vjere u sebe, nesalomljivosti, ispunjenosti, pa onda umora, smetenosti, predaje i na kraju smiraja. Pokretom korektna, još pomalo školska i ne osobito inventivna u scenskim rješenjima, predstava ipak donosi dovoljno poticajnu građu.
Obje predstave mjesto refleksije našle su u Kritičkome parkouru Ive Nerine Sibile, a zanimanje prisutne publike potvrđuje da stručno vođen razgovor o izvedbama itekako pomaže u recepciji viđenoga. Prilično zanimanja za teorijski diskurs pobudilo je i izlaganje Maje Đurinović u Maloj sceni Hrvatskoga doma o nedavno preminuloj doajenki suvremenoplesne scene Milani Broš. Sve Milanino vrijeme popraćeno izvadcima s DVD-a KASPomanija, koji je također uredila Maja Đurinović, svojevrstan je presjek povijesti hrvatskoga suvremenoga plesa od šezdesetih nadalje, predočen razvojnim fazama Komornoga ansambla slobodnoga plesa, ali istodobno upozorava i na stalne neuralgične točke suvremenoga plesa. Ista scena poslužila je i za praktičnu edukaciju, za radionicu plesnih tehnika pod vodstvom članova Bodhi Projecta, te za slobodne plesačke improvizacije uz zvučne intervencije MMessy Oscillatorsa (Tin Dožić, Ana Horvat, Deborah Hustić, Vana Gaćina, Ana Dumbović). Sve u svemu, solidan početak reformirana Karlovačkog plesnog festivala, a ljetno izdanje predstoji nam u već uobičajenom razdoblju kolovoza.
© Ivana Slunjski, PLESNA SCENA.hr, 6. svibnja 2014.
