Plesna scena.hr

Dame biraju

TRAS kolektiv, Zagreb: Izvođačice, autori Irma Omerzo i Vili Matula

• 
  
  Samoorganizirana skupina plesačica koja djeluje pod imenom TRAS, a koju čine Petra Chelfi, Ivana Pavlović, Nina Sakić, Karolina Šuša i Martina Tomić, dosad je publici predstavila tri predstave. Nakon Natalije Manojlović (Đubrad prokleta!) i Rajka Pavlića (I plesačice ubijaju, zar ne?), njihov recentni rad, jednostavno nazvan Izvođačice, autorski potpisuju Irma Omerzo i Vilim Matula. Premijerno je izveden 3. travnja u Zagrebačkom plesnom centru. Osim predstavama, skupina privlači pažnju svojim specifičnim ustrojem. Na suvremenoj, a time automatski i nezavisnoj plesnoj sceni, samoorganizacija se u svrhu ulaska u polje vidljivog djelovanja podrazumijeva. Drugih načina gotovo da i nema, osim opcije ulaska u jedan od dvaju ansambala, ili povremeni rad s nezavisnim koreografima.
  
  Modeli samoorganizacije najčešće znače okupljanje nekolicine istomišljenika, plesačica i plesača iste generacije te zajedničko razrađivanje vlastite autorsko-izvođačke situacije. TRAS je drukčiji po tome što inzistira na vlastitoj isključivo izvođačkoj poziciji, a onu autorsku prepuštaju autorima koje članice – same biraju. Tako se zapravo pojavljuju kao novi repertoarni ansambl, ali i produkcijski subjekt. Modus horizontalno postavljenog kolektiva, kako u produkciji (barem se tako predstavljaju u oskudnim PR materijalima), tako i u izvedbi, te pozicija da kao izvođački kolektiv same pozivaju autore, za razliku od umjetničkog voditelja ansambla koji bira koreografa, ostavlja prepoznatljive tragove u onome što su dosad proizvele.
  
  Evidentno je da se tematika i finalna pojavnost ovih radova kristalizira u susretu između pozvanog autora/autorice i kolektiva. Uobičajeni procesi u kojima je autor/autorica idejni začetnik i glavna pokretačka snaga, ili pak situacija klasične narudžbe u kojoj je koreograf pozvan da utisne svoj fizikalitet u tijela plesača ansambla koji time multipliciraju i moduliraju prisutnost tog koreografa van njegovih/njezinih okvira tržišnog kretanja, ili pak kolektivno autorstvo, nisu zapravo ovdje u igri. Tako su i kod rada Rajka Pavlića i kod Omerzo/Matule vidljive slične značajke, kao parametri koje ovaj kolektiv njeguje i proizvodi.
  
  Na sceni tako vidimo klasični ansambl pristup – šest plesačica djeluje zajednički od prvog ulaska do izlaska, a koreografije su izuzetno homogene, pažljivo balansirane kako bi sve izvođačice bile jednako zastupljene, neprekidno se nadovezujući. Njihove su osobnosti i različitosti prisutne, ali ne naglašene, nema međusobnog sukoba, ni pojedinačne krize. U oba su rada kostimi ujednačeni, s minimalnim varijacijama iste ideje. TRAS se tako predstavlja kao koherentna cjelina sastavljena od šest dijelova.
  
  Izvođačice nas dočekuju u špaliru na ulazu u dvoranu, odjevene u lagane ženstvene ljetne haljine, s perikama. Lutke, možda američke kućanice iz pedesetih? Predstava se raspliće u dvije niti – jedna je koreografija tijela i prostora, a druga je tekstualni dio koji je upleten u plesnu igru. Obje te niti prepliću se vješto, nenaporno i tečno. Koreografija nosi prepoznatljiv potpis Irme Omerzo – njezine razrađene artikulacije zglobova, opuštene muskulature, precizne montaže pokreta i prostornih odnosa. Pitanje teksta donosi veći problem: tema kojom se Izvođačice bave izvedba je sama, kompleksna i aktualna tema upregnuta u brojnim teorijsko-filozofsko-sociološkim i izvedbenim poljima. Izvođačice se pak zadržavaju na osobnim iskustvenim i anegdotalnim temama, tragajući za izvedbenim u svakodnevnome i oslovljavajući vlastito iskustvo profesionalnih plesačica. Osim što konfrontiraju gledatelje i njihovu potrebu izvedbom na sceni – suštinski ne zalaze dublje u problematiku, ili u vlastitu poziciju ispod reflektora.
  
  TRAS su zabavne, povremeno drske i uspijevaju biti vidljive, njihov strateški projekt do sada je jasan – niz suradničkih produkcija sa zanimljivim i različitim autorima/autoricama i što veći broj izlazaka na scenu. No definirani umjetnički projekt i stav ostaje nejasan.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 15. svibnja 2014.

Piše:

Iva Nerina
Sibila