Plesna scena.hr

Čujna zaplesanost

Queer Zagreb Sezona: Večer s Judy, autor Raimund Hoghe, Zagrebačko kazalište mladih, 28. travnja 2014.

• 
  
  Kad je završila predstava Večer s Judy, u Zagrebačkom kazalištu mladih odjeknuo je snažan pljesak. Na scenu su na poklon izišli autor i izvođač Raimund Hoghe, plesač Takashi Ueno i koreografov stalni suradnik, vizualni umjetnik Luca Giacomo Schulte. Jedna od kazališnih razvođačica darovala je svakome od njih jarko crvenu ružu. Publika je pljeskala i za drugi poklon, a Hoghe je iz dubine scene donio papirnati omot vinilske ploče s prepoznatljivim portretom Judy Garland, i stavio ga na proscenij a svoju ružu položio preko njega. Pri trećem izlasku Hoghe je zahvaljivao publici i pokazivao rukom na ploču, taj relikt karijere jedne od najveličanstvenijih američkih zabavljačica, sjajne pjevačice i izvrsne plesačice i glumice.
  
  Večer s Judy gotovo je dvosatna predstava u zvučnoj podlozi koje se neprekidno izmjenjuju izvedbe pjesama iz filmova koji su proslavili Judy Garland, njezini razgovori u radijskim i televizijskim programima, spontana komunikacija s publikom na koncertima, pjesme koje nije pjevala u filmovima, pjesme... Čujemo i njezine riječi izgovorene sa scene kazališta Palace u New Yorku: „Ostat ću tako dugo dok me budete željeli“, a koje je Hoghe već evocirao kroz svoj tekst Sjećam se u predstavi iz 2000. naslova Drugi san. Jednako je tako citirao i pjesmu What Now My Love (preradu Becaudove pjesme Et maintenant) u razorno osjetilnoj izvedbi Judy Garland u predstavi Umrem li ostavite balkon otvoren iz 2010. što samo ukazuje na koreografove strastvene vjernosti i njegove scenske posvete umjetnicima koji su ga obilježili poput Marije Callas, Vaclava Nižinskog, Pine Bausch ili Judy Garland.
  
  Dok publika ulazi i smješta se u gledalište, na krajnjem lijevom stolcu prvoga reda iz vizure gledateljâ sjedi Takashi Ueno, a na krajnjem desnom stolcu Luca Giacomo Schulte, koji će tijekom cijele predstave biti pozorni gledatelji Hogheova sola, ali i povremeni partneri u igri u dvoje s njim. Tako će Shulte pomagati Hogheu uzimajući od njega torbicu, dodajući mu čašu s pićem, postavljajući stolac na (posve praznu, od svih ulica i dekora očišćenu) scenu, a Ueno će otplesati nekoliko brojeva izvanredno fluidnih, i suvremenim plesnim tehnikama osnaženih, asocijacija na neki mogući ples Freda Astairea danas.
  
  A sâm početak predstave određen je Hogheovim dolaskom na scenu, praćenim pjesmom Over the Rainbow iz filma Čarobnjak iz Oza (1939), u kojem je Judy Garland kao šesnaestogodišnjakinja otpjevala, otplesala, odglumila čarobnu djevojčicu Dorothy Gale. U dvodijelnoj maloj crnoj haljinici, crnim elegantnim cipelama s potpeticama i crno-prozirnim velom na glavi, Hoghe za sobom jednom rukom vuče moderni metalni kovčeg na kotačima, a preko druge ruke nosi torbicu koja podsjeća na tranzistor. Izgleda poput začudne dive koja je netom stigla s putovanja.
  
  Pjesma-biljeg Judy Garland Over the Rainbow nekoliko će se puta ponoviti tijekom predstave u različitim izvedbama, a kao umjetničinu amblematsku gestu Hoghe će više puta izvesti onu s plakata za film Zvijezda je rođena (iz 1954. u režiji Georga Cukora). Gesta je to dvaju širom otvorenih dlanova prema nama, s palcima koji se gotovo dotiču ispod brade, prstima koji kao dvije zvijezde ispod lica čine okvir za kadar krupnoga plana lica glumice-pjevačice-plesačice. U svojoj pojavnosti to je ekstatična gesta, a u izvedbi Judy Garland zakočena je suspregnutom nesigurnošću. Ili se ipak umjesto o zvjezdanom prahu radi o zrncima ironije?
  
  Druga dominantna gesta koju Hoghe ponavlja preuzeta je od malene papirnate lutke koju je postavio da neko vrijeme stoji neodjevena na sceni, a pored nje položena je haljinica, također izrezana iz papira. To je gesta ruku slivenih niz tijelo, šaka malo odmaknutih od bokova, s prstima skupljenim i podignutim u blagi luk prema gore. Obje su spomenute geste izrazito izrađene, pozirane, namještene. Ali ne i agresivno samouvjerene. U njima titra ambivalentnost koja implicira lomljivost.
  
  Dvodimenzionalna nas lutkica podsjeća na igre djevojčica u djetinjstvu, na zamišljanje da ćemo jednoga dana biti nešto veliko i sjajno, podsjeća nas na raskošno raznobojnu papirnatu odjeću koja u sebi krije najneobičnije priče, balove, zaljubljivanja, pustolovine, sanjani život. Tako i Hoghe mijenja odjeću na sceni, odijeva se poput Judy Garland, transrodno ponire u svijet umjetnice. Rezultat je da u predstavi dokumentarno i realno, a opet fikcionalno autentično, čujemo fizikalitet Judy Garland, njezin izvanredni gestualitet koji je amalgamirao u sebi pjesme i prožimao zaplesanošću cijelo njezino tijelo. A sve je to u napetosti s nametnutim, poziranim, fabriciranim statusom filmske zvijezde, koji je Judy Garland toliko malo ispunjavao i bio u suprotnosti s njezinom darovitošću da kroz pokret-zvuk izrazi istodobnu veličanstvenost i krhkost najobičnijeg života ili sudbonosne ljubavi ili zanosnog rada glazbe, glume i plesa.
  
  © Katja Šimunić, PLESNA SCENA.hr, 13. svibnja 2014.

Piše:

Katja
Šimunić