Plesna scena.hr

Poetika virtualnog plesa

31. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, Rijeka, Karlovac, 28. svibnja – 7. lipnja 2014.: Billy Cowie, Art of Movement, Tango de Soledad, Jenseits, Dark Rain, kor. Billy Cowie

• Billy Cowie je škotski koreograf, skladatelj, pisac, autor plesnih filmova, a trenutačno radi i kao istraživač na Sveučilištu u Brightonu. Sva nabrojana umijeća stapaju se u njegovim digitalnim stereoskopskim plesnim instalacijama, koje smo mogli vidjeti na 31. Tjednu suvremenog plesa, u zadivljujuća djela naslova Art of Movement, Tango de Soledad, Jenseits i Dark Rain.
  
  Svaki je gledatelj na ulazu u dvoranu Zagrebačkog plesnog centra dobio 3D naočale koje na lijevo oko filtriraju samo crveni dio spektra, a na desno plavi i zeleni, tako da se u svakom oku proizvode različite slike, no koje u spoju daju privid trodimenzionalnog prostora, tijela, pokreta. A taj je privid u Cowiejevim djelima u suradnji s likovnom umjetnicom Silke Manholt zaista opsjenjujući. Gledatelj je uvučen u perceptivnu varku koja mu pruža dojam da je dijelom kinesfere plesačica, da dodiruje njihovu blisku prisutnost i kretanje. No, idealnost slike stereoskopskih plesačica gotovo je bolno krhka pod prijetnjom da jednim isključivanjem tipke na kompjuteru/projektoru one bezdano nestanu. Tako u kontekstu pomisli da ovim intenzitetom realnosti stereoskopsih plesačica možemo oživjeti drage nam osobe koje su zauvijek otišle i vidjeti ih u takvoj jasnoći i nadohvatnoj blizini, ponovno biti s njima, duboko dotiče gledatelja tragikom no istodobno i začarava poetičnošću.
  
  Zajednička karakteristika Cowiejevih djela je iznimna finoća plesne gestike, akcentirana gestama ruku i kretanjima tijela, ukotvljenog stopalima na istom mjestu, po svim točkama nekog fleksibilno shvaćenog Labanova ikozaedra, u Art of Movement i Dark Rain, zatim protežitim gestama nogu u Jenseits, i suptilnom pokretnošću torza i odsječnim pokretima glave te znakovitim pokretima dlanova i ruku u Tango de Soledad. Osim u ovom posljednje spomenutom radu, u ostalima se preko svih izvođačica, i virtualnih i stvarnih, projiciraju vizualni uradci Silke Mansholt, slikarske igre koje amalgamiraju, japansko slikarstvo, op-art i urbane murale usklađujući se besprijekorno s upisima u prostor plesnih gesti Billyja Cowieja.
  
  Prostorni koreografski putevi realno su minimalni, svedeni na gornju površinu kubusa na kojem plesačice stoje u Art of Movement i Dark Rain, na prečke ljestvi u Jenseits, dok nešto više prostora obuhvaća plesačica u svojoj virtualnoj sobi u Tango de Soledad, no svi su ti putevi začudno ekstendirani digitalnom trodimenzionalnošću. Tako oblikovan prostor involvira i samog gledatelja u fantomatsko zajedništvo s virtualnim plesačicana, a perceptivna je nestabilnost uzrokovana ponajviše usporednošću plesačice (ili plesačica) u 3D i one koja pleše na sceni u živo.
  
  U djelu Art of Movement plesačica u živo (u zagrebačkoj izvedbi bila je to Anja Mujic) surađuje s dvije virtualne plesačice Yumiko Minami i Tomohiko Kyougoku. Rad se sastoji od kratkih ulomaka teksta o umijeću koreografiranja koji izgovara 3D izvođačica sjedeći na virtualnom stolcu i objašnjavajući koja će se tema istražiti (primjerice, Action at a Distance ili Point in Time) u koreografiji koja slijedi. Temu će tako demonstrirati u pokretu, usporedno, virtualna plesačica i plesačica u živo. A naša potreba za sigurnošću upirat će se tražiti moguće greške u plesačici u živo kako bismo se usidrili u realnosti, kako ne bismo bili potpuno bačeni u vrtlog onostranosti kakav kreaira Cowiejeva digitalna stereoskopska koreografska instalacija.
  
  No i taj tračak sigurnosti autor će nam izmaknuti u djelu naslova Jenseits u kojem je plesačica Oxana Panchenko udvojena, dvostruko fantomatska, ali koja izvodi, ona sama pored sebe, u detaljima različite no dvije srodne koreografije. Plesačice – virtualne blizanke – nalaze se na okomito postavljenim dvama bijelim virtualnim ljestvama koje iz naše vizure možemo gotovo dodirnuti. Ne vidi se niti na što su te ljestve naslonjene, ne vidi se ni njihov početak ni kraj, tek savršena stereoskopska iluzija neke začudne zrakopraznosti. Kako se koreografija razvija, bjelinu s početka sve više nagriza grafizam projekcija Silke Manholt i sve se polagano zatamnjuje i u jednom trenutku nestane.
  
  Dark Rain ponovno donosi supostavljenost realnog i nerealnog i to na moćnu hipnotičnu glazbu japanskih bubnjeva. Na središnjem bijelom kubusu pleše živa plesačica (Anja Mujic), a sa svake su joj strane pridružene, na istovjetnim bijelim kubusima, virtualne plesačice (Yumiko Minami, Tomohiko Kyougoku). Ples na kubusima favorizira vertikalni prostorni put, gestama ruku ispred tijela, koje se na mahove ponavljaju, a koje u frenetičnom ritmu svjetlosnih titraja usplahiruje op-artistična intervencija Silke Manholt.
  
  Upravo s Dark Rain, najspektakularnijom od svih četiriju digitalnih stereoskopskih koreografskih instalacija koje smo vidjeli u Zagrebačkom plesnom centru, završila je večer Billyja Cowieja, no namjerno sam prikaz naslova Tango de Soledad ostavila za kraj ovoga teksta. Jer, Tango de soledad izdvaja se ne samo time što u njemu sudjeluje samo jedna plesačica, virtualna, nego ponajviše time što u odnosu na prethodno opisana tri rada jedina donosi narativ. U plesnom iskazu izvanredne australske balerine Amy Hollingsworth koja u Cowiejevoj preciznoj, senzibilnoj i nježno senzualnoj koreografiji i scenskom prostoru sobe crnih zidova i jednako tako crnoga poda, na kojima je Silke Manholt iscrtala bijelom kredom suptilan labirint znakova, natpisa, neproničnih piktograma, riječ je o odlasku voljene osobe. Koja je prije smrti plesačici ostavila upute kako plesati tango sama u dvoje.
  
  Upute su pretočene u stihove Billyja Cowieja: „Tango de Soledad / one two / count without thinking / three four / move without stepping / five six / hold without touching / seven eight / love without… / how clearly / I remember / your instructions / and I know / you would have been pleased / that finally / in your absence / we dance perfectly / as one / one two / cry without tears / three four / turn without moving / five six / miss without grieving / seven eight / love without…” Te stihove izgovara ženski glas (na zagrebačkoj izvedbi na engleskom), a u podlozi se čuje skladba Billiyja Cowieja za klavir i violončelo. Neprisutnost partnera je bolno evidentna, a dohvatna prisutnost plesačice čija je tragika suspregnuta dubokom usredotočenošću na plesanje uputa za tango, čija ruka nam se približava, koja na trenutak pogleda u nas, čije lice vidimo gotovo tik ispred našega lica, jednako je tako bolna jer njezina pretjerana, nelogična, stereoskopska blizina i bliskost, uvjerava da je i ona odsutna za nas, nepostojeća, tek projekcija.
  
  Zatravljenost sublimnim plesnim esejima o odustnosti Billiyja Cowieja ostaje još dugo nakon odgledanih njegovih digitalnih stereoskopskih koreografija. I žudnja da ih se gleda ponovno.
  
  © Katja Šimunić, PLESNA SCENA.hr, 16. lipnja 2014.

Piše:

Katja
Šimunić