Plesna scena.hr

Kako razlikovati plesače od plesa

31. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, Rijeka, Karlovac, 28. svibnja – 7. lipnja 2014.: Candoco Dance Company: Notturnino i Set and Reset / Reset; Integrated Movement Research Collective (IMRC): From Body to Body i Magnolija (ili prkos)

• 
  
  U trideset i jednu godinu postojanja Tjedan suvremenog plesa uvelike je promijenio plesne krajolike i recepciju suvremenog plesa u Hrvatskoj. Jedan od scenskih događaja nakon kojeg više ništa nije bilo isto bio je prvo gostovanje britanske skupine Candoco na 15. Tjednu, 1998. godine. Oni su, tada u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, izveli Out of Here, predstavu tamne, kafkanijanske atmosfere s elementima groteske. Ono što je šokiralo domaću publiku bila je izvrsna, ravnopravna, homogena izvođačka postava plesača na nogama i plesača u kolicima. Tom prigodom je nastupio i fascinantni David Tool – plesač bez nogu koji se virtuoznom lakoćom kretao na dugim snažnim rukama. Za jedan dio publike to se činilo u najmanju ruku povredom dobrog ukusa. (Taj zazor i uznemirenost publike me podsjetila na poznati – danas teško shvatljiv – primjer iz povijesti književnosti, reakciju književne kritike na Baudelairove Cvjetove zla. Sigurno, nakon npr. Rablesa nije bio problem u izboru opscenih, pjesnički neprimjerenih riječi, nego što su te riječi u njegovoj zbirci obranjene, skandalozno zablistale mučnim značenjem zaumnih dubina u profinjenoj, ozbiljnoj formi: soneta.)
  
  „How can we know the dancer from the dance?“ – retorički je zapitao pjesnik W. B. Yeats. Tako su deformirana, osakaćena, invalidna tijela Candocovih plesača, bez ikakva osjećaja inferiornosti, ispunila poznati prostor plesnog teatra začudnim pomakom; savršena i nezamjenjiva u odnosu forme i sadržaja, baš takakva kakva jesu, još produžena kolicima ili štakama u moći savladavanja prostora. Iva Nerina Sibila ih je u sjajnom tekstu objavljenom u prvom broju Kretanja (Hrvatski centar ITI, 2002.) nazvala „treća tijela plesa“, ona koja su otišla korak dalje od drugih: običnih, pješačkih tijela postmoderne plesne prakse koja je pak svojim programskim ne spektaklu, virtuoznosti, dopadljivosti i zavođenju publike, uzdrmala suverenost prvih, pravih plesačkih tijela.
  
  Candocov doprinos razvoju suvremenog plesa je i specifična i vrlo široko primjenjiva tehnika partnerstva, prijenosa energije iz tijela u tijelo putem neobičnih kontakta, oslonaca i doticaja ne samo dlanom nego i nadlakticom, podkoljenicom, leđima, bilo kojim dijelom slobodne površine kože. Candoco je ponovno, s novim koreografijama nastupio i na 19. Tjednu u okviru britanske plesne platforme, pa je program izveden 30. svibnja 2014. u Zagrebačkom kazalištu mladih njihov treći nastup u Zagrebu, u kojem više nema iznenađenja; oni jednostavno, kao renomirana integrirana plesna kompanija i dalje svjedoče dostignute pomaknute granice plesnih tijela i svojim prisustvom pomažu u sredinama u kojima je još uvijek previše javnih mjesta i kulturnih ustanova nespremnih za, primjerice, posjetitelje u kolicima.
  
  U prvom dijelu večeri izvedena je antologijska koreografija Trishe Brown Set and Reset / Reset iz 1983. koja je ponovno postavljena za Candoco, uz originalnu glazbu Laurie Anderson i vizualnost temeljenu na autorskoj ideji Roberta Rauschenberga. Tjelesna specifičnost ovdje nije dolazila do izražaja, jer je sve u službi protoka, promijene, stalnog pretakanja nestabilne molekularne strukture. Tu su plesačka tijela dio moćne sile, apstraktnog organizma, jednostavno otvoreni, podatan medij fluidnosti pokreta koji je nemir, tek na trenutak uhvatljivi Život.
  
  Druga koreografija, Notturnino Thomasa Hauerta zanimljiva je više u izvođačkim rješenjima nego u nekoj poenti ili dramaturgiji predstave. Autor je nadahnut dokumentarnim filmom o umirovljenim opernim pjevačima, iz kojeg preuzima ton, ali ono što se dešava na sceni ne ostavlja baš uvijek dojam veze sa zvukom. Zapravo, rekla bih da je moguće mjesto radnje starački dom i ostarjele operne dive i njihovi fleshbackovi, i u tom smislu odlično se uklapa prolaz osoba u kolicima ili na štakama. Sve zajedno je pomalo nadrealistično, ali neopterećeno nekim dubljim značenjem, živopisno, u kostimima iz ropotarnice opernih klasika, zaigrano na namjerno neki pomalo infantilan način, ali i rasplesano u sjajnim, furioznim trenucima grabljenja kroz prostor u kojima dominiraju ruke produžene štakama dok tijela lete zrakom.
  
  Nastup Candoco Dance Company bio je neka vrsta uvoda u temu inkluzije u plesnoj umjetnosti, a u okviru europskog projekta Unlimited Access. U subotu 31. svibnja održan je vrlo zanimljiv okrugli stol na kojem su govorili Stine Nielsen, umjetnička voditeljica, Candoco, Lucy Bennett, umjetnička voditeljica StopGap, Bruno Rodrigues i Joana Gomes iz portugalskog VoArte, nekoliko predstavnika iz Onassis Cultural Foundation iz Grčke, te – ono što nas se najviše ticalo, bez obzira koliko se (ne) osjećamo Europom – Iva Nerina Sibila, umjetnička voditeljica Integriranog kolektiva za istraživanje pokreta (IMRC).
  
  Ne ulazeći u dubinu i problematiku velike, ljudske i društvene teme prava na ples i nošenja vlastitog i prihvaćanja drugačijeg tijela, područja koje poziva na umjetnički aktivizam i ukazivanje još jednog od mogućih svjetova usporenoj i nefleksibilnoj zajednici, završit ću prikazom nastupa zagrebačke skupine, odnosno Integriranog kolektiva za istraživanje pokreta, kojeg su 2012. osnovale Iva Nerina Sibila i Amela Pašalić, a koji djeluje pod Hrvatskim institutom za pokret i ples.
  
  IMRC kolektiv je nastupio 31. svibnja u Zagrebačkom plesnom centru s dva programa. Magnolija (ili prkos), je posljednji rad i prvo cjelovečernje djelo kolektiva pod vodstvom Sibile; duet Vesne Mačković i Silvije Marchig nastao na poticaj, tekstualne i likovne nacrte Mačković, ujedno iznimno zanimljive izvođačice čija se ograničenja u brzini hoda ili veličini koraka pretvaraju u neobičnu, nemirnu vertikalu. Izvođačice kreću iz pozicije distance i međusobnog preuzimanja scene da bi se s vremenom sve više osjetila neka povezanost, misaona pa onda i tjelesna. Svaki novi izlazak donosi drugu nijansu tjelesne senzacije, međutim to pada u djelu kada izvođačice sjednu da bi naizmjence čitale tekstove čiji se sadržaj čini pretenciozan u kontekstu cijelog programa baziranog na finom tkanju osjetilnog i emotivnog.
  
  Taj dojam je to jači što je Magnolija izvedena nakon prvog djela programa, dvije koreografske minijature objedinjene pod naslovom From Body to Body koji su mali poetski biseri suvremenog plesa, nešto što vraća u osobne dubine, provocira pospremljenu osjetljivost i empatiju koju smo sve rjeđe spremni pustiti kroz kožu. Drugačija tijela imaju drugačiju logiku, drugačija rješenja prevođenja osobne prisutnosti u vremensko prostornu zadanost scene i to je posve osobito iskustvo kako suradnje istraživanja tako i gledanja. Stoga nije čudno da je IMRC uz plesače invalide, a među njima je nezaobilazan i prvi, kao neka vrsta gurua, Slađan Livnjak, okupio iznimno osjetljive, otvorene i nježne umjetnike kao što su Tatjana Vukadinović i Nikola Orešković.
  
  Prva minijatura je trio koji su izveli Josipa Lukinović, Tatjana Vukadinović i Nikola Orešković, u čvrstom, pouzdanom partnerstvu u kojem je Lukinović snažan oslonac čistih linija. Druga cjelina, u kreaciji Neree Lasić i Nikole Oreškovića za mene je vrhunac ovogodišnje teme integriranih plesnih skupina; silno topao duet koji proizvodi neobičnu uzbudljivu, nježnu napetost neprispodobivu bilo kojem prijašnjem iskustvu gledanja plesnog para. Podsjetio me na rečenicu Stéphanie Aubin, citiranu u uvodu Poetike suvremenog plesa Laurence Louppe: „Plesati znači pokazati što mi ples čini.“ Rekla bih da je ovo istraživanje i tjelesno komuniciranje jedan korak dublje ili jedna razina više u poeziji tijela zvanoj ples.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 16. lipnja 2014.

Piše:

Maja
Đurinović