Kraj stare, početak neke nove Platforme

15. Platforma HR, Pogon Jedinstvo, Zagreb, 17. – 29. travnja 2014.

• 
  
  Ovogodišnja Platforma HR ujedno je i posljednja u obliku na kojeg smo dosad navikli. Tamara Curić i Larisa Navojec umorile su se od petnaest godina organizacije, što je i očekivano, i žele se fokusirati na nove izazove. Preostaje TASK kao hit koji je trenutno popularan i među praktičarma i među teoretičarima, jer su orjentacija na proces i suradničke modele autorstva sada jako in, a osim toga su i jedini prihvatljivi način rada za mnoge, uzevši u obzir neadekvatan način financiranja plesa. Time, iako smanjuje svoj opseg, Platforma HR na neki način opet odgovara na potrebe scene, jednako kao što je od 2000. godine omogućavala mladim autorima da se prvi put pokažu publici, kada to nisu imali gdje drugdje. Danas je situacija bolja, ali cjelokupne potrebe scene su naravno puno kompleksnije i nije na Platformi HR da ih sama rješava.
  
  Petnaesta Platforma HR doista je imala preobiman program te ga je bilo nemoguće cijeloga popratiti, čak i ako bi vam takvo što bila glavna zanimacija. TASK je iz jednodnevne revije prerastao u trodnevni predprogram cijeloj Platformi HR time naznačivši već ranije spomenuti smjer u kojem će se cijela manifestacija kretati. Znakovito je i da je samo jedan TASK napisala hrvatska koreografkinja Barbara Matijević, koja zapravo više djeluje u inozemstvu, dok su ostala četiri ovogodišnja TASK-a zapisi koregorafa iz Slovenije (Pola Pautan), Srbije (Dušan Murić) i Njemačke (Isabelle Schad) te hrvatskog multimedijalnog umjetnika Ivana Marušića Klifa. Također su i početnički te profesionalni reaktori na TASK iz cijele regije (Veronika Valdes, Igor Koruga, Ivana Rončević, Sandra Fijan, Ivan Mijačević, Jovana Rakić Kiselčić, Iva Pavičić, Sara Barbieri) i dvoje iz Njemačke (Nikos Konstantakis i Martin Sonderkamp). Izvrsno je za scenu da je TASK još od prošle godine prerastao u međunarodni projekt koji koreografiju promišlja i izvan usko plesnog područja. Dobro je to ne samo zbog ograničenih nacionalnih resursa nego i zbog kvalitete cijelog projekta.
  
  Još jedna vrijednost glavnog programa Platforme HR je mogućnost repriznih izvedbi domaćih predstava afirmiranih koreografa koje kroz godinu vidimo svega jednom ili dva puta nakon premijere, kao i hrvatske premijere domaćih koreografa koji djeluju u inozemstvu. Na ovogodišnjem programu publika je tako još jednom mala priliku vidjeti radove BADco.-a, Roberte Milevoj, Selme Banich, Ivane Rončević, Irme Omerzo, Kik Melonea i Martine Nevistić (O.N.E.), a vidjeli smo i što trenutno radi Jasna Layes Vinovrški, hrvatska autorica na radu u Berlinu.
  
  Dok se o ostalim domaćim radovima na Plesnoj sceni.hr već pisalo, izdvojit ću Sizifov pink Martine Nevistić odnosno umjetničke organizacije O.N.E.. Na tragu njezinih prijašnjih multimedijalnih projekata, Sizifov pink je trokanalna videoinstalacija visoke razine produkcije čiji se dijelovi mogu prikazivati odvojeno, u izlozima ili kafićima, i integralno kao videoprojekcija, što smo vidjeli na Platformi HR. Iako snimana u jednom prostoru, koreografija je razlomljena u tri odvojena videa i njihova se međusobna povezanost uočava tek u integralnoj verziji. Nevistić nadahnuće crpi iz medijskih sadržaja, televizijskih reklama, video zidova i njihova ružičasta svijeta obilježena mnogostrukim ponavljanjima, ispraznošću i manipulacijom. I dok odvojene videoprojekcije zasigurno bolje funkcioniraju u ambijentu kafića ili izloga, materijal se na velikoj projekciji brzo iscrpljuje, unatoč monotoniji kao jednoj od tema. Prigodno karikaturalnu izvedbu u videu ostvarili su Sara Barbieri, Petra Chelfi, Pavle Heidler i sâma autorica.
  
  Jasna Layes Vinovrški izvela je Moram, trebam, smijem, mogu i hoću, rad koji je poput prijašnjih koje smo imali prilike vidjeti u Zagrebu motiviran svakodnevnim frustracijama autorice. Sjetimo se predstave Which Club? u kojoj je bila inspirirana birokratskim situacijama vezanim uz objašnjavanje vlastitog zanimanja plesačice. Ovaj put se na uobičajeno duhovit način prihvaća upravljanja vremenom, to do lista i rasporeda sati popularnije zvanih timelinea, bliskih suputnika svakog pravog menadžera, što umjetnik danas također treba biti. I dok oni obično sputavaju kreativnost, Vinovrški cijelu predstavu gradi na poigravanju s modalnim glagolima, sastavnim faktorima takvih popisa, dokazujući suprotno. U ograničenim vremenskim razmacima zadaje si zadatke koje mora izvršiti/izdržati te dramaturški i koreografski vješto zaokružuje predstavu. U kontekstu domaćih pozornica, bilo ju je pravo osvježenje vidjeti.
  
  Na Platformi je premijerno izveden i Pra pra pra skup Instituta za katastrofu i kaos. Riječ je zapravo o izvedbenom istraživanju. Autorice su s publikom podijelile inicijalnu ideju s velikim potencijalom, neprestano ispreplitanje gotovo nevidljivih niti kroz prostor u stvarnu i simboličku mrežu ženskih priča i ženskoga rada koji za povijest i ekonomiju uglavnom ostaje nevidljiv. Osim toga, pozvale su nas prilično hrabro da svjedočimo njihovoj potpuno otvorenoj i krhkoj radnoj mreži koja se bazira na ravnopravnoj podršci. Isprepletene niti su prema kraju ostale visiti u zraku, a izvedba Selme Banich, Deane Gobac, Nataše Govedić, Hane Lukas Midžić i Ive Nerine Sibila bila je nedovoljno uvjerljiva pa ostaje za vidjeti kako će istraživanje završiti. Ako se sjetimo njihove Divne, divne, divne katastrofe, znamo da mogu biti puno snažnije u izvođačkom i jasnije u autorskom smislu. Kao dio ovog autorskog tima još su potpisane Annalaura Alifuoco, Charlotte Darbyshire, Roberta Milevoj i Mila Pavićević.
  
  Inozemne izvedbe na Platformi HR su već godinama uglavnom drugorazredne kvalitete, čast iznimkama, dovedene kao ustupak stranim partnerima koji se okupljaju tom prigodom. Od ovogodišnjih inozemnih izvedbi izdvaja se Dragana Bulut, srpska autorica koja također djeluje u Berlinu. Njezin rad Pass it on kroz inovativan koncept stvarne aukcije u kojoj je publika pozvana sudjelovati, ispituje vrijednosni sustav u umjetnosti, kao i ponekad potpuno sulud način funkcioniranja umjetničkog tržišta. Bulut publici pokušava prodati različite fizičke artefakte ili pak apstaktne ideje i koncepte vezane uz njezin rad pri čemu publika naravno spremnije i radije izdvaja novac za konrektne predmete poput CD-a s glazbom, negoli za ekperimentalno koreografsko istraživanje koje je nastalo prilikom kakve rezidencije. Bulut je jednako sigurna kao trgovkinja, voditeljica aukcije, nadahnuta plesačica i izvođačica očajna u namjeri da se proda publici.
  
  Domaća sceni vapi za kvalitetnim muškim plesačima pa je izvedba Ivana Ugrina u koreografiji Nizozemca Liata Waysborta Please me, Please bila pravo otkriće. Tehnički educiran i izražajan, Ugrin je doslovno i metaforički udovoljio zagrebačkoj publici pa se možemo nadati da neće ostati u inozemstvu te da će mu se pružiti prilika za sudjelovanjem u domaćim projektima. I još bih izdvojila mađarsku autoricu Katalin Lengyel koja je multimedijalnom predstavom Dancing Graffiti ukazala na velik potencijal spoja plesa i novih tehnologija u kazalištu za djecu, kakvog kod nas manjka.
  
  Nakon svake predstave na ovogodišnjoj Platformi HR organizirani su kratki razgovori s publikom koje su svakoga dana vodili uglavnom plesni umjetnici. Za prvi javni nastup priliku su dobili i polaznici studija Suvremenog plesa pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bile su tu i uobičajene radionice za profesionalce, početnike i širu publiku, izložba i prezentacije, proslava Međunarodnog dana plesa na otvorenom, a Platforma HR je ovaj put ugostila i Prix Jardin d'Europe Labo (Prix Jde Labo), modul poznatog europskog koreografskog natjecanja kroz kojeg je u Zagreb dovela predstavnike nekih od najjačih europskih plesnih organizacija. Sav taj bogat glavni i popratni program pretvorio je još jednom Pogon Jedinstvo u ugodno okupljalište i mjesto za druženje najrazličitijih pojedinaca i grupa okupljenih oko hrvatske, regionalne, a ovaj put i europske plesne scene. Dolazak do Jedinstva je doduše, posebice u kišnome travnju prašnjav i blatan, ali suvremeni ples u nas ionako nije navikao na crveni tepih.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 24. lipnja 2014.

Piše: