Temat dvobroja 19-20 časopisa za plesnu umjetnost Kretanja posvećen je Milani Broš, jednoj od najznačajnijih i najutjecajnijih osoba u izgradnji hrvatske suvremeno-plesne scene, koja je preminula krajem 2012. Glavna urednica časopisa Iva Nerina Sibila u uvodniku ističe osnovnu ideju odabira ove teme: konzervacija izvora o životu i djelu Milane Broš te sprječavanje (namjernog) zaborava, kojem je naše društvo sklono, stvaranjem temelja za buduće istraživačke projekte. Tekstovi su podijeljeni u četiri rubrike: Krugovi KASP-a, Teorija & forenzika, Iz arhiva i Post-revival. Na posljednjim stranicama časopisa naveden je popis predstava (izdvojeni dio rubrike Teorija & forenzika) u kojima je Milana dala koreografski prinos. Svi su tekstovi potkrijepljeni bogatom vizualnom i arhivskom građom koju je za tisak pripremila nekadašnja plesačica KASP-a, Nada Dogan.
Prva dio temata, Krugovi KASP-a, prigodno započinje tekstom Ivane Slunjski čiji naslov uistinu sažima razvojni put Milane Broš – Od baleta do autonomnosti pokreta. Autorica plete bogatu mrežu plesnih iskustava (balet, folklor, Labanov pristup), umjetničkih odrednica iz drugih umjetnosti (likovne i glazbene) te poznanstava i kontakata s važnim akterima suvremene umjetnosti (Bogdan Gagić, preko kojega upoznaje i bračni par Saharov; Branko Vodeničar, Nikša Gligo). Te čimbenike koristi kao determinante stvaranja specifičnog, jedinstvenog i autonomnog pristupa plesu Milane Broš – slobodnog plesa koji se izrazito oslanja na improvizaciju. Ivana Slunjski pruža i uvid u presjek djelovanja Milane Broš, počevši od Zagrebačkog pionirskog kazališta preko KASP-a, ali i nakon njega, kada ostaje neizostavna i nezaobilazna publika, potpora i kritika.
Krugove KASP-a nastavlja Maja Đurinović, koja „s ljubavlju i pokušajem distance“ prenosi iskustvo „pristajanja na avanturu posudbe cjelovitog, angažiranog, prisutnog bića“. Autorica reminiscira o vlastitom sudjelovanju u dvama, za nju, vrlo različitim projektima KASP-a. Enantiodromia kao vrhunac izvođačke pročišćenosti, slobode, osjećaja mira i moći suprotstavljena je Operi-seriji kao „teško izvojevanoj pobjedi nad sobom“. Događaj 13 autorica navodi kao primjer karakteristična Milanina ekskluzivnog kontraelitističkog teatra – svjesnog, društveno angažiranog, s jasnim stavom i porukom. Maja Đurinović tu predstavu stavlja u kontekst recepcije kod domaće i inozemne publike te definira neke situacijske odrednice koje bi mogle biti u podlozi njihovih dijametralno suprotnih reakcija. Završava s opisom Milane Broš kao umjetnice i osobe, čije iskustvo, otvorenost i tolerancija zaslužuju titulu gurua zagrebačke plesne scene.
U djelovanju Milane Broš, glazba (vrlo široko definirana) igrala je iznimno značajnu ulogu, o čemu piše Nikša Gligo u tekstu KASP-ov pokret – KASP-ova glazba. Radi se o već postojećem tekstu iz 2006. godine koji je uvršten u interaktivni DVD KASPomanija Milane Broš, a za potrebe ovog izdanja dopunjen je komentarima samog autora. Uz iznošenje vlastitih nazora o ispreplitanju glazbe s drugim umjetnostima, poglavito s umjetnošću pokreta (o čemu je svojevremeno mogao razgovarati sa samom Milanom), autor nabraja i dijapazon najrazličitijih glazbenih i zvukovnih predložaka korištenih u stvaranju KASP-ova repertoara. Radi se o, mahom, suvremenim i avangardnim skladateljima. Nikša Gligo analizira razvojni put KASP-ova odnosa prema glazbi u kojem ističe Operu-seriju kao vrhunac emancipiranja pokreta od „ma koje glazbe“ – gdje KASP-ov pokret postaje KASP-ova glazba.
Tuga Tarle u svom pokušaju kritičkog promišljanja pod naslovom Slobodni ples na žici vremena, kao i Milana svojevremeno, pokušava pronaći ravnotežu. Upozorava na opasnost od ekstremnih stavova svake vrste – bilo one strane koja u potpunosti ismijava, bilo one koja glorificira Milanu Broš i KASP. Vrlo hrabro, autorica demistificira stvarne uzroke određenih stavova, ideja i postupaka, bez umanjivanja važnosti i vrijednosti Milanina rada. Njezina je filozofija plesa, prema tome, djelomično rezultat atmosfere promjena u drugim umjetnostima, a osobito konkretnih ograničenja i iz njih proizašlih kompromisa. Zato Tuga Tarle naglašava da se uz vrijednosti moraju prepoznati i Milanine slabosti i nedosljednosti: „…da se ono što je proizlazilo iz čiste nemoći ne bi predstavljalo kao kreativna moć, nesigurnost kao koncepcija, a nepostojanje programa manifestom“.
S Brankom Vodeničarom, dugogodišnjim KASP-ovim suradnikom, razgovarala je Ivana Slunjski. Od sama dolaska Milane Broš u &TD, on je filtrirao i predlagao joj ponekad nedostupne glazbene predloške, radio zvukovne i svjetlosne intervencije, a na Milanin poticaj osmislio je i scenografiju za nastup sa Zagrebačkim gudačkim kvartetom 1971. U vremenu siromaštva i loših tehničkih mogućnosti, ali uz mnogo istraživanja, eksperimentiranja i kreativnosti, zajednički su dolazili do zanimljivih, novih i začudnih rješenja. Unatoč prestanku suradnje, Branko Vodeničar smatra baš to vrijeme svojim najzrelijim razdobljem: „Počeo sam kao nadobudan mladac, a završio kao svjetski prvak, da tako kažem.“
Prva rubrika završava transkriptom razgovora koji je s članovima KASP-a (i Radionice slobodnog plesa Studentskog centra) za radijsku emisiju Odeon vodila Katarina Kolega. Obuhvaćena je bogata povijest svih triju generacija iz sasvim osobne perspektive sugovornika. Svjesni i pozitivnih i negativnih iskustava, svi ističu osjećaj slobode omogućen Milaninim specifičnim pristupom plesu, koji je istovremeno dozvoljavao individualnost i osjećaj zajedništva. Svaka od generacija imala je svoj rok trajanja, a negdje je već čekala sljedeća grupa entuzijasta koja će ih naslijediti. Čak i nakon raspada treće i posljednje generacije KASP-a, formirala se Radionica slobodnog plesa Studentskog centra. Katarina Kolega zaključuje da je Milana, „inficirajući ih plesom i kazalištem“ (kako to naziva Zdenka Mišura, članica Radionice), potaknula svoje učenike da se na ovaj ili onaj način bave plesom, ili da ga pak samo vole, zbog čega je „bila podjednako velika koreografkinja kao i plesna pedagoginja, velika umjetnica, vizionarka i čovjek prije svega“.
Sljedeća rubrika, Teorija & forenzika, započinje tekstom Transgresija plesne forme: Plesni čin kao subverzivni imaginativni proces Ivane Slunjski, koja se bavi analizom predstave Opera-serija. Milana Broš za projekt KASP Revival u okviru 20. Tjedna suvremenog plesa odabrala je djela ključna za vlastiti razvoj i razvoj KASP-a, a upravo je Opera-serija jedina predstava obnovljena u cijelosti. Ivana Slunjski argumentira njezinu posebnost – kvalitativan skok od izvanjskoga, reprezentativnog, iskustveno provjerljivog prema inteligibilnom, apstraktnom, konceptualnom, imaginativnom daje joj poseban status unutar repertoara KASP-a. Osim toga, izuzetno naglašena vizualna komponenta sugerira utjecaj likovnih umjetnosti što naznačuje odrednice konceptualnog plesa koji se pojavljuje tek devedesetih.
Jasna Čižmek Tarbuk uspoređuje osnovne postavke KASP-a i grupe Gorgona. Koristeći se Vaništinim traktatom iz 1961., pronalazi sličnosti s koreografskim pristupom Milane Broš: sloboda, jednostavnost – odbijanje zavođenja spektaklom, virtuoznošću ili ekscentričnošću, demokratizacija, raskidanje veza s klasičnom estetikom. Ova podudarnost nije čudna uzme li se u obzir njezino akademsko obrazovanje (završila je studij povijesti umjetnosti), kao i činjenica da je jedan od najistaknutijih gorgonaša bio je upravo njen suprug, Radoslav Putar. Ono što još jednom potvrđuje Milaninu uronjenost u svjetske umjetničke tokove jest sličnost s američkom pionirkom eksperimentalnog plesa Annom Halprin (čiji rad također karakterizira improvizacija, demokratizacija te nekonvencionalni izvođački prostori) kao i Yvonne Rainer, što se može zaključiti iz njezinog proglasa No manifesto.
Marjana Krajač, u pokušaju da kroz razgovor s Milanom studiozno pribavi informacije o njenom radnom i umjetničkom pogonu te djelu čiji arhivski tragovi ne postoje (La voix du silence Dubravka Detonija iz 1973.) uviđa da je „taj put moguće opisati možda samo posredno materijalistički, a ne idealistički ili didaktički“. Ipak, iz šume realističnih danosti apstrahira antireprezentativnost kao ključ Milanine ostavštine i srž plesnog izvedbenog medija, koja ga je izdvajanjem od drugih paradigmi učinila samodostatnim. Radovi Milane Broš otvarali su više pitanja nego što su davali odgovora… I na tome joj Marjana Krajač zahvaljuje.
Uvijek prisutna, koncentrirana, konstruktivna, puna pitanja, intrigantna, zastrašujuća, strastvena, zainteresirana, ravnopravna, poticajna, promišljena, sigurna u sebe, intuitivna, znatiželjna, tolerantna – tako Mirna Žagar piše o Milani Broš vodeći čitatelja od vremena kada je pratila njezin rad izdaleka, kao dio publike, sve do ravnopravnog odnosa koji je „premošćivao put od plesa do života i natrag“. Iz pozicije takvog kompleksnog osobnog, ali i profesionalnog odnosa, autorica valorizira njezine, često neprepoznate, doprinose području hrvatske plesne scene.
Treća rubrika, Iz arhiva, obiluje vizualnim materijalom. Iz albuma Beate Domić probrane su fotografije koje svjedoče o plesačkoj karijeri Milane Broš, o čemu pak koncizno piše Maja Đurinović. Izdvojene su i fotografije pojedinih projekata (Igre, Zagrebački gudački kvartet, Muzički biennale Zagreb, 1971.; Sjene, Animafest, 1980.; Pas de cinq, 1978.), dok je u cijelosti iznesen tekst Milane Broš i Nikše Glige koji je bio „zvučna pratnja“ koja pojašnjava postupak stvaranja zvuka u prvom dijelu predstave III situacije. O izvođačkom iskustvu u toj predstavi svjedoči i Jasmina Zagrajski-Vukelić, a izvedba koju ističe kao osobito značajnu jest ona u Galeriji suvremene umjetnosti. Rubrika je obogaćena kritikama, dokumentima i programima vezanima uz djelovanje KASP-a i Milane Broš.
U četvrtoj po redu rubrici Razgovori s Milanom, nalaze se transkripti razgovora korištenih za emisije KASP (Seadeta Midžić, Radiotelevizija Zagreb), Kulturni kolokvij (Katarina Kolega, Prvi program Hrvatskoga radija) i Odeon (Katarina Kolega, Treći program Hrvatskoga radija) te Kazalištarije (Agata Juniku, Treći program Hrvatskoga radija). Čitatelj iz prve ruke saznaje o plesnim počecima Milane Broš, njezinom pedagoškom radu, nastanku i razvoju KASP-a, njegovim projektima, suradnjama, uspjesima, načinu rada, problemima te razlozima raspada pojedinih generacija. Milana objašnjava svoj rad i metodu – što je za nju suvremeni, odnosno slobodni ples i kakva je to baš njezina improvizacija. U pojedinim razgovorima sudjelovali su i bivši članovi KASP-a te akteri aktualne plesne scene.
Posljednja rubrika, Post-revival, obuhvaća svjedočanstva o ostvarenjima potaknutima Milanom Broš nastala nakon KASP Revivala. Prvi zadatak u okviru projekta TASK Plesnog centra Tala zadala je upravo Milana. Ona je prezentirala pisane upute za stvaranje djela, a zadatak drugog autora jest davanje odgovora u obliku dvadesetominutne izvedbe. Reaktori su bili Žak Valenta (Lady Thinks Dance) i Ivana Peranić (Raw). Posvećeno Milani, još jedan projekt koji je pokrenuo Plesni centar Tala, ima za cilj očuvanje ostavštine Milane Broš, ali i njezinu aktualizaciju u kontekstu recentne scene. Prvo izdanje u fokus stavlja 19 & 10, o kojem pišu Branko Banković, Larisa Navojec i Silvia Marchig istovremeno se prisjećajući Milane u kontekstu same predstave ili izvan njega.
Na naslovnici časopisa je portret žene kraće sijede kose u jednostavnoj bijeloj košulji sa suptilnim nakitom. I pogledom koji je istovremeno blag i prodoran. Milana Broš (fotografija Maje Kljaić) uistinu ostavlja dojam „majke hrvatske plesne zajednice“, kako je naziva Silvia Marchig. Kako je za vrijeme aktivnog stvaralačkog života često bila neshvaćena i neprihvaćena, posvete poput ovog temata daju joj zasluženo priznanje.
© Nermina Mehić, PLESNA SCENA.hr, 16. srpnja 2014.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE