Ispod, iznad i preko pozornica

15. festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, 18. – 21. srpnja 2014.

  • Il posto Vertical Dance: Mali Nemo (Little Nemo), kor. Wanda Moretti

    Počelo je s Malim Nemom (Little Nemo) visoko na zidovima Kaštela, bliže zvijezdama, zračnim plesom, u pomaku perspektive i sile teže. Dvije atraktivne izvođačice talijanske skupine Il posto Vertical Dance, Elena Annovi i Simona Forlani (u koreografiji Wande Moretti), u lepršavom crvenom i štiklama kao da su, jednostavno, podnu plohu samo postavile okomito i tako, prevarivši gravitaciju, dobile na lakoći, letu, lebdenju, kretanju koje po mekoći pokreta i figurama nalikuje onom u vodi. Tako smo, zapravo vrlo znakovito, u znaku legendarnog stripa Winsora McCaya koji s dječakom Nemom sanja uzbudljive avanture u zemlji kralja Morpheusa, pozvani u san o starom kamenom gradu koji se već petnaest ljeta, u srpnju, budi plesom i otvara svoje prostore. S tom idejom, prolaska pozornicama Savičente u pratnji gostujućih umjetnika, u prva tri (od sveukupno četiri) dana Festivala koncipiran je i ovaj kratki osvrt.
    Ahn Sooyoung Company: Time Travel 7080, kor. Ahn Soo-young
    Nesumnjivi hit ovogodišnjeg festivala, predstava koja je dvije večeri okupila publiku pred velikom scenom unutar zidina Kaštela, bilo je gostovanje Ahn Sooyoung Company iz Južne Koreje s koreografijama Time Travel 7080 i Swan Lake. Riječ je o mladoj, sjajnoj plesačkoj ekipi (jedan od njih je i koreograf AHN Soo-young), zanimljivoj po nekoj drukčijoj poetici plesanja u specifičnom spoju hip-hopa i suvremenog plesa, s ponekom aluzijom na klasični balet. Resi ih potpuna kontrola tijela i impulsa koji prolaze kroz dijelove tijela u valovima velikih amplituda, popping koji najednom neprimjetno prijeđe u kontrakciju, dugu gestu, sekvencu suvremene plesne tehnike, i obrnuto. Dominiraju plesači, južnokorejski b-boys, ali u obje koreografije je po jedna odlična plesačica. 
    Ahn Sooyoung Company: Labuđe jezero (Swan Lake), kor. Ahn Soo-young
    Time Travel 7080 čini se ležernijim djelom, možda zbog narativnosti scenskih slika vezanih uz nacionalnu memoriju, pa nam u tom smislu izmiče dio značenja, ironičnog poigravanja i duhovitih referenci na glazbu i modu i politička događanja sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća u Južnoj Koreji, ali je Labuđe jezero prilično neodoljivo u slobodi mladenačke autorske igre asocijacija na libreto i glazbu znamenitog baleta Čajkovskog. Teško je reći koliko ga čitamo ozbiljno, kao ekološki angažiranu inačicu mladih umjetnika 21. stoljeća na temu bolnih, izgubljenih kraljevskih ptica u urbaniziranom miljeu smoga i asfalte, no činjenica je da predstava ima odličnu dinamiku između lirskih i grotesknih dijelova, jakih, izražajnih sola, zaigranih dueta i grupa, a sve u specifičnom, duhovitom dijalogu s antologijskim djelom svjetske baletne literature.
    Incognito, kor. Eulàlie Ayguadé Farro
    U topli, bliski, zaokruženi prostor renesansnog trga smjestio se duet Incognito španjolske koreografkinje i plesačice Eulàlie Ayguadé Farro u izvedbi s Nicolasom Ricchinijem. U svakom pogledu fascinantna, dojmljiva i suptilna u beskrajnoj lakoći plesanja nenametljive tehničke virtuoznosti kao i u poenti – u smislu zbunjujuće osamljenosti i upitnosti bivanja, i partnerstva kao tople blizine i mogućeg preuzimanja, amortiziranja dubinskog grča, ova briljantna minijatura budi snažnu empatiju, i ujedno, užitak gledanja plesa.
    VEM: Izlog moje duše, kor. Vesna Mimica
    Savičentsku Lođu je ove godine prva, i vrlo uspješno, zauzela Vesna Mimica sa svojim ansamblom (kao VEM uz Mimicu nastupaju Sanja Hrgetić i Sanja Kocon Vranješ) i gostima (Branko Banković, Alen Gotal, Eva Pavlinušić i Jasna Perin). Izlog moje duše je duhovit, autoironičan, nepretenciozan rad na temu repetitivnosti svakodnevice, predviđanje onog što se zasigurno dešava iza nekog osvijetljenog prozora, kao i drugdje, unutar poznate zadanosti vremensko-prostornog klišeja građanskog života. Ono što je dodatno podiglo ovo vedro, ležerno ponoćno događanje je poseban izvođački šarm domaćih plesnih veterana, izloženih u neobičnoj kombinaciji: Mimica uz Bankovića (Studio za suvremeni ples) i Gotala (Balet HNK-a u Zagrebu).
    Zawirowania Dance Theatre: Closeness, kor. Karolina Kroczak, Magdalena Radlowska, Szymon Osiński
    I kao posljednji prostor izvođenja je onaj koji je tijekom proteklih godina iz oštarije prerastao u Mediteranski plesni centar, i koji je možda najjači materijalni dokaz intervencije Festivala u kameni gradić jer omogućava rezidencije međunarodnom krugu umjetnika iz područja plesnog i neverbalnog teatra (što uključuje i iznimno zanimljivo područje novog cirkusa) tijekom cijele godine. U MPC-u nastupili su poljski Zawirowania Dance Theatre s Closeness, zajedničkim radom troje plesača (Karolina Kroczak, Magdalena Radlowska i Szymon Osiński). Riječ je o, unutar naših iskustava, vrlo neobičnom pristupu plesnom kazalištu. Tema ljubavnog trokuta vrlo je konkretna, i čitkog libreta, iako na neki način svako od umiješanih protagonista priča svoju priču, i ono što se pred publikom dešava u prostoru (susreti i odnosi Njega i Nje, kao zrelog para, pa onda mlađe žene, koja izmješta stariju) može interpretirati na osoban način, (tipa iskaza na rastavama: ja sam njemu/njoj… a on/ona je meni…). No, poenta je više u kako nego što, u tjelesnom iskazu duboke osobne samoće, i u tom smislu je odlični Osiński ipak glavni lik kojem se događaju dva emotivna susreta, dvije žene, dva, u konačnici promašena, površna, izvanjska pokušaja bijega od sebe.

    Divaldo Študio tanca: Veselja iz prošlosti (The Merriments of the Past), kor. Milan TomášikDan nakon Poljaka u MPC-u su nastupili slovački plesači Divaldo Študio tanca Milana Tomášika. Slovačkog koreografa već od ranije pamtimo po neobičnoj i specifičnoj interpretaciji povijesnih plesova odnosno dekonstrukciji i rekonstrukciji istih kroz dinamiku i žar suvremenog plesa. U tom je smislu The Merriments of the Past / Veselja iz prošlosti vedro, slobodno poigravanje formom i plesnim elementima (bilo koraka, hvata, prostornog puta i sl.) engleskih renesansnih plesova iz 17. stoljeća. Uvod je u to igrivo – iako, kroz stalno nove početke, malo zamorno ulančavanje plesačkih varijacija, motiv koji se tijekom izvedbe vraća – klizanje, puzanje plesača po podu u tišini, tijekom kojeg oni proizvode (individualni) zvučni obrazac, poput nekog prizivanja ritmova koji će se, prelaskom tijela u vertikalu, odazvati skladnim zvukom glazbe.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 12. kolovoza 2014.
    fotografije Andi Bančić i www.svetvincenatfestival.com

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji