Plesna scena.hr

Poslije tijela

Zagrebački plesni ansambl: Rekvijem za Z, kor. Snježana Abramović Milković

• 
  
  „Rekvijem je misa za mrtve, a zapravo molitva za dušu…“ (Koju? Poznatu dušu koju smo upravo izgubili, odletjelu van domašaja naše logike i zakona fizike, ili našu, uznemirenu i bolno prizemljenu?) Kako uobličiti bol fizički konačnog gubitka bliske, drage osobe u formu, na primjer u plesnu predstavu? (Vraćam se po ne znam koji put almanahu Plavi jahač i tekstu Augusta Mackea Maske.) Je li to ljudski, dirljiv pokušaj prevođenja neshvatljivih ideja u zemaljski shvatljive oblike, slutnja onoga onkraj? Trenutak kada smo, zbog otvorene rane, najotvorenijih osjetila spram tajanstvene moći nevidljiva Boga, što god u svom svjetonazoru pod tim podrazumijevali?
  
  Ili je taj djelatan pokušaj racionalizacije, razlaganja teme na motive, preoblikovanja i strukturiranja djela za scenu, fizički i istraživački rad s plesačima, koji mjestimično ipak prerasta u (u ovoj prilici nepriličnu pa stoga izbjegavanu?) igru, neka vrsta analgetika, operacija odstranjivanja bolne crne rupe, u konačnici: način da se prebrodi, i normalno živi i radi dalje. Umjetnička djela temeljena na osobnim iskustvima i istinitim događajima izazivaju specifičnu vrstu empatije. A koliko uz to još znate i poznate i autora i pozadinu stvaralačkog impulsa, toliko je delikatnije i teže, objektivno pristupiti osvrtu, analizi djela, što ionako ne postoji, ali opet mora biti unutar nekog zanatsko strukovnog poštenja. I poštovanja.
  
  Rekvijem za Z Snježane Abramović Milković konačno sam vidjela u Kaštelu u Savičenti na 15. Festivalu plesa i neverbalnog kazališta. Nema sumnje da je zračna otvorenost scene pod zvjezdanim nebom nešto drugo od intimne zatvorenosti crne kutije, ali mislim da predstava ovim izmještajem iz konteksta autorski autentičnog, premijernog prostora nije puno izgubila, odnosno, svakako je ostavila snažan, ali zbunjujući dojam. I neki nepoznati, nerazriješeni grč, koji si pokušavam objasniti.
  
  Snježana Abramović Milković je koreografkinja izrađena scenskog rukopisa visoke razine zanata i produkcije. Njezini plesači / sukreatori imaju osobnost i zavidnu tehničku razinu, i sve je na neki njezin poznati način čisto, smisleno, znakovito a čitko. Ali hrabra odluka autorskog izlaganja, preoblikovana u želju za scenskim „postavljanjem prolaznosti“, u potrebu da je se ovako „pokuša dokučiti“, uhvatiti u klopku, neizmjerno je opasna. Autorica je previše mudra da ne bi znala da rekvijem kao tema i forma, i konkretna posveta, zahtijeva neki pomak, nešto još fluidnije, nestalnije od plesača u pokretu, jer oni su ipak tu, materijalni, u svojoj tjelesnoj manifestaciji osobnosti s tim i tim fizičkim obilježjima (spol, dob, visina, konstitucija, kostim…) koja ih čine jedinstvenim osobama. Pojave se i nestanu, ostave trag, njihovi pokreti i odnosi se čitaju, prepoznaju ili ne, ali riječ je o onom – poslije tijela. Bez tijela. Van našeg poimanja. Ono što se u književnosti, a onda metaforično uopće u umjetnosti kaže: napisano između redaka. U plesnoj predstavi to bi značilo ono što se kreće, što pleše između prisutnih tijela. Neuhvatljivo, ali naslutivo.
  
  Stoga autorica uvodi u predstavu naizgled još krhkijeg suigrača, kameru čiji se vidokrug projicira na velikom platnu, koje čini stražnji zid scene. Tako je otvoren dijalog između živih plesača i onog virtualnog, predimenzioniranog, što vidi pokretno oko. No umjesto da pojača dojam krhkosti i slike kao projekcije utisnutog sjećanja, vizije, virtualnog zapisa koji će se (bez obzira na našu potrebu dokumentiranja i zaustavljanja neke vremensko prostorne točke) rasplinuti, ali ostaviti toplu slutnju, Kamera preuzima scenu i dominira njome. Manipulira. U početku naizgled nedužno, poput šale, a onda to postaje sve ozbiljnije. Na trenutke okrutno. S jedne strane, podređeni su joj i posve zaokupljeni zadatkom plesači koji njome upravljaju snimajući iz ruke, s druge birajući predmet pažnje, ona fokusira, odvaja, izrezuje dio tijela, izobličuje, i najednom se cijela akcija doima grubom i – zastrašuje. Na koga će, iz tog klupka živih, zaigranih, nesvjesnih opasnosti, lijepih tijela koja se pronalaze i podržavaju ili odmiču, kojima je zajednička instinktivna potreba za pokretom i svjetlom, pasti pogled kiklopa Polifema, i koga će (i zašto baš njega?) izdvojiti, obilježiti, izabrati za večeru.
  
  Rekvijem za Z je tužno tužan, jer još nema spoznaje pročišćenja, ne otopljuje i ne nadrasta bol, nego je, odabirom žrtve na sceni podcrtava, zapečaćuje, drži prizemljenom, prisutnom i – konačnom. (Vjerujem, sjećam se, Snježani će trebati još vremena, puno dubokih udah-izdah priprema, da otpusti Z bliže zvijezdama. I nadam se da će i to onda moći i željeti podijeliti s nama.)
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 12. kolovoza 2014.
  
  Premijera 3. lipnja u ZKM-u, na 31. Tjednu suvremenog plesa; Osvrt se odnosi na predstavu izvedenu 20. srpnja u Kaštelu na 15. Festivalu plesa i neverbalnog teatra Svetvinčenat

  Rekvijem za Z.
  koncept i koreografija: Snježana Abramović Milković
  sukreatori i izvođači: Petra Chelfi, Martina Nevistić, Petra Valentić, Ognjen Vučinić, Nika Lilek, László Takács
  dramaturgija Jasna Žmak, glazba Uroš Petković, Antonio Vivaldi (Nisi Dominus, Cum dederit, u izvedbi Philippea Jarousskog, La Grande Écurie et la Chambre du Roy), interaktivni video Ivan Lušičić Liik, kostimografija Kristina Jakovac Bangoura, Nada Došen, oblikovanje rasvjete Aleksandar Čavlek

Piše:

Maja
Đurinović