Plesna scena.hr

Brže, više, jače

Post festum: 31. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, Rijeka, Karlovac, 28. svibnja – 7. lipnja 2014.

• 
  
  Na programu 31. Tjedna suvremenog plesa nametnula su se među ostalim i ekstremna, ekstravagantna tijela u svakom pogledu snažnih i ekspresivnih izvođača: To su jednako plesači skupina Batsheva, Ultima Vez i Jana Martensa koji guraju tijelo do maksimuma, Impure Company u izvođenju mantre, queer postava iz Hermafrodita duše Žaka Valente, Pokret-ači Studija za suvremeni ples zaigrani u kreativnom neredu, animalna Francesca Focarini u Gut Gift, tipičnoj koreografiji stalne gošće Yasmeen Godder, kao i plesači Candocoa i posebno IMRC kolektiva koji integriraju izvođače s invaliditetom, utjelovljujući virtuoznost u postizanju zajedništva. Tjedan je osim toga predstavio i nova kvalitetna domaća izvođačka imena Andreu Solomun i Emu Janković.
  
  Eksploziju fizikalnosti s vrlo naglašenim kontrastom između tijela u pokretu i mirovanja, pokazao je MAX iz 2007. godine, hrvatskoj publici već dobro poznate izraelske kompanije Batsheva. Ta je koreografska suprotstavljenost trajanja i prekida posebno primjetna upravo zbog takozvanog Gaga plesnog jezika s kojim rade Batshevini plesači, a promovira je dugogodišnji koreograf i umjetnički ravnatelj kompanije Ohad Naharin. Radi se o vrlo fluidnom, organskom načinu kretanja, čija se meka kvaliteta ne mijenja ni pri velikim brzinama. Popularni Gaga trening naime, osim na motivaciji iznutra, uz često zatvorene oči i bez ogledala, počiva na neprekinutom tijeku bez stanki.
  
  U MAX-u su doduše zastoji upravo neprestani, kako u plesanju, tako i u scenama odvojenima potpunim zamračenjem tako da fizički zahtjevna koreografija dekonstruira pokret, razlaže fraze i cjeline na komponente, prekidajući tijek gledateljske percepcije. Specifičan Gaga pokret na trenutke vrlo malim pomacima probija u neke poznate plesne obrasce i vokabulare, da bi jednako brzo iz njih izašao. Plesači u ušima imaju slušalice iz kojih dopire drugačija glazba od one koju čuje publika pa su plesači doslovno pretvoreni u marionete kojima se manipulira, kao i s pubikom, a stalni zastoji, zamračenja, glasno odbrojavanje uz uzastopno ponavljanje pojedinačnih pokreta ostavlja agresivan i militaristički dojam.
  
  Naharin kroz MAX s jedne strane daje detaljniji uvid u Batshevin way of moving, dotičući se pritom tema nasilja i nestalnih ratnih okolnosti uz možda nejasan pokušaj odgovora na političko okrilje unutar kojeg kompanija djeluje. Nije riječ o osobito intrigantnom uratku. Batsheva Dance Company je jedna od najpoznatijih izraelskih i svjetskih svjetskih plesnih trupa. Njezina masovna popularnost i obožavanost je čini se rezultat više plesačke atraktivnosti, negoli idejne fokusiranosti, a u nedostatku sličnog tipa srednjostrujaških predstava u kontekstu hrvatske scene ne čudi redoviti velik odaziv domaće publike.
  
  MAX vjerojatno neće privlačiti publiku nakon trideset godina kao što je to slučaj s kultnim prvijencem What the Body Does not Remember belgijske skupine Ultima Vez iz 1987. godine. Hrvatska publika konačno je mogla uživo vidjeti čime je koreograf Wim Vandekeybus tih godina zaintrigirao svjetsku scenu uz predstavu koja i nakon toliko godina ima jednaku težinu i svježinu.
  
  Vandekeybus je jedan od najistaknutijih predstavnika takozvanog belgijskog vala koji je osamdesetih uz primjerice kanadsku La La La Human Steps uveo visokorizične situacije na plesnu pozornicu, izlažući plesače najrazličitijim fizičkim izazovima, akrobacijama i zahtjevnim sportsko-atletskim koreografijama. Predstava je zapravo tečno dramaturški posložen niz zadataka i situacija u koje su stavljeni izvođači, a gotovo kao na sportskim tribinama, publika se nalazi u situaciji da ih bodri da izdrže i izvrše. Ponekad su to i jednostavnije kombinatoričke igre, a ponekad doslovno izbjegavanje cigli koje lete prostorom. Više od sat vremena inteligentne tjelesnosti koja ostaje zanimljiva do posljednje sekunde, ali nameće i etička pitanja o granici između umjetnosti i reality showa, o izrabljivanju plesačkog tijela i o današnjoj publici kao sofisticiranijoj varijanti posjetitelja gladijatorskih arena.
  
  Naglasak na izlaganju fizičkih (ne)mogućnosti i nesavršenosti ljudskoga tijela i nasilnih koreografija kasnih osandesetih teoretičari i povjesničari plesa povezuju s logičnim povratkom tijelu kao jedinom utočištu od sve nestalnijih okolnosti i opće tehnologizacije, reakciju na konstantnu izloženost nasilju i idealiziranom tijelu kroz medije zbog čega je ova predstava i danas itekako aktualna. Osim što je klasik suvremenog plesa pa je to dovoljan razlog da se nađe na programu najvećeg nacionalnog plesnog festivala, What the Body Does not Remember ujedno je i zajednički nazivnik nekoliko radova novijeg datuma na festivalskom programu koji na različite načine rade s tjelesnim iscrpljivanjem, uključujući i prethodno navedeni MAX u izvedbi Batsheve.
  
  Primjerice, Vandekeybusov odjek na belgijskoj sceni prisutan je kod mladog autora Jana Martensa čije smo tri predstave vidjeli na programu Tjedna. I dok je Ode to Attempt (Oda pokušaju) konceptualna autoironična dosjetka na račun sastavljanja uspješna suvremenoplesnog proizvoda koji se sastoji od točno određenog udjela sastojaka da bi zadovoljio publiku i festivalske kuratore, druga dva rada ozbiljnije su i izazovnije studije fizičkog drila, plesačkog rada i istrajnosti te publike kao potrošača-voajera.
  
  Sweat Baby Sweat intenzivan je duet tjelesne snage i snalažljivosti te ljubavi, intimnosti, uzajamne podrške, partnerstva u kojem izvođači izdržavaju dugotrajno nositi jedan drugoga u neprestanom kontaktu i trenju gole kože. Što počinje kao nježan dodir, prerasta u znojni mišićavi partnering kakav zahtjeva snagu i koncentraciju. Martens neprestano balansira na granici apstrakcije i simbolizma tako što izvođači stoički i potpuno distancirano prelaze iz jednog u drugi zadani kontakt-položaj, dok u podlozi svira romantična glazba da bi pri kraju s jednakim odmakom nizao stihove iz popularnih ljubavnih skladbi.
  
  Dok u Sweat Baby Sweat izvođači gotovo čitavo vrijeme stoje stabilno u jednoj točki izmjenjujući poze, u The Dog Days Are Over oni su u neprestanim, preko sat vremena dugim, titrajima unisona i sve bržeg poskakivanja u kičastoj sportskoj odjeći kao u kakvoj kolektivnoj psihozi s tek ponekim individualnim odstojanjem koji se doimlje kao pogreška. Publika je i ovdje poput navijača u ringu pitajući se koliko izvođači mogu još izdržati, tko će prvi posustati, a konzumeristički imperativ naglašava se i pitanjem kojeg izvođači postavljaju na početku – „Što pobogu želite od nas?“ Brže, više, jače i zabavnije – naravno. Utoliko osobito ovaj Martensov rad ima mnogo dodirnih točaka s Vandekeybusom, dok ritmičan gotovo vojnički dril dijeli s Batshevinim MAX-om, a ideju maratonskog iscrpljivanja s nedavnim radom na domaćoj sceni I plesačice ubijaju, zar ne? Rajka Pavlića, u izvedbi Tras studija koji bi se možda bolje uklopio u festival od prikazanih Izvođačica.
  
  Za razliku od koreografija čija fizička moć rezultira prilično nasilnim tijelima i uznemirujućim osjećajima, norveška Impure Company u On the Way to Order ritualnim iscrpljivanjem postiže dijametralno suprotan meditativni intenzitet. Njihov koreograf i osnivač Hooman Sharifi, poznat je po motu „umjetnost je politika", opredjeljujući se svakim radom istraživati i reflektirati društvena pitanja. Riječ je o umjetniku koji je kao petnaestogodišnji iranski imigrant došao u Norvešku, a u ples je ušao iz hip-hopa i street-jazza i tek kao 21-ogodišnjak počeo učiti klasične i suvremene plesne tehnike.
  
  Izvođači publiku dočekuju na pozornici obraćajući im se nimalo usiljenim kratkim pozdravom i uvodom nakon čega izvedba postupno izranja iz potpunog mraka dok čujemo glasove izvođača koji prepričavaju isječak iz Platonova Simpozija, točnije Mit o androginu prisutan u nekom obliku u pričama o postanku iz mnogih religija. Androgini su vjeruje se nekad utjelovljavali i ženske i muške karakteristike, ali postavši preosornima, bogovi su ih razdvojili na dva dijela kaznivši ih time da cijeli život tragaju za svojom drugom polovinom.
  
  Pet plesača odjevenih u neutralnu sivo-crnu odjeću u polumraku izvode repetitivne serije pokreta uz pratnju dvaju glazbenika na (vjerojatno) starim iranskim instrumentima. Dizajn svjetla kroz čitavu predstavu osvjetaljva samo pojedine dijelove pozornice, dok drugi dijelovi ostaju u mraku. Koreografijom dominiraju dvije vrste pokreta – najprije ulazak i izlazak iz balansirajućih polova na granici ravnoteže, zatim dugo kruženje prostorm u spiralnim okretima kao u potrazi za uspostavljanjem tjelesna i duhovna ekvilibrijuma u zajedničkom procesu iscjeljenja. Nije nevažno da je riječ o norveškoj plesnoj kompaniji čije je prema imidžu sređeno skandinavsko društvo duboko potreseno tragičnim događajem iz 2011. kada je na jednome od norveških otoka brutalno ubijeno na stotine mladih pripadnika jedne političke stranke. U tom kontekstu On the Way to Order (doslovno, Na putu prema uspostavljanju reda) može se gledati kao na proces društvena žalovanja, iscjeljujuću moć pokreta i zajedništva, i svakako jednu od dojmljivijih i izazovnijih predstava ovogodišnjeg festivala.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 12. kolovoza 2014.

Piše:

Jelena
Mihelčić