Kad je prije petnaest godina umjetnička ravnateljica Zagrebačkog plesnog ansambla Snježana Abramović Milković kročila u Svetvinčenat, renesansni gradić u srcu Istre, znala je da je to savršeno mjesto za plesne umjetnike. Izdvojeni od gradske vreve i drugih kulturnih događaja, u tom mirnom, arhitekturom vrlo inspirativnom, mjestašcu plesači mogu stvarati nova djela i prikazivati ona stara. Tako je nastao, danas već etablirani Festival plesa i neverbalnog kazališta i odnedavno aktivan Mediteranski plesni centar – oaza u kojemu tijekom godine umjetnici neopterećeno stvaraju ili na radionicama upijaju nova znanja.
Osim što se na Festivalu mogu pogledati kvalitetne predstave iz različitih krajeva svijeta, to je ujedno i mjesto susreta umjetnika sa kolegama te publike s plesačima i koreografima. Tijekom večernjih i noćnih sati izvode se predstave, dvije do tri dnevno, a tijekom dana (i sitnih noćnih sati) izvođače možete sresti i upoznati na ulicama ili u kafićima Svetvinčenta. Ovo je upravo priča o tim susretima.
Južnokorejska priča
Južnokorejske skupine ne gostuju često u našoj zemlji, stoga ne čudi da su dva nastupa kompanije Ahnsooyoung u kaštelu Grimani privukla najviše publike. Prikazali su dvije predstave – pomalo infantilno putovanje u sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća Time Travel 7080 i Swan Lake (Labuđe jezero) 21. stoljeća u kojemu se labudovi guše u nafti, a ljudi u pohoti i vlastitoj gluposti. U susretu s koreografom Ahn Soo-youngom doznala sam kakve su bile osamdesete godine u Južnoj Koreji i zašto ih je odlučio plesom dočarati (premda ih osobno nije mogao doživjeti jer je rođen 1981).
„Južna Koreja počela se razvijati sedamdesetih godina, a osamdesetih je bila ekonomski vrlo razvijena. Istovremeno je, međutim, bilo dosta političkih problema. Mnogima je bilo teško preživjeti. Mladi ljudi odlazili su na fakultete ili na odsluženje vojnoga roka. Kada je došlo do studentskih pobuna, vojnici su stali protiv studenata, mnogi prijatelji su stali jedan nasuprot drugog, bili prisiljeni boriti se na suprotnim stranama. Htio sam pokazati taj sukob između prijatelja, kako politička situacija može razdvojiti prijatelje i stvoriti tugu i očaj. U toj koreografiji posebno želim istaknuti ljubav i prijateljstvo koji su, unatoč teškim vremenima, postojali. Ljude različitih kultura ili političkih uvjerenja spajala je popularna glazba koju i danas slušamo.“
Zajedništvo s južnokorejskim izvođačima i naša je publika mogla osjetiti na početku njihovog nastupa kada je jedan od izvođača zasvirao pjesmu Hotel California. „U osamdesetim godinama“, nastavlja Ahn Soo-young, „bilo je najviše promjena u kulturi, ali postojala je cenzura. Muškarcima nije bilo dozvoljeno nositi dugu kosu, a pjesme koje su tu vladinu odluku kritizirale, bile su zabranjene. Ovom predstavom upravo želim pokazati karakteristike tog vremena.“
Na pitanje je li politički angažirani koreograf odgovara: „Nemam namjeru biti politički angažiran, ali moram se osvrnuti na vrijeme u kojem živim. Ja ću umrijeti, no moja će djela ostati. Želim da ljudi koji će živjeti nakon moje smrti znaju kako je izgledalo vrijeme u kojemu sam živio, kakve smo misli dijelili kroz umjetnost. Takve su akcije dužnost svakog suvremenog umjetnika.“
O vremenu u kojem živimo Ahn Soo-young progovara u Labuđem jezeru gdje vrlo duhovito i dramatično kontrapunktira gracioznost nekih davnih romantičnih vremena (onih u kojima je živio Čajkovski) sa suvremenim neuralgičnim trenucima. „U Labuđem jezeru razmišljao sam o labudovima koji plove po zagađenom jezeru. Prije nekoliko godina nafta iz tankera zagadila je Korejsko more i ta se slika, koju sam vidio na vijestima,duboko urezala u moje pamćenje. Bio sam dirnut tim događajem i nakon njega su me počela mučiti pitanja o zagađenju i očuvanju okoliša. To je globalni problem i mislim da smo svi odgovorni za to. Zato su na kraju predstave reflektori upereni prema publici – jer svi nose dio odgovornosti zbog zagađenosti planete.“
Ahn Soo-young plesati je počeo prije petnaest godina. Isprva se bavio hip-hopom, a zatim ga je privukao suvremeni ples. Upravo je zato u njegovim koreografijma vrlo logičan i prirodan spoj uličnog plesa sa suvremenim plesom. Što se tiče južnokorejske suvremeno plesne scene, smatra da je vrlo raznolika i da se rapidno razvija prema vrhu. Plesači su izvrsni, no za njima zaostaju koreografi, priznaje producentica Ahn Soo-young skupine Gwak Ah-ram. „Mislim da imamo tehnički najbolje plesače, a zadnjih pet, šest godina i naši se koreografi razvijaju u dobrom smjeru. Sve je više plesnih skupina koje nastupaju na međunarodnim pozornicama, a estetski su vrlo različite. Neke spajaju korejsku tradiciju i suvremeni ples, neke ulične plesove, sve u svemu vrlo je širok spektar bavljenja suvremnim plesom u Južnoj Koreji.“ – zaključila je razgovor Gwak Ah-ram jer su se plesači, zajedno s koreografom, morali pripremiti za početak predstave.
Kratki susret s Lali Ayguade
Južnokorejske predstave gledala sam sjedeći pored Lali Ayguade te sam pauzu između dviju predstava provela u njezinu društvu. Pričala mi je o predstavi Incognito s kojom je nastupila na trgu ispred kaštela. „To je predstava o životnim preobrazbama svakoga od nas. S godinama se mijenjamo, starimo, postajemo drugačiji. Zato koreografija počinje solom, a onda je razvijam u duet u kojemu sam htjela istaknuti našu tjelesnost, snagu i krhkost. Snažni smo i jaki do određene granice, no zatim trebamo odmor, trebamo zagrljaj, trebamo samo postojati, biti prisutni bez da išta radimo. Tako je u životu. Idemo, idemo, idemo, ali u određenom trenutku taj tempo više ne možemo izdržati. Moramo se odmoriti. Incognito je djelo o ljudima, ispričano našim tijelima koja se umaraju i trebaju usporiti. U njemu su također skrivene i naše osobne priče. Moj partner Nicolás Ricchini govori o tome kako je rođen na Filipinima, odrastao je u Francuskoj, prezime mu je talijansko, a tečno govori katalonski. Moja je priča o niskom rastu i o tome kako ljudi nemaju potrebe gledati gore pa ni ne primjećuju prekrasnu arhitekturu. Ja sam sitna pa moram gledati gore i primjećujem mnoge stvari.
Zanimao me je također kapacitet tijela, kako se pokrećemo, koje sustave imamo. Htjela sam ostati apstraktna, ali i proizvesti određenu emociju. Upravo sam zbog toga i počela plesati – ples mi daje nešto što se riječima ne može opisati, nešto što me, ne znam zašto, silno dira. “
Lali Ayguade plesala je osam godina u skupini Akrama Khana, radila je s Robertom Olivánom, kompanijom Hofesh Schehter iz Londona te kompanijom Publik Eye iz Danske. Radila je i s koreografom Marcosom Morauom i s francuskom kompanijom Baró d' Evel. Koliko su se suradnje s tim skupinama i koreografijama upisale u njezino tijelo i koreografski izraz?
„Sve što radiš više od godinu dana ostaje u tijelu. Mi smo različiti ljudi, imamo različita tijela, svatko se izražava različito, ali imaš nekog duha u sebi koji je tvoja prošlost i ne možeš ga izbjeći. Možeš ga se odreći, ali ga također možeš iskoristiti i preobraziti negdje drugdje. Ja sam puna tih ljudi u sebi i trebala sam neko vrijeme i mnogo rada kako bih pronašla svoj put.“
O plesu u Poljskoj
Osobnu priču skriva i koreografija Closeness poljskog Plesnog kazališta Zawirowania. Dvije plesačice i jedan plesač prikazali su što za njih znači bliskost. Muškarac je rastrgan između dviju žena, slijedi želje svake od njih i na kraju je potpuno izgubljen i pomahnitao. Njegov posljednji solo ujedno je i najsnažniji dio predstave koja je osmišljena, otkrila mi je jedna od plesačica Karolina Kroczak, za širu publiku. „Htjeli smo napraviti predstavu koju će razumjeti gledatelji diljem svijeta jer često gostujemo u različitim europskim zemljama, a bili smo i u Kini. Tema muško-ženskih odnosa bliska je svim ljudima, a naša predstava govori o muškarcu koji gubi svoj identitet jer želi udovoljiti ženama. Po tome je posebna. To je, također, i priča o našim odnosima u skupini. Elwira (Piorun,op.a.), Magdalena (Radlowska,op.a) i ja vrlo smo različite i Szymonu (Osinski, op.a.) je bilo dosta naporno raditi s nama. Bilo mu je teško biti iskren i u isto vrijeme složiti se s našim idejama.“
Plesno kazalište Zawirowania osnovano je prije deset godina, a od samih početaka umjetnička ravnateljica je Elwira Piorun, solistica poljskog nacionalnog baleta. „Upravo su zato“, objasnila mi je Karolina Kroczak, „u početku plesali klasični plesači, no kasnije je Elwira angažirala plesače suvremenog plesa. Danas radimo s ljudima iz različitih umjetničkih područja koji su na neki način povezani sa suvremenim plesom. Pozivamo koreografe iz različitih dijelova svijeta pa smo za ovu predstavu pozvali Tomáša Nepšinskog iz Slovačke.“
Poljska suvremena plesna scena zadnjih je godina u uzletu, što je potvrdila i Karolina Kroczak. „Sretna sam jer se stvarno brzo razvija. Mislim da imamo sve više vrlo zanimljivih koreografa i izvrsnih plesača. Prije tri godine dobili smo Plesnu akademiju. Prije njezinog osnivanja naši su plesači odlazili na daljnje školovanje u inozemstvo, a sada ostaju u zemlji i rade sjajne stvari. Najviše se stvaraju sola jer su ona najjeftinija. Nemamo mnogo velikih skupina jer država ne izdvaja toliko novca za ples pa su najčešće nezavisne plesne skupine od dvoje, troje ljudi.“
Po tom pitanju situacija u Poljskoj vrlo je slična našoj. Plesno kazalište Zawirowania osnovala je Zaklada za suvremenu scenu. Novac za određene projekte dobivaju od ministarstva kulture, a ostale troškove pokrivaju od vođenja plesnih radionica za djecu i odrasle.
Kako žive plesači u Europi?
Mnogim europskim plesačima rezidencije su, poput Mediteranskog plesnog centra, postale utočišta na kojima mogu nesmetano i neobavezno stvarati. Posljednjih godina neprestano su na putu jer se najčešće jedna koreografija stvara u nekoliko različitih zemalja. Skupina Lali Ayguade ne bi mogla opstati bez koprodukcija: „Dobila sam nešto novca od španjolske vlade, no od toga ne bih mogla preživjeti. Zato dosta putujem. To je za mene, kao i za ostale umjetnike, najbolje rješenje. Umjetnici ne smiju biti vezani za vlastitu zemlju. Uvijek sam putovala, tražila suradnike diljem svijeta i pomoć od svih koji mi to mogu pružiti. U današnje je vrijeme upravo to umrežavanje kroz europske fondove i koprodukcije, jedini način na koji možemo stvarati.“
S Lali Ayguade slaže se i Špela Vodeb iz španjolske skupine Atempo Circ. Predstava Deal, koju smo gledali zadnji dan Festivala plesa i neverbalnog kazališta, stvarala se u Francuskoj, Sloveniji, Austriji i Španjolskoj. „Kako bismo stvorili predstavu, trebamo dosta putovati jer se u današnje vrijeme na taj način stvara. Kriza nas je potaknula na to da se više povezujemo, umrežavamo, jačamo međunarodnu suradnju i ulazimo u koprodukcije.“
Nevjerojatno zvuči, no kriza nije samo osnažila međunarodne veze, nego je ohrabrila umjetnike za samostalno djelovanje. Atempo Circ upravo je nastao zahvaljujući krizi. Osnovao ga je Matías Marré. „Čekao sam posao s četvoricom prijatelja. Radio sam u različitim plesnim i cirkuskim skupinama koje su zarađivale jedino na nastupima po festivalima i na turnejama. Svaki smo dan čekali odlazak na turneju, stalno smo slušali istu priču: Idemo na turneju – Otkazuje se turneja. U tom beznadnom čekanju, došli smo na ideju napraviti nešto svoje. Tako je nastala naša prva predstava koju smo pokazali na festivalu ulične umjetnosti u Tárregi. Nismo bili u glavnom programu, ali nam je festival dao besplatan prostor za izvedbu. Publika i kritka izvrsno su prihvatili tu prvu predstavu koju smo nazvali Atempo, i odjednom su počeli stizati pozivi na ostale festivale. I tako je počela naša turneja koja traje do danas.“
Nedostatak novca nije obeshrabrio ni belgijsku umjetnicu Sabine Molenaar koja se, nakon nekoliko godina provedenih u poznatim skupinama (kao što je Peeping Tom), odlučila na samostalnu karijeru. U Svetvinčentu prikazala je svoju prvu predstavu, fascinantan solo That's it. „Solo sam napravila vlastitim novcem, no prostore za vježbu dobila sam besplatno po različitim rezidencijama. Predstava je imala velik uspjeh, osvojila je prvu nagradu na festivalu u Bilbaou, dobila sam nagradu za najbolji ženski talent Kazališta Aan Zee u gradu Oostende u Belgiji pa je Ministarstvo podržalo moj idući projekt – duet koji će premijeru imati u ožujku. Osjećam da sam našla smjer kojim želim nastaviti unutar svoje kompanije Sandman. U tome su mi najviše pomogle godine provedene u skupini Peeping Tom. Tamo sam konačno mogla pokazati koliko mi je tijelo fleksibilno. Bila sam potpuno slobodna uvijati tijelo na različite načine i to mi je pomoglo da pomoću svoje prirodne fleksibilnost stvaram umjetnička djela.“
Zadnji dan festivala
Solo Sabine Molenaar i nastup Atempo Circ bili su pravi šećer na kraju Festivala plesa i neverbalnog kazališta. Iako nije kontorcionistica, Sabine Molenaar odaje takav dojam jer joj je tijelo izuzetno fleksibilno što me je u predstavi That's it fasciniralo. U jednosatnoj izvedbi ono poprima različite oblike, otima se kontrolirajućim pokretima i ljudskim kretnjama. Izvođačica ga tijekom predstave pokušava svladati, upristojiti, obući u elegantne haljine, no ono joj neprestano izmiče, bori se protiv konvencija. Nevjerojatno vještim uvijanjem, Sabine Molenaar pretvara se u nestvarna bića od kojih su neka zavodljiva, a druga zastrašujuća. „Volim se poigravati iskrivljenim slikama, suprotstavljati stvarnost s maštom, a solo je nadahnut mojom fascinacijom snovima. U životu ništa nije onakvo kakvim se čini, svaka stvar ima mnogo različitih strana, a o našoj subjektivnoj percepciji ovisi koju ćemo stranu vidjeti. Privlače me i objekti. Ne želim se kontrolirati, nego istražujem što se događa kada me kontroliraju stvari koje me okružuju. To također ovisi i o subjektivnoj percepciji. Zanimaju me različita stanja uma i njih sam u ovom solu pokušala istražiti. Pokušala sam pronaći različite slike koje bi mi pomogle pri transformaciji iz jednog stanja u drugo, zanimalo me što još, osim Sabine, mogu biti. Ta je metarmofoza za mene usko povezana s bojama i vizualnom energijom. Pomoću nje i pokreta dolazim do dubokih unutarnjih osjećaja.“
Vrlo poetična i dirljiva bila je predstava Deal skupine Atempo Circ. U njoj izvođači vrlo suptilno isprepleću akrobacije na Cyrovu kotaču (veliki metalni kotač kojega je izumio kanadski cirkuski umjetnik Daniel Cyr) s plesnim pokretima, propitujući međusobno povjerenje, rizik i podršku. To je zapravo fantastičan ples s objektom i oko njega. Plesačica Sol Vázquez u jednom trenutku ima zavezane oči, leži na podu, a oko nje kruži golemi i težak metalni kotač koji je u svakom trenutku može povrijediti. Na taj način stvara se napetost, na pozornici, ali i u gledalištu. Akrobacije unutar kotača vizualno vrlo dojmljivo izvode Špela Vodeb i Matías Marré, solo i u duetu, a njihov ples svojim izuzetnim glasom prati Nihan Devecioglu. Melodija, pokreti tijela i objekta stapaju se u impresivnu cjelinu koju je uistinu vrijedilo pogledati.
Plesačica Špela Vodeb upravo je u tom spoju suvremenog plesa i novog cirkusa pronašla najbolji način pomoću kojeg se širi krug gledatelja može zainteresirati za suvremeni ples. „Htjeli smo dosegnuti različitu publiku, a suvremeni ples je u tom smislu vrlo ograničen. Mrzim kad ljudi govore da ne dolaze na predstave suvremenog plesa jer ih ne razumiju. Htjela sam to promijeniti. Pomislila sam:'Ako se ljudi uvijek žale da ne razumiju ples – to je naša greška.' Naravno da to ovisi i o društvu, o tome kako ljudi žive, koji su im interesi, jesu li educirani – sve to dolazi u paketu. No, mene je zanimalo gdje je moje mjesto u svemu tome, kako mogu privući ljude na svoje predstave. I tada sam upoznala Matíasa i otkrila svoj put.
Kad smo počeli zajedno raditi, prvo smo se pitali koju vrstu publike želimo privući. Tradicionalni cirkus ima svoju publiku i nismo htjeli biti poput njega. Ne zanimaju nas trikovi i zabava, zanima nas umjetnost za veći broj ljudi. A publika je drugačija ovisno o mjestu izvođenja – na ulici ljudi imaju drugačija očekivanja, nego u kazališnoj dvorani ili cirkuskom šatoru. Pitali smo se kakva bi se predstava mogla obraćati svim tim gledateljima. Predstava Deal ima nešto duboko, dolazi iz nas i ljudi na to reagiraju, cijene to što radimo. Svakom izvedbom iznova je stvaramo, ona se uvijek mijenja, prilagođava mjestima izvedbe, razvija. Cirkus i suvremeni ples, akrobacije i partnerstvo za nas su samo oruđe pomoću kojega želimo prenijeti značenje. Stvaramo slike s ciljem da probudimo određene emocije, na pozornici i u publici. Godinu dana već radimo na predstavi i postali smo poput obitelji. Upravo taj osjećaj želimo prenijeti publici. Zato se i predstava zove Deal jer govori o tome kako se nosimo sami sa sobom, jedni s drugima i s objektima.“
Zainteresirati šire gledateljstvo za suvremeni ples od početka je bila i namjera osnivačice Festivala plesa i neverbalnog kazališta Snježane Abramović Milković. Ona već petnaest godina poziva predstave koje je, uvjetno rečeno, lakše razumjeti. Većina predstava na festivalu je rasplesana, nerijetko i narativna, vizualno dojmljiva, tehnički virtuozna. Na programu, međutim, Snježana Abramović Milković ne izostavlja ni one apstraktnije, hermetičnije (nerijetko za ples značajnije) radove namijenjene istinskim ljubiteljima i poznavateljima plesne umjetnosti.
Ima li smisla taj koncept od svega pomalo ili bi se festival trebao odlučiti za jedan smjer, makar on bio isključivo populistički, pitanje je koje se postavljalo na susretima s plesačima u sitne noćne sate i o kojemu bi, možda, ozbiljno trebalo razmisliti.
© Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 13. kolovoza 2014.
