Plesna scena.hr

Poetika beskonačnosti

Monokrom, kor. Iva Nerina Sibila

• 
  
  Publika omeđuje polumračan izvedbeni prostor kluba Močvara s triju strana, označujući polje gusto nabijeno energijom titrajućih tijela u neprestanom kretanju. Svaki plesač slijedi vlastitu putanju, u svom je filmu, tek se ponekad presretne s drugime, da bi se nadupunili i nastavili dalje. Malo se toga zapravo događa, ali dinamika je intenzivna, pomalo intrigira i uvlači gledatelja unutra. Monokrom je predstava Ive Nerine Sibile, dugo godina aktivne u plesu na mnogo načina – izvođački, autorski, pedagoški i publicistički. Premda je kao autorica uglavnom djelovala u kolektivima (Trafik, Llinkt!, IMRC Integrirani kolektiv za istraživanje pokreta, Institut za katastrofu i kaos) ovo je nakon Pacifikke njezin drugi samostalan autorski rad. Nadahnuta opusom likovnog umjetnika Ante Jerkovića, njegovim monokromatskim plavim slikama i instalacijama na tragu Yvesa Kleina, predstava kreće od pokušaja transponiranja monokromatike u ples.
  
  Rezultat nije monotonija, upravo suprotno, jer dovoljno je da su izvođači i suradnici u predstavi redom snažne izvođačke ličnosti Žak Valenta, Silvia Marchig, Palve Heidler i sâma autorica. Monokrom potpunim minimalizmom otvara prostor njihovoj čistoj fizičkoj pojavnosti da potpuno preuzme scenu. A pokret svakoga od izvođača nakon nekog vremena promatranja ukazuje na vlastiti kôd, gestu ili princip kretanja kojega kako vrijeme odmiče svaki od njih perpetuira na nebrojene načine, neprestano mu se vraća i na tome gradi koreografiju beskonačnosti. Valenta žustrim hodanjem presijeca čitav prostor koristeći i slobodne stolce u gledalištu, Iva Nerina Sibila je kompulzivno fokusirana na trzaje ruku, Silvia Marchig smireno prolazi kroz spirale, dok se Palve Heidler najčešće kreće u donjem registru.
  
  Glazbena podloga Josipa Maršića, čija dinamika slijedi naboj koji proizvode plesači, pridonosi melankoličnoj, kontemplativnoj atmosferi, dok zagasita odjeća, u različitim nijansama duhovne plave, čini vizualnu poveznicu s Jerkovićevim radom. Koreografija slijedi jednostavan koncept pletući složenu mrežu tjelesnih silnica čiji se odjek najbolje osjeti na kraju, kada se gase svjetla i kada u mraku još uvijek možemo osjetiti proizvedenu energiju. Iva Nerina Sibila i autorski tim Monokroma time odgovaraju na izazovnu propoziciju poetičke snage i neiscrpljivosti jednog predloška za pokret koji ima beskonačno mnogo rješenja.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 23. rujna 2014.

Piše:

Jelena
Mihelčić