Kako već u uvodniku najavljuje Katja Šimunić, urednica ovog broja, Kretanja daju pregled suvremenosti plesa u Hrvatskoj, obuhvaćaju relevantne recentne projekte suvremenog plesa i baleta, daju uvid u realizacije gdje ples ne ostaje samo ples, nego izlazi iz svojih okvira kako bi uspostavio neke nove odnose, i referiraju se na (uvijek) prisutne probleme plesne umjetnosti u Hrvatskoj. Nekoliko je misli prisutnih izravno ili neizravno kroz cijeli broj: jedna da je Hrvatska postala plesni centar balkanske regije, druga je opstanak i pozicija plesa/plesača na kapitalističkom tržištu sadašnjosti, treća je širenje plesa/koreografije u nove diskurse s drugim izvedbenim umjetnostima, i posljednja, da je ples u Hrvatskoj i dalje podcijenjen i bez dostatnog razumijevanja relevantnih institucija.
Ipak, nakon mnogo godina razmišljanja, pričanja i nastojanja, napokon je otvoren Odsjek za ples unutar Akademije dramske umjetnosti, a detalje o tome moguće je doznati u intervjuu sa Andrejom Jeličić, predstojnicom tog odsjeka. Andreja Jeličić govori o nastajanju odsjeka, od prve ideje do realizacije, govori o načinu rada na odsjeku, o tome tko su njegovi studenti i predavači te o tome zašto je ne samo za našu zemlju, nego i za cijelu regiju toliko važno da je Hrvatska dobila Odsjek za ples.
Dugogodišnji problem hrvatske plesne scene, ta frustrirajuća situacija nedostatka adekvatnih i dostupnih prostora za održavanje treninga i proba, problemi s adekvatnim financiranjem projekata, problemi s brojem izvedbi nakon što projekti i budu završeni sa skromnim budžetima i mnogo više zahvaljujući entuzijazmu i pokretačkoj snazi pojedinaca nego cjelokupnoj atmosferi koja bi motivirala na rad, sagledan je kroz vizuru posljednjih trideset godina djelovanja Studija za suvremeni ples i Zagrebačkog plesnog ansambla u tekstu Vite jele i poneki bor: Profesionalizam hrvatske plesne scene Ive Nerine Sibile. Supostavljena je komplicirana situacija pojedinaca autora/koreografa/izvođača koji uspostavljaju suradnje na projektima i muče muku s kojekakvim poteškoćama u procesu stvaranja i stabilnost djelovanja ansambala koji prema Ivi Nerini Sibili (a smatram da je ona veliki poznavatelj hrvatske plesne scene) i nisu u potpunosti ostvarili svoj potencijal (tu otvara pitanje načina ulaska u ansambl i kronični nedostatak muških plesača).
U svom tekstu Izvedbeno anticipiranje plesne budućnosti, Ivana Slunjski daje iscrpnu analizu predstave Ples u 2043 Sonje Pregrad i Willyja Pragera, koji su se zajedničkim snagama upustili u istraživanje suvremenog plesa sada, suvremenog plesa prije trideset godina i suvremenog plesa za trideset godina. Kako objašnjava Ivana Slunjski, predstava je višeslojna, bavi se pitanjima koreografskog rada danas kao procesa koji prelazi granicu vlastite discipline i ulazi u neke druge diskurse, plesa i plesača kao dijela robe ponuđene na kapitalističkom tržištu, umjetnika čije je starenje nepoželjno, čija je cijena uvijek premala... Pregrad i Prager ironiziraju, kritiziraju, potkopavaju u svom istraživanju, u kojem koriste i metodologije istraživačkog rada (ankete, uzimanje uzoraka i sl.).
Istraživala je i Silvia Marchig. U teksu pod naslovom Any Gold? Kronologija rada na predstavi Exotica predstavlja svoj najnoviji rad u obliku e-mailova, koje je slala svojim partnerima / suizvođačima na projektu: Darku Japelju, Pavlu Heidleru i Bruni Isakoviću, te kasnije i dramaturginji Nataši Govedić. Vremenski okvir je od lipnja 2013. do prosinca iste godine kada je bila premijera, sa završnom misli „Hladne glave, šest mjeseci poslije.“ To su sasvim privatni i intimni e-mailovi u kojima Silvia daje upute, razmišlja naglas, lomi se, revidira, objašnjava, sugerira, komunicira. Otkrivamo kako se do egzotike dolazi preko utopije, a kroz istraživanje i evociranje osjećaja nelagode, opasnosti i rizika u izvedbi. Isto tako, otkrivamo i kakve su sve poteškoće bile prisutne u procesu rada s rasporedim, izbivanjima suradnika i vremenom. Bilo je to putovanje u nepoznato, promatrano iz vizure autorice, i jedino je šteta što nismo u mogućnosti vidjeti i odgovore/reakcije kako bismo mogli zaokružiti cjelinu.
Povratak na kapitalizam donosi Una Bauer u tekstu Serijalni procesi, strukture i veze koje se uspostavljaju prekidima, koji se bavi novim projektom BADco Dodatak histerije, ubrzanja... BADco tematizira žanr melodrame, ali ne kroz eksplicitnu prisutnost, nego implicitnu fascinaciju. Stav je odbojnosti i privlačnosti prema melodrami, a melodrama je supostavljena društveno-političkom trenutku sadašnjosti. Una Bauer kroz mnogobrojne primjere i digresije, te fragmente predstave, argumentira kako „...ako predstava izbjegava konvencionalne obrasce proizvodnje emocionalne reakcije, to ne znači istodobno da je ona hladna". Od Kathryn Bigelow do Michaela Heinricha, Timothy Mitchella ili Margaret Thatcher...
Najnoviji projekt Marjane Krajač, Koreografsku fantaziju br. 1, predstavila je Katja Šimunić u svojoj prozračnoj analizi Izlaganje plesnoga pokreta, O Koreografskoj fantaziji br. 1. Predstava se odigravala u središnjem prostoru Umjetničkog paviljona, očigledno vrlo prikladnom mjestu za vizualni doživljaj kakav je ponudila Marjana Krajač. Osnovna misao i zanimanje autorice fokusirani su na pravo svakog tijela na pokret, na sudjelovanje, na ples, stoga ona iz svojih izvođačica izvlači njihov pokret, koji je uvijek drukčiji od svih drugih, čime stvara kolaž tijela i pokreta u čistoći bijele boje, koja ta tijela okružuje.
Tekst Različite formacije djelatnog negativiteta, O festivalu Improspekcije 2013, Mile Pavićević daje prikaz tri predstave s prošlogodišnjeg transdisciplinarnog festivala: Događanje Maleš, Maleš Vilima Matule u kojoj sudjeluju osam izvođača iz različitih izvedbenih umjetnosti, čije su izvedbe potpuno individualne, a ono što ih povezuje samo je događanje; zatim Pokret Mislim Okret Sonje Pregrad, Zrinke Šimičić Mihanović i Zrinke Užbinec, definiranoj kao work-in-progress, u kojoj nastojanje da se pleše što se misli i misli što se pleše ima svoju progresiju i dovodi do nemogućnosti plesanja; i Walk This Way Pravdana Devlahovića, zapravo rekonstrukciji koreografije od prije deset godina, u čijem je središtu korak kao sredstvo kretanja, koji opet dovodi do nemogućnosti kretanja kroz princip fragmentiranja.
Kretanja su se u ovom broju osvrnula i na jedan recentni iskorak u baletnoj ponudi, a to je onaj u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca. Maja Đurinović predstavlja premijeru baleta Pour homme et femme, koja se sastoji od dvije koreografije, a autori su Maša Kolar i Leo Mujić. Maša Kolar proizvela je izrazito dinamičnu i tehnički zahtjevnu koreografiju na glazbu riječkog banda Quasarr (točnije na pet pjesama), koji osim što predstavljaju glazbeni predložak i uživo izvode pjesme na samoj sceni. Leo Mujić pak na glazbu Bacha kreira svoj dio diptiha kroz vizualno bogate scene koje se sastoje od kombinacija suptilnih detalja.
Transdisciplinarnost koja u ovom 21. stoljeću više nije niti eksperiment, niti radikalni iskorak, nego način izražavanja, pa i sve više potreba u umjetničkom radu tema je teksta Jelene Mihelčić Koreografiranje (elektroničke) slike. Ona govori o korištenju multimedije u koreografiranju, te podrobnije predstavlja hrvatske autore čiji je rukopis specifično vezan uz ovakvu praksu. Radi se o Petri Zanki, Zrinki Šimičić Mihanović, Barbari Matijević, Martini Nevistić, Željki Sančanin, Irmi Omerzo, Tamari Bilankov, Sunčici Fradelić i Vladimiru Končaru. Njihovi su motivi, ciljevi, svrhe i prezentacije različite, oni se sami ne bave istim stvarima, ali ih povezuje promišljanje koreografije kao discipline koja nije samo pokret tijela u prostoru i vremenu, nego mnogo više i šire od toga.
I ovaj, 21. broj Kretanja nastavlja tradiciju prethodnih brojeva, a to je visoka razina prezentiranja plesne sadašnjosti, uključenost kompetentnih autora tekstova i kvalitetna informacija o plesu. Ovo hrvatsko izdanje izvrsno je štivo za svakoga tko želi doznati što se danas događa na hrvatskoj plesnoj sceni, tko su relevantni autori i, na kraju krajeva, otkud krenuti pratiti ples.
© Lidija Zoldoš, PLESNA SCENA.hr, 1. listopada 2014.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE