Plesna scena.hr

Facebook predstava u formi kabareta

Intervju: Thierry Smits, koreograf

• 
  
  Thierry Smits je već više od dvadeset godina prisutan na plesnoj sceni djelujući autorski kroz kompaniju Thor baziranu u Bruxellesu, a koja je postala jedan od stupova belgijske plesne umjetnosti. Smitsovu je karijeru zagrebačka publika mogla pratiti od samih početaka 1990. godine kada se sa svojim prvom autorskim radom, solom Le Grace du Tombeur (Umijeće padanja) pojavio na 7. tjednu suvremenog plesa. U Zagrebu je ponovno po šesti puta jer će od 13. do 15. studenog u Zagrebačkom plesnom centru igrati njegova predstava Cocktails, a u tijeku je i masterclass za domaće plesače. Razgovarali smo s njime nakon prvog dana masterclassa.
  
  Zagrebačka publika pamti vas po različitim pristupima, od epskih V.-Nightmares do plesu posvećene To the Ones I Love i također plesački intenzivne, apstraktnije, Clear Tears/Troubled Waters. Što možemo očekivati od ovog Koktela?
  
  Volim prelaziti iz čisto plesnog u nešto teatralnije i subverzivnije radove i to sam oduvijek činio. Ovo što ćete vidjeti je suvremeni plesani kabaret, nadahnut njemačkim kabaretom prve polovine prošlog stoljeća u kojem su umjetnici komentirali društveno-političke aktualnosti. Bit će puno šminke, kostima, transformacija na sceni uz neku vrstu kritike prema današnjem svijetu. U 45 minuta, uglavnom negativne teme pokušali smo obraditi na kabaretski način, a odgovor na pitanja koja smo si pritom postavili prilično je nihilistički – živimo u svijetu obilježenom krizom, u kojem nekako sve ide na krivo, što možemo učiniti? Naš je prijedlog da nastavimo kako jest, ali da se pritom dobro zabavljamo.
  
  To je prilično različito od posljednja dva rada koja ste ovdje pokazali.
  
  Da, ali sam recimo ovdje nakon svog prvog sola Le Grace du Tombeur izvodio i Corps(e) o životu tri gay umjenika – Mapplethorpea, Caravaggia i Francisa Bacona koji je u dramaturškom smislu i ekspresivno sličan ovome radu, jednako kao i V.-Nightmares.
  
  Kako je tekao proces rada na predstavi Cocktails, koje metode koristite?
  
  Napravio sam listu aktualnih događanja i tema o kojima se puno govorilo u javnosti kao što su potop broda Costa Concordia, zlostavljanje iračkih ratnih zarobljenika u zatvoru Abu Ghraib, topljenje leda, norveški masovni ubojica Andreas Breivik, pobačaj, čedomorstvo, gay brakovi i tako dalje. Plesači su većinom isti kao u Clear Tears/Troubled Waters i za njih je rad na ovoj predstavi bilo nešto potpuno novo. Svaki je mogao odabrati temu na kojoj će raditi. Usko sam surađivao s dramatugom i glazbenikom. Glazba je u toj predstavi gotovo uvijek neka vrsta smjera za ono što se događa primjerice u sceni s banksterom, odnosno bankarom-gangsterom čujemo zvukove Wall Streeta ili u sceni samospaljivanja čujemo arapsku glazbu i zvuk vatre. Glazbeni soundtrack prati namjeru, što nam je važno jer želimo dati publici nešto za što bi se uhvatila, jer nemamo puno teksta.
  
  Jeste li proces rada započeli s glazbom?
  
  Ne, pokret je proizašao iz tema, plesači su izabrali po vlastitoj želji, nešto sam ja ubacio i tako sam dobio strukturu predstave. Onda smo dodali kostim koji su isto bitan dio predstave koja ima puno presvlačenja na sceni. Ponekad kažem ljudima da je to Facebook performans – kao kad ujutro otvoriš Facebook wall i vidiš razne informacije, od Pussy Riots, male mačke koja se igra na fotelji, pa nešto malo vijesti iz kulture... s time se danas ljudi moraju nositi pa je i ova izvedba puna različitih slojeva informacija.
  
  Radite li na tom principu i na ovom masterclassu s hrvatskim plesačima?
  
  Ne, dajem im materijal, pa oni dodaju, transformiraju i predaju drugima – bavimo se kompozicijom pokreta što više ima veze s principom rada koji koristim u konvencionalnim plesnim predstavama.
  
  Spomenuli ste usku suradnju s glazbenikom. Često posežete za poznatim glazbenim predlošcima – Ravel, Vivaldi, Bach, pa poznata skupina Tuxedomoon koja je svirala paralelno na sceni. Kako birate glazbu?
  
  Za mene je, bar dosad, bio važan snažan glazbeni statement jer je to značajan dio izvedbe. Iako je naravno plesati na glazbu ili bez nje autorski izbor. Koristio sam različitu glazbu ovisno o tome kakva je predstava. Primjerice iduće godine ću raditi predstavu za jedanaest muških plesača i pozvao sam na suradnju španjoskog biologa Francesca Lopeza koji je proučavao insekte i postao je soundscaper koji radi sa zvukom insekata. Pozvao sam ga zato jer njegov zvuk raste, gotovo od tišine do buke, nastaje nešto kao zvučna skupltura. Majstor je kreiranja zvučnog događanja, eventa, a to je nešto više od glazbe što korespondira s onime što želim raditi s plesačima, želim im pristupiti organski, početi od ničeg i graditi izvedbu.
  
  Kako se u proteklih dvadeset godina mijenjao vaš rad?
  
  Mijenjao se način na koji radim s ljudima, sada radim puno brže nego prije.
  
  Kako birate plesače?
  
  Ovisi od projekta do projekta. Kada radim konvencionalne plesne predstave onda biram tehnički jake plesače, a ponekad me zanima više njihova karizma i kreativnost, poput spomenute predstave s jedanaestoricom izvođača.
  
  Često u vašim predstavama, a i u ovoj koju ćemo gledati, posežete za „seksualnim tijelom“. Kako se po vama danas sveprisutna seksualna eksploatacija tijela odražava na nas?
  
  Mnogi nalaze utočište u ekstremno seksualiziranom društvu. Ja tu seksualnost dodatno ne promoviram niti kritiziram, nego samo stavljam na scenu ono što je činjenica. Cocktails završava kao jedna velika i komična orgija kojom kažemo – što sad, okruženi smo negativnostima, ali treba uživati.
  
  Ta je pitanja zanimljivo objasnila Eva Illouz u knjizi Cold Intimacies: The Making of Emotional Capitalism. Ona govori o današnjim virtualnim odnosima i kako to mijenja naše viđenje ljubavi. Tradicionalna romantična vizija ljubavi je da najprije ide fizička privlačnost, a onda dolaze riječi, a danas se događa obratno. Primjerice putem web stranica za pronalaženje partnera moraš se najprije predstaviti s vlastitim psihološkim profilom kako bi te netko prema tome odabrao. Zanimljivo mi je što će sve iz toga proizaći, a ne mora nužno biti loše. Ona je to objasnila na način da uvijek nešto što se događa u jednoj sferi utječe na drugu sferu života.
  
  Kako to po vama utječe na izvedbeno tijelo?
  
  Nemam odgovor n to pitanje, ali mi se čini da je danas tijelo na puno radikalnoj razini, izvođači krvare, transformiraju se radikalno. Tijelo više nije samo lijepi omot već su na sceni i tjelesne tekućine i slično. Događa se radikalizacija tijela zato jer u realnom svijetu tijelo nestaje kroz virtualizaciju.
  
  Što se trenutno događa na belgijskoj plesnoj sceni?
  
  Još uvijek ima ljudi s puno novaca za velike produkcije od Sidi Larbi Cherkaouia koji radi gotovo showbiz izvedbe s velikom mašinerijom, preko skupine Peeping Tom i Vandekeybisa koji još rade tradicionalni plesni teatar ili Anne Terese De Keersmaeker koja još uvijek istražuje što je čisti ples. To su veliki, ali ima naravno jako puno malih jakih autorskih ličnosti.
  
  Ono što je generalno obilježilo scenu u posljednje vrijeme su veliki rezovi u kulturi, u Flandriji je srezano 7,5 posto budžeta, a u Valoniji koja inače ima manje novaca srezano je pet posto. Na federalnoj razini velikim nacionalnim institucijama žele rezati čak trideset posto što rezultira velikim protestima. Samo prošli tjedan na ulice je izašlo preko sto tisuća ljutih građana.
  
  Kako funkcionira vaša Compagnie Thor?
  
  Imamo vlastiti prostor, veliki studio s uredima, a za izvedbe tražimo partnere. Po prvi put planiram napraviti produkciju u studiju u koji stane sto ljudi i izvoditi program uzastopno šest tjedana. Problem je generalno s plesnim izvedbama da traju kratko pa bi htio probati suprotno – kratki period rada, a dugi period njegove eksploatacije.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 11. studenoga 2014.

Piše:

Jelena
Mihelčić