Početkom listopada, povodom međunarodnog tjedna djeteta, u Zagrebu je i Sisku s četiri izvedbe Leteće krave (Flying Cow) gostovao plesni teatar za djecu De Stilte iz nizozemskog grada Breda. Dvije predstave, jedna u zagrebačkoj Trešnji, druga u sisačkom Kazalištu 21, bile su besplatne za gledatelje, odnosno za socijalno ugroženu djecu, između ostaloga i zato što De Stilte kao jednu od misija ima socijalno osviješteno djelovanje te je u deset godina postojanja posjetio gotovo sve kontinente planeta, odnosno gostovao u više od sedamdeset gradova, a ovom je zgodom, na poziv Gradskog kazališta Trešnja prvi put posjetio Hrvatsku. Opus De Stiltea poznat je, kažu, po višeslojnosti fabule i neverbalnom izrazu, a ta su obilježja bila jasno vidljiva i u izvedbi u Trešnji.
Troje izvanredno spremnih plesača u šezdesetak je minuta predočavalo varijacije igre u troje ili, točnije rečeno, prijateljskog odnosa troje u kojem je, kako se u stvarnosti počesto potvrđuje, treći višak. A tim trećim, suvišnim, može postati bilo tko. Naklonosti se mijenjaju, katkad hirovito, katkad postojano, sad iz kaprica, sad dubinski, gdjekad zbog poigravanja moći, gdjekad iz čiste emocije. Kako u odraslih, tako i u djece. Utoliko, Leteća krava mogla je biti podjednako zanimljiva velikima i malima, svakome u njegovu registru doživljaja i iskustva koje je mogao iščitati iz ili učitati u jednosatno, nerijetko akrobatski začudno plesno-gimnastičko uvijanje Gleena Orlanda Mardenborougha, Wiktorie Czakon i Donne Scholten.
Uz prilično diskretnu potporu svjetlosnog oblikovanja, simplificirane kostime i ponešto rekvizite te pokoji dojmljiv efekt na scenografski ogoljenoj pozornici, trojac je plesom dočaravao poneke od bezbrojnih opcija spomenute teme, no u cjelini se moglo uživati i bez razumijevanja priče koju je samo plesom, neverbalno, možda i nemoguće ispričati. Mogućnosti interpretacije otvorene su svakom pojedincu u publici i štogod si tko protumači, ako mu uopće i jest do tumačenja, neće biti u krivu. Istovremeno moguće posve nerazumljiv – (ima li tu ikakve fabule, koja se spominje u najavi komada?) ili pak savršeno razumljiv, a što, dakako, ovisi o gledateljevu senzibilitetu i – u slučaju (suvremenog) plesa još naglašenije nego u većini drugih (izvedbenih) umjetnosti – o trenutačnom stanju duha, raspoloženju i okolnostima. U dupkom punoj dvorani bilo je ozarenih lica djece i odraslih koja su predstavu gledala s napetim iščekivanjem, no jednako se tako mogao čuti mnogi dječji glas koji traži da se ode doma, kao što se mogao vidjeti i zijev ili izraz dosade na licu odrasloga.
Kako god, gostovanje De Stilteove Leteće krave nedvoumno bijaše nesvakidašnje iskustvo, no istodobno i pokazatelj da još neiskorijenjena predrasuda o tome kako „stranci (uglavnom) sve rade bolje od nas“ nije na mjestu. Iako je pojam boljeg, napose u umjetnosti, prilično relativan, može se ustvrditi da su mnoge predstave samog kazališta Trešnja – u kojem je Leteća krava prikazana – u cjelini ostvarene barem na istoj, ako ne i na višoj ravni od ove inozemnih gostiju.
© Janko Heidl, KAZALIŠTE.hr, 10. studenoga 2014.
Flying Cow
koreograf Jack Timmermans, kostimi Joost van Wijmen, rasvjeta Pink Steenvoorden, glazba Timothy van der Holst, scenografija Bert Vogels
izvode: Gleen Orlando Mardenborough, Wiktoria Czakon, Donna Scholten
