Plesna scena.hr

Upute o slobodi

Anybody who knows anything about dancing, autorski projekt Ivančice Ive Horvat

• 
  
  U subotu 20. prosinca navečer u toplom prostoru Pogona Jedinstvo dogodio se, za suvremenu plesnu scenu neobičan blagdanski događaj, svečano prisan, duhovito prigodan (sa plesno šuljajućom živom jelkom!), u duhu ženskog zajedništva i solidarnosti. Kad ste uopće vidjeli trinaest plesačica suvremenog plesa zajedno na sceni? (Time mislim naravno na nemogućnosti velikih produkcija a ne problem umjetničke suradnje.) I to vrsnih, zrelih umjetnica, koje već svojom scenskom prisutnošću unose osobni stav i specifičnu poetiku. Što je ili točnije tko je povezao Ivu Nerinu Sibilu, Robertu Milevoj (koja se trenutno broji kao dvije osobe), Renatu Vraneković, Aleksandru Janevu Imfeld, Tamaru Curić, Anu Šaškor, Ilijanu Lončar, Mašu Kolar, Larisu Navojec, Deanu Gobac, Sofiu Asencio i Nathalie Labano? Ivančica Iva Horvat i Nina Simone.
  
  Ivančica Iva Horvat već dulje vrijeme živi i djeluje u Španjolskoj, ali se redovito vraća, često i kroz međunarodne projekte, održavajući svoje mjesto na zagrebačkoj plesnoj sceni, i vjerojatno ju je i ta pozicija djelomične ali dugogodišnje izmještenosti nadahnula na okupljanje, neku vrstu osobne proslave zajedništva struke.
  
  Riječ je o projektu kolektivnog koreografskog eksperimenta, pozivu na jednu jedinstvenu zajedničku večer u kojoj će biti okupljene plesne umjetnice s kojima je surađivala, ili je to željela pa nikad nije bilo prilike, ali koje su na neki način obilježile njezin plesački razvoj i karijeru. Sve one su dobile, rekla bih, pravi poklon: svojih nekoliko minuta Nine Simone (Koncert iz Montreala): pjesama, priče i smijeha Velike svećenice glazbe, čiji opipljivi zvuk ispunjava prostor suptilnim nijansama emocija i organske životne strasti. I još: uputu o slobodi korištenja tog vremena i izboru kostima. Trebale su tek u ovom, pomaknutom revijalnom kontekstu na temu anybody who knows anything about dancing, predstaviti sebe, ondje gdje su sada, ili gdje su nekada, u doba intenzivne suradnje s Horvat, stale i intimno ostale bez obzira na daljnji tijek (i profesionalnog) života, ili gdje ih je jednostavno Simone povukla. I uz manje ili više komunikacije, teoretski: 48 sati zajedničkog rada, uz iskreno povjerenje u koncept i vodstvo autorice projekta i jedne zajedničke probe gdje su definirana zajedničke točke događanja, plesna reprezentacija po izboru Horvat je izašla na scenu. Smještene su u otvorenu plesnu dvoranu; dok jedna ulazi u prostor, ostale sjede sa strana ostajući izložene publici i u opuštenom, prijateljskom praćenju izvedbe. A izvedbe su uistinu pokazale veliku raznolikost plesne scene i širinu interesa u početnom impulsu pokreta i razvoju sekvence.
  
  Ono što se polako uobličilo kao zajednički dojam večeri i onda kao jasna asocijacija (bez potrebe za puno objašnjenja i racionalnom analizom), i što je onda podcrtala, kao posljednja, nadahnuta španjolska plesačica Nathalie Labiano, jest povratak na izvore suvremenog plesa: u slobodi odabira („Oduvijek sam težila otkriti one prvotne pokrete koji su ustvari izvor jednoga niza nehotičnih odraznih gibanja.“ – piše Duncan), izboru svete glazbe i životnom stavu umjetničkog poslanja. Jednostavo: Isidorables.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 30. prosinca 2014.

Piše:

Maja
Đurinović