U knjizi Gabriele Brandstetter i BrygideMarie Ochaim: Loïe Fuller – Tanz / Licht-Spiel / Art Nouveau (Verlag Rombach Freiburg, 1989.), uz mnoge sakupljene studije i članke objavljeni su i odlomci iz autobiografije (Petnaest godina mog života / Quinze ans de ma vie, 1908) Loïe Fuller, američke glumice i plesačice, (možda najtočnije izvođačice) te inovatorice na području plesnog i vizualnog teatra, koja je značajno djelovala na europsku avangardnu umjetničku scenu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Bila je „neka vrst velikog živog cvijeta duginih boja ili divna libela u stalnom pokretu svjetlosti“, pisao je Pierre Loti, član Francuske akademije; Roger Marx kaže: „Zahvaljujući njoj ples je postao Simonidina poezija bez riječi“ ili također, prema Lamenaisu, „umjetnost dostojna povezati glazbu s plastikom i slikarstvom“.
Bila je prethodnica Isadore Duncan i navijestila novi, slobodni ples. Stvorila je novu estetiku imaginarnih prostora u dosluhu sa čarolijom svjetlosti. Njezin Zmijski ples postaje simbolom Art Nouveau, upliće se u ornamentiku Jugendstila. Čarobnica transcendirajućeg tijela naslućuje nove putove umjetnosti; nadahnjuje Mallarméa: poesis pure preduvjet je novog stvaralaštva temeljenog na potiranju postojećeg reda. Loïe Fuller je njegova muza, najznačajniji tekst o njoj je iz njegovog pera; otkriva mu međuovisnost između tijela i odjeće analognu onoj teksta i njegovog značenja. Poništavajući tijelo u vrtloženju svile poništava se znak i njegov tvorac, uskrsavajući ga istodobno neprekidnim tkanjem, na tragu Rolanda Barthesa, za kojeg je tekst „tkanje“. On piše: „No, dok je do sada to tkanje bilo produkt jedne gotove koprene iza koje se više ili manje skriveno nalazio smisao (istina), sada kod tkanja naglašavamo generativnu predodžbu, da tekst nastaje stalnim tkanjem i sam sebe obrađuje; u tom tkanju – u toj teksturi – oslobađa se subjekt poput pauka koji sam raste u tim konstruktivnim izlučevinama svoje mreže.“
U svojim koreografijama bila je leptir, ljiljan, Saloma, bakhantica, vatra i konačno se zaustavila u vremenu, na primjer, u divnoj porculanskoj figuri Théodorea Rivièrea. (Kao i u, pomalo bizarno, figuri poput Nike sa Samotrake, Spirit of Ectasy Charlesa Sykesa na hladnjaku motora Rolls Roycea.)
O Loïe Fuller pjevali su Georges Rodenbach, William Butler Yeats, slikali je Henri de Toulouse-Lautrec, Koloman Moser, modelirali Auguste Rodin, Pierre Roche, Raoul Larche; Henri Sauvage projektira njezino kazalište u Parizu u ulici Rue de Paris. Nadahnjuje filmske umjetnike, grafičare, fotografe. „Bila je iznimno inteligentna… Zanimala ju je astronomija, kemija, psihologija. No ono najvrednije u njoj je ono nesvjesno. Ona je umjetnica.“ Tako piše Anatole France.
* * * * *
Svjetlost i ples
Notre Dame! Velika katedrala na koju je Francuska s pravom ponosna, bila je, naravno, ciljem jednog od mojih prvih umjetničkih hodočašća, ako tako smijem reći, prvo od prvih. Visoki stupovi uvezani u svežnjićima manjih stupića ravno se uzdižući prema svodu, zadivljujuće proporcije broda, kora, sjedala od stare izrezbarene hrastovine i rešetkasta struktura od kovanog željeza – ta skladna i raskošna građevina duboko me se dojmila. No ono što me očaralo više od svega bilo je čudesno staklo bočnih prozorskih rozeta ili možda sunčane zrake koje su se poigravale posvuda po crkvi, jarko obojene kroz te divne prozore. Potpuno sam zaboravila gdje se nalazim. Izvukla sam iz džepa svoj rupčić, bijeli rupčić, i mahala njime po tim obojenim svjetlosnim zrakama, onako kao što sam navečer puštala da lebde moje svile pod zrakama reflektora.
Odjedanput je svečanog koraka prišao jedan visoki čovjek dostojanstvena izgleda, urešen teškim srebrnim lancem koji se njihao na impozantnom vratu, zgrabio me za ruku i odveo do glavnog portala. Usput mi se obratio na način koji, tako mi se činilo, nije baš bio prijateljski, iako nisam razumjela ni riječi. Ukratko: izbacio me pred vrata. Tamo me pogledao tako strogo da sam shvatila kako je čvrsto odlučio da me ni pod kakvim izgovorom ne će više pustiti u crkvu.
Moja je majka bila uplašena kao i ja. Tog trenutka prolazio je jedan gospodin, vidio našu potpunu zbunjenost i upitao nas što se dogodilo. Pokazala sam na čovjeka s lancem koji nas je još uvijek srdito gledao. „Pitajte njega!“ zamolila sam. Gospodin mi je preveo riječi crkvenog čuvara: „Recite toj ženi da ode – luda je!“ Tako je moj prvi posjet Notre Dame završio mučnim iskustvom u kojem se rodila i moja ljubav za boju i svjetlost.
* * * * *
Pitanje rasvjete, odraza, pada svjetlosnih zraka na predmet tako je bitno, da ne mogu razumjeti zašto se tome pridaje tako malo važnosti. Nigdje nisam vidjela muzej gdje bi rasvjeta bila besprijekorna. Stakla koja propuštaju svjetlost morala bi biti skrivena ili zastrta, isto tako i svjetiljke koje služe za kazališnu rasvjetu; onda bi se umjetničke predmete moglo promatrati bez ometajućeg zrcalnog efekta prozora.
Napori arhitekata morali bi u potpunosti ići u tom smjeru – u smjeru ciljanog rasporeda svjetlosti. Postoje tisuće načina kako ga rasporediti. Da bi se postigli željeni uvjeti, svjetlost bi morala padati direktno na slike i kipove, umjesto da se to događa slučajno.
Boja je dezintegrirana svjetlost. Svjetlosne zrake, rastavljene titrajima, dotiču ovaj ili onaj predmet i ta dezintegracija odslikana na mrežnici, kemijski gledano, uvijek je rezultat pretvorbe supstance i promjene na svjetlosnim zrakama. Svaki pojedinačni učinak označen je pobliže imenom boje. Naša znanja o uporabi i varijacijama tih učinaka još su na točki na kojoj je bila glazba dok glazbe još nije bilo.
U svojem najranijem stadiju glazba je bila samo prirodna harmonija: bûk vodopada, tutnjava oluje, nježno lahorenje zapadnoga vjetra, žubor potoka, štropot kiše po suhome lišću, svi šumovi mirnih voda, pobješnjeloga mora, zaspalih jezera, komešanje uragana, hûj vjetra, strašna huka vihora, prasak gromova, pucketanje grana. Zatim su se različitim zvucima oglasile ptice pjevice i sve životinje. Harmonija je bila tu; pošto je čovjek klasificirao zvukove i uspostavio red, stvorio je glazbu. Svi znamo kakva su sve bogatstva odatle proistekla. Kao gospodar glazbenog carstva od davnine, čovjek je danas još uvijek na dječjem stupnju prikazivačke umjetnosti što se tiče ovladavanja svjetlošću. Ako sam bila prva koja sam se zalagala za obojeno svjetlo, na zaslužujem za to posebnu slavu. Ne mogu razjasniti kako je do toga došlo – ne znam kako to činim. Mogu samo odgovoriti kao Hipokrat koji na pitanje što je to vrijeme odgovorio: „Kad me pitate ne znam vam reći, kad me ne pitate to dobro znam.“ To je stvar intuicije, instinkta, samo to. Osjetilo vida možda je prvo, najizoštrenije od svih naših osjetila. Budući da je to osjetilo već od rođenja dostatno razvijeno kako bismo ga mogli lako koristiti, ono je kasnije posljednje koje nastojimo usavršiti. Jer od svega čime se bavimo, ljepota je na posljednjem mjestu. Zato ne iznenađuje da se osjećaj za boju razvija kao posljednji. Pa ipak, boja sve tako snažno prožima da je univerzum neprekidno iznova stvara, u svemu i posvuda. Ona je nešto što se stalno opetuje, uzrokovana kemijskim procesima spajanja i razdvajanja. Doći će dan, budući da će čovjek sa zanosom upravljati ovim procesima, kad će biti teško i zamisliti kako je tako dugo mogao živjeti u tami u kojoj je danas.
Naše znanje o pokretu gotovo je isto tako primitivno kao i naše spoznaje o boji. Kažemo „zgrbljeni od muke“, ali pozornost pridajemo samo muci, „izvan sebe od sreće“, ali mislimo samo na sreću, „opterećen brigama“, ali pomišljamo samo na brige. Nikakvu vrijednost ne pridajemo pokretu koji mislima daje izraz. Nisu nas tome podučili i ne mislimo na to. Tko od nas još nikada nije trpio kretnju nestrpljivosti, podizanje obrva, mahanje glavom, iznenadno povlačenje ruke? Daleko je još od nas znanje da je i u pokretu isto toliko harmonije kao i u glazbi i boji. Ne shvaćamo temeljne pretpostavke pokreta…
U mirnome ozračju zimskoga vrta sa zelenim staklom naše su kretnje drugačije nego u prostoru s crvenim ili plavim staklom. Obično se, međutim, ne osvrćemo na taj odnos između pokreta i njegovog uzroka. To su ipak stvari koji se moraju uzimati u obzir kad se pleše uz pratnju svjetla i glazbe i kad se sve doista mora uskladiti. Svjetlo, boja, pokret i glazba. Promatranje, intuicija i konačno razumijevanje. Kad je u pitanju ples, sve ono stečeno odgojem treba zaboraviti.
Oslobodimo se značenja koje se obično pridaje riječi! Nastojmo zaboraviti što se danas pod time podrazumijeva! Praoblik plesa raspao se u tisuće obličja kojasu još samo u dalekoj svezi s njim. Kako bi ga ponovno pronašli moramo se osvrnuti prema našoj najranijoj povijesti. Onda ćemo naslutiti što je to praoblik plesa morao biti i zato je postao ono što je danas.
Pod plesom se danas podrazumijevaju pokreti ruku i nogu; to znači konvencionalni pokret – najprije s jednom rukom i nogom, zatim opetovanje istoga s drugom rukom i nogom. To prati glazba, svaka nota izaziva odgovarajući pokret, a pokret se, nepotrebno je i spomenuti, ravna prema taktu, a ne prema duhu glazbe. Tim gore za sirotoga smrtnika ako lijevom nogom ne može izvesti ono što čini s desnom… No glazba mora omogućiti da se instinktivnom strašću nasluti oblik harmonije ili neka ideja i taj instinkt plesača bi trebao potaknuti da harmoniju slijedi bez osobite priprave. To je istinski ples. Kako bismo mogli shvatiti što je pravo i sveobuhvatno značenje riječi ples, pokušajmo konačno zaboraviti što ima s njime koreografska umjetnost naših dana.
Što je ples? Pokret. Što je pokret? Izraz osjećaja. Što je osjećaj? Reakcija u ljudskom tijelu izazvana nekim utiskom ili idejom koju prihvati duh. Osjećaj je odaziv koji nastaje kad je duh izložen nekom utjecaju. Kad se drvo povija i opet uspravlja, pod utjecajem je vjetra ili oluje. Kad se životinja boji, njezino tijelo odražava strah, bježi ili se trese ili se pretvara pred progoniteljem. Tako uzvraća materija na nematerijalne uzroke. Jedino civiliziran čovjek, udaljen od svojih prirodnih impulsa, ima sposobnost da te impulse suspregne. U plesu – a morala bi se naći riječ koja bi bolje odgovarala predmetu – ljudsko bi tijelo unatoč konvencionalnim ograničenjima moralo izražavati sve osjete ili osjećaje koje doživljuje. Ljudsko je tijelo isto tako kao i životinjsko udešeno da izražava sve utiske i ono to i čini ako je slobodno. Kad ignoriram konvenciju i slijedim samo vlastiti instinkt, u drugi jezik mogu prevesti osjećaje koje smo svi iskusili a da nismo ni slutili da se mogu izraziti…
Kako bih izrazila neku ideju, težim tomu da je preko svojih pokreta ponovno stvorim u duhu gledatelja, da probudim njegovu maštu kako bi bila pripravna prihvatiti sliku… U zbilji pokret je oduvijek bio izvor svakog nastojanja za samoizrazom i to je najprirodniji način. Kad nas zahvati neki osjećaj, pokretima ne možemo izražavati neki drugi, dok to riječima možemo. Budući da pokret, a ne riječ, govori istinu, pervertirali smo našu spoznajnu moć.
(Prijevod i uvodna bilješka Vesna Vančik)
© Vesna Vančik, PLESNA SCENA.hr, 17. siječnja 2015.
