Plesni centar TALA u vlastitoj je nakladi objavio monografiju Modeli zajedništva, strategije vidljivosti – 15 godina Platforme koju su uredile Jelena Mihelčić, Iva Nerina Sibila i Ivana Slunjski, a dizajnirala Lana Grahek. Radi se s jedne strane o podsjetniku na dugih petnaest godina kontinuiteta festivala Platforma HR (ranijih godina Platforme mladih koreografa), ali i o svojevrsnoj analizi kako pozicije suvremenog plesa u Hrvatskoj sa svim njegovim specifičnostima i problemima, tako i pozicije samog autora ili koreografa unutar procesa stvaranja koreografskog djela sa svim implikacijama koje jedan takav proces uključuje. Knjiga je dvojezična, materijal je na hrvatskom i engleskom jeziku, a sastoji se od dva intervjua, četiri teksta i jednog pisma, te nekoliko dodataka, redom: foto-albuma, press arhive, popisa hrvatskih autora i njihovih predstava izvedenih na Platformi HR, popisa inozemnih autora i njihovih predstava izvedenih na Platformi HR i popisa radionica, rezidencija, izložbi, filmova i ostalih programa izvedenih na Platformi HR. Još jedan, jednako važan sloj monografije kratke su izjave naših plesnih umjetnika o Platformi HR kao mjestu njihovih vlastitih početaka ili kao mjestu značaja u njihovom radu. Međutim, nekako se čini da je ipak centralna tema cijele monografije projekt TASK, nastao prije četiri godine, o kojemu ću više govoriti kasnije.
Za razliku od drugih festivala plesa, domaćih svakako, a vjerojatno i velike većine inozemnih, Platforma HR je festival suvremenog plesa koji u programskom smislu predstavlja kuriozitet – on je u stalnoj mijeni, evoluira, mijenja se, raste, kreće se i skreće... Kao živi organizam, Platforma HR reagira na vanjske podražaje i adaptira se novonastalim okolnostima. U toj svojoj evoluciji festival je mijenjao i ime, pa je od nekadašnje Platforme mladih koreografa postao Platforma HR, ukinuta se natjecateljska priroda festivala kada se shvatilo da to više nije prioritet, pa čak i predstave kao finalni produkti plesne umjetnosti nisu u fokusu ovog festivala, nego je to naprotiv proces rada, da napomenem samo najvidljivije promjene. Međutim, to nikako ne znači da festivalu nedostaje čvrsti fokus, upravo suprotno, ovaj festival ima kapaciteta kretati se s vremenom i uvažavati promjene koje se događaju u sferi umjetnosti te, uzimajući sve u obzir, ukorporirati nove situacije u svoju koncepciju i uvijek biti fokusiran na autora.
Tekst Jelene Mihelčić, O strategiji razvoja plesne umjetnosti: Platforma HR kroz prizmu kulturne politike, predstavlja svojevrsni uvod u monografiju, koju smatra „mjestom refleksije i sugestije“. U skladu s time, ona se u svom tekstu bavi problemima edukacije, proizvodnje, tržišta i arhive kao nositeljima razvoja plesne scene, i u svaki od tih pojedinih elemenata smješta i poziciju i značenje Platforme HR. Tako govori o tome kako je od samog početka, tada Platforma mladih koreografa, sebi dala zadatak baviti se i edukacijom kao dijelom festivalskog programa, jer se smatralo da u datom trenutku plesne stvarnosti u Hrvatskoj ta edukacija itekako potrebna. Unutar edukacije na festivalu otvorile su se mogućnosti za koprodukcije, rezidencije, te mogućnosti razmjene i gostovanja, osim upoznavanja novih načina rada inozemnih autora. Platforma je isto tako otvorila prostor za istraživanje u plesu, dragocjeni aspekt za mnoge plesne umjetnike. Mladim autorima pružila je priliku da postanu vidljivi i afirmiraju se na sceni (kroz cijelu monografiju protežu se kratke izjave hrvatskih plesnih umjetnika, od kojih su mnogi imali svoje prve izvedbe upravo na Platformi).
Prije četiri godine, na inicijativu Plesnog centra TALA i festivala Platforma HR pokrenut je TASK, interaktivni plesni časopis/projekt. Tamara Curić i Larisa Navojec u tom su konceptu prepoznale potencijal aktiviranja plesne scene na nov način. O čemu se radi? Svaki broj časopisa predstavlja jednog autora koji izlaže vlastiti rad, a namijenjen je svim koreografima koji žele odgovoriti na njegovu metodologiju dok postavlja zadatak. Tako se rade paralelno projekti, slijedeći upute u kontaktu s autorom koji može biti iz bilo koje sfere umjetnosti. Tu se iskristalizirala potreba za dokumentiranjem i mapiranjem rada koreografa i autora u obliku tiskanog medija. Drugi element ovog projekta otvaranje je suradnje, umrežavanje plesnih umjetnika i otvaranje dijaloga između umjetnika iz različitih umjetničkih disciplina. Činjenica da se radi o kreacijsko-metodološkom eksperimentu treći je element, i kao takav idealan kao koreografska vježba/praksa za razvoj i afirmaciju mladih plesnih umjetnika. Naposljetku, četvrti je element produkcija, stjecanje znanja o produkciji prilikom stvaranje predstave na zadatak. Nakon predstavljanja tog finalnog proizvoda, otvara se dijalog između svih sudionika, uključujući i publiku.
Dosad je napravljeno četrnaest ovakvih TASK-ova, a tekst Nataše Govedić Dijaloški zadatak / The Task vodi nas kroz pojedine TASK-ove, razrađujući specifičnosti i bitne momente. Ona TASK objašnjava kao vrlo dinamičan odnos zato jer autor u TASK-u samoga sebe pretvara u neku vrstu „diskurziviranog naputka, algoritma, stvaralačke procedure, a ono što slijedi (rad reaktora) nije samo feedback, kritika, dogovor, refleksija, sukreacija, dijaloška gesta, aktivna recepcija, nego bi možda bilo najtočnije reći da je TASK pokušaj izazivanja situacije u kojoj jedan umjetnik istodobno uvažava drugoga i na osnovi tuđe propozicije gradi novo djelo“. Tako smo dobili uvid u TASK-ove Milane Broš, Milka Šparembleka, Mile Čuljak, Nikoline Pristaš, Matije Ferlina i Irme Omerzo. Monografija sadrži i tabelu sa svim dosadašnjim sudionicima u projektu TASK.
Preostaje se osvrnuti na tekst Ivane Slunjski Izgubljeni u autorstvu u kojem se bavi pojmom autorstva, suočenim s problemima financiranja, problemima postojanja kao umjetničkog entiteta, ali istovremeno i kao robe na tržištu. Nadalje, govori o hrvatskim festivalima i utjecaju festivalskih programatora na omogućavanje ili otežavanje autorskog rada na jednom tako malom tržištu, te usmjerenost Platforme HR na pružanje mogućnosti profesionalcima, etabliranim autorima i autorima u nastajanju da pokažu svoj rad, te im se tako omogući daljnje napredovanje.
Monografija sadrži i dva intervjua. Iva Nerina Sibila razgovarala je s Tamarom Curić i Larisom Navojec: Krug se zatvara u kojem govore o pokretanju festivala, o tome kako se i zašto s vremenom festival mijenjao u svojim bitnim segmentima, te o tome koliko je taj festival njih odredio u smislu umanjene mogućnosti da se posvete svojem umjetničkom radu. Smatraju kako je Platforma HR otvorila važna pitanja i probleme jer i one same nisu imale mjesto za predstaviti svoj rad, a Platforma je predstavljala jedan živi kontekst. U početku je Platforma mladih koreografa imala natjecateljski karakter kako bi se, između ostalog, autori naučili kako pripremiti projekt za festivale. Međutim, kako je rastao i mijenjao se, zajedno s plesnom scenom, natjecateljski je format izgubio na značaju, i dogodio se TASK – zbog potrebe za dokumentiranjem, arhiviranjem i analizom umjetničkih procesa. Dakle, festival je više fokusiran na autore i to je zapravo smjer u kojem se kreće cijelo vrijeme. Selma Banich razgovarala je s Miljenkom Bengezom, tehničkim direktorom Platforme HR. U jednom prijateljskom i opuštenom razgovoru doznajemo kako je raditi jedan međunarodni festival u uvjetima kada je mnogo toga premalo, a očekivanja inozemnih autora znaju biti visoka, o samoj struci kazališnih tehničara u Hrvatskoj, te o suradnji s Larisom Navojec i Tamarom Curić.
Posljednji tekst pismo je slovenskog kolege Roka Vevara, publicista, u kojem uspoređuje situaciju u plesnoj umjetnosti u Hrvatskoj i Sloveniji. Na kraju, unatoč svim malim i velikim problemima s kojima je hrvatska plesna scena suočena, unatoč sjećanja na izrazito zanimljive inozemne produkcije u ljubljanskim kućama, ispada da je hrvatska plesna scena nevjerojatno živa, raznolika i zanimljiva, dok je slovenska scena velikim dijelom zamrla. To je bitno reći kao potvrdu da su sva nastojanja, inicijative, angažmani i pokušaji da se plesna scena izbori za svoje mjesto u hrvatskoj kulturi urodili plodom, što je u ovom slučaju prokomentirano od educiranog susjeda koji je posljednje tri godine redoviti gost na Platformi HR.
Kratke izjave o festivalu, osobne i iskrene, dalo je mnogo hrvatskih plesnih umjetnika. Smatram da je važno nabrojati tko su oni: Sanja Tropp Fruhwald, Silvia Marchig, Maja Drobac, Martina Nevistić, Barbara Matijević, Željka Sančanin, Petra Zanki, Marjana Krajač, Nikolina Pristaš, Melita Spahić Bezjak, Pravdan Devlahović i Aleksandra Janeva Imfeld. Izjave ostalih nisu možda uvrštene u ovu knjigu, ali valjda nema relevantnog imena u hrvatskom plesu, a da nije spomenuto u ovoj monografiji u kontekstu neke vrste sudjelovanja na festivalu.
Ova je monografija svakako vrijedno štivo za bilo koga tko želi doznati tko su plesni umjetnici u Hrvatskoj, koji su problemi na hrvatskoj plesnoj sceni, a čini mi se da može poslužiti i kao neka vrsta udžbenika za učenike škola suvremenog plesa jer na više mjesta vrlo dobro objašnjava na koji način jedan mladi plesač/autor/koreograf može krenuti u svijet profesionalnog bavljenja plesom (naravno, u ovom trenutku za to napokon postoji i Odsjek za ples unutar Akademije dramske umjetnosti, međutim to možda nije svačiji put).
Unatoč tome što se naziv same monografije čini pomalo tehničkim, a i tekstovi problematiziraju hrvatsku plesnu scenu, zapravo je dojam cjelokupnog sadržaja na dobrih 170 stranica onaj topline, pripadnosti i podrške. Govorim o tome kako gotovo niti jedan autor teksta, a naročito plesni umjetnici koji su dali svoja kratka razmišljanja o tome kakvo je značenje Platforme mladih koreografa / Platforme HR u njihovom profesionalnom radu i razvoju, nisu propustili obojati svoja razmišljanja i stavove pozitivnim emocijama, najčešće pohvalama curama (pritom misleći na Tamaru Curić i Larisu Navojec) na ljubaznosti i podršci, na razumijevanju za njihov rad, te općenito na zalaganju za afirmaciju suvremenog plesa u Zagrebu i Hrvatskoj uopće. Iz toga se naprosto nameće kako je Platforma HR iznimno važan festival, malo drukčijeg formata od drugih festivala suvremenog plesa u Hrvatskoj utoliko što su mu ciljevi i smjer kretanja manje fokusirani na sam rezultat izvedbe, na predstave kao takve, a više na sam proces rada i u koreografskom smislu i u produkcijskom smislu, s naročitim razumijevanjem prema autorima koji bi se tek trebali etablirati. Isto tako, jedan od važnih elemenata ovog festivala kontinuirani je dijalog među svim sudionicima festivala u svrhu identificiranja aktualnih problema u suvremenom plesu, konstruktivnog razmišljanja i obuhvaćanja svih aspekata ove izvedbene umjetnosti, uz uključivanje drugih izvedbenih umjetnosti, dakle prateći svjetske trendove općenito u umjetnosti danas.
Za one koji ne znaju, kratka faktografija. Godine 2000. pokrenuta je Platforma mladih koreografa kao jedan od projekata Plesnog centra TALA u svrhu predstavljanja, afirmiranja i razvoja novih plesnih autora i s namjerom jačanja hrvatske plesne scene. Godine 2010. naziv se mijenja u Platforma HR s programskim promjenama. Direktorica plesnog centra TALA je Larisa Navojec, a umjetnička direktorica centra je Tamara Curić.
© Lidija Zoldoš, PLESNA SCENA.hr, 20. siječnja 2015.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE