Plesna scena.hr

Suočavanje s gubitkom

Lucid Interval, autorica: Tina Hofman (gostovanje u Zagrebačkom plesnom centru)

• 
  
  Tina Hofman izvođačica je i redateljica potekla iz ZKM-ova studija, dalju edukaciju stekla je na Desmond Jones School of Mime and Physical Theatre, a potom na Rose Bruford Collegeu u Londonu. Glumačku i redateljsku karijeru nadalje veže za London, a iz životopisa čitamo da je igrala u Shakespeareovoj Oluji i Romeu i Juliji, Wildeovom Idealnom mužu, Seascapeu Edwarda Albeeja te brojnim drugim predstavama. Kao samostalna redateljica djeluje od 2001. kada je postavila Ljubavnika Harolda Pintera, a upotreba stiliziranog pokreta i maske ubrzo joj postaju redateljskim potpisom. U Zagreb svraća povremeno, a izvedba sola Lucid Interval u Zagrebačkom plesnom centru, daje nam uvid u njezinu poetiku i izvedbenost.
  
  Ova intimistička predstava, žanrovski najlakše smještena u fizički teatar, specifična je po tome što se odvija na prostoru 2 x 2 metra, na krevetu u sredini scene. Tu izvođačica gradi mehanizam sjećanja, kojim priča o traumatičnom gubitku voljenog partnera. Susret na željezničkoj stanici, nizovi fotografija, zajednički život i trivia svakodnevnice, planovi i nade, i iznenada – prazan krevet u kojem spava sama. „Kako se nositi s time?“ – pita se Tina Hofman.
  
  Svoju priču gradi mimskom gestom, pokretom, govorom, snimljenim tekstom, igrom s rekvizitom i glazbom. Struktura je čvrsta, s brzim promjenama izričaja: iz teksta u pokret, zatim u mimu pa u ples, dalje u čisti glumački rad na engleskom i hrvatskom, a tu je i igra odjećom, plahtama i vrećama za smeće čime od kreveta čini poligon za raznolike situacije. Hofman radi s čestim repeticijama određenih slika i teksta, kao dramaturškom metodom gradnje jasne i prepoznatljive cjeline te polakom evolucijom kroz otvaranje novih slika. Mikro-repeticijama u pokretu, razbija realnost situacije i ulazi u pomaknuto stanje sjećanja ili traume.
  
  Važan segment predstave učestale su projekcije fotografiranih portreta izvođačice u raznim intimnim, svakodnevnim situacijama čime prisutnost odsutnog i njegov pogled, postaje aktivnim i stvarnim. Finale izvedbe velika je promjena svjetla, prostora i izvođačkog koda u kome Tina Hofman ulazi u publiku i u gotovo privatnom tonu otkriva detalje tragedije, čak i one medicinske. Otvoriti intimnu na sceni uvijek je vrlo nezahvalan zadatak. Koliko privatnog je previše? Koliko općeg je dovoljno? Tina Hofman odlučila je tešku tragediju zatvoriti u brzu i krcatu scensku strukturu, poput filmske montaže, kako bi priča bila ispričana i objektivizirana. Jasna i zahtjevna strategija, no u konačnici otvara nekoliko problema.
  
  U Lucid Interval u neprekidnom prebacivanju iz jednog izričaja u drugi i naglašavanju radnje, dobivamo pretjeranu količinu informacija, kao i često doslovno preklapanje teksta i fizičke igre, što nepotrebno zagušuje propoziciju. Situacije su kratke i smjenjuju se brzo, praćene svjetlosnim i zvučnim znakovima, tako dolazi do potrebe usporavanja, promjene ritma i trajanja, kako bi se emocija, ili stanje, razvilo i približilo gledatelju.
  
  Preokret na kraju, u kojem izvođačica razotkriva gubitak, djeluje kao strategija šoka jer izravno imenuje traumu. Time zapravo zatvara komunikaciju i interpretativni prostor. Naime, dok ne znamo što se dogodilo, kao gledatelji se bavimo gubitkom i autoričinim odnosom prema traumi, a onog časa kada dobivamo definitivnu informaciju, Lucid Interval se zatvara na jednu jedinu mogućnost.
  
  Tina Hofman izvođački je energična, precizna, vješta u izvođačkim tehnikama, otvorene i darežljive glumačke osobnosti. Lucid Interval zanimljiv je i zahtjevan rad, koji usmjeren na strukturu i vlastitu logiku, proizvodi izvođački trk kroz svoj pogon. Pitanje gubitka tako je doslovno odigrano i prepričano, pokazujući izvođačko-redateljsku vještinu, dok transfer prema gledateljima izmiče.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 28. siječnja 2015.
  
  Lucid Interval
  autorica i izvođačica Tina Hofman
  zvučne snimke Darko Horvat, foto Fernando Photography, dizajn svjetla Alberto Santos, tehnički suradnik Duško Richtermoc, redateljsko-dramaturška podrška Marcus Fernando i Maja Sviben

Piše:

Iva Nerina
Sibila