Plesna scena.hr

Igra tijela tijelom

Prema početku, kor. Ana Kreitmeyer

• 
  
  Umjetnici se prvenstveno bave stvarima koje ih se tiču. Koji put je to upleteno u veće, angažirane teme, naznačeno u stavu ili pak samozatajno prigušeno tijekom zajedničkog odnosno vođenog procesa, ali u formi osobnog istraživačkog autorskog sola nema nikakve prepreke. Ana Kreitmeyer nesumnjivo je u novoj, silno inspirativnoj životnoj fazi u kojoj poučena čistim, malim čovjekom u prvoj godini života, intuitivno i voljno kreće – iz početka. U tom smislu kao da je obrnula uloge u igri odrastanja. Umjesto poučavanja ona proučava i na specifičan način usvaja artikulacije tijela infantiliteta, što uključuje stanje očišćeno od upisanih i nataloženih svrhovitosti, značenja i podtekstova pokreta i gesti, tj. prebacivanje na nešto drugo što nije fiktivno i svojevoljno određeno nego naslutivo i empatijski prepoznatljivo iz tjelesne memorije.
  
  Plesačica započinje predstavu skakanjem. Jednostavnim skokovima s dvije na dvije noge uz isprekidane čiste i brze pokrete ruku koje nešto signaliziraju, nije važno što. Kada se umori uzme stanku pa krene opet i tako nekoliko puta dok potpuno ne odustane od skakanja (to joj je sad već dosadno…) i krene u kretanje po prostoru u svim razinama. Princip kretanja je isti. Naoko isprekidani pokreti potpuno logičnog slijeda ali ne u logici naracije nego igre tijela tijelom. Ruka se podiže u laktu, otvara šaku, šaka postaje jedan prst koji odredi smjer kretanja, tijelo pada na pod, nožni prsti kreću u jednom smjeru ruka u drugom – pokret iz pokreta u pokret uz break – princip po kojem se dogodi potpuni ispad iz nekog kontinuiteta, poput micanja komadića prašine s poda, ili čišćenje uha i onda break – natrag u igru. To izmicanje i vraćanje u prethodno postavljeni kod je između ostalog i vrlo duhovit način da se ponovo prizove pažnja, pod uvjetom da je postupak neočekivane promjene zadanog toka odigran prirodno i – koliko god to bio prekid, logično u odnosu na ono što mu prethodi.
  
  Ta zaumna logika otkrivanja tijela kao beskrajno zanimljivog samostalnog živog mehanizma u nekom nemjerljivom vremenu i prostoru izaziva kod gledatelja (smještenih u jednom oblom redu blisko plesačici) neko smireno i drago prepoznavanje – čuda!
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 17. veljače 2015.
  (tekst se odnosi na izvedbu 7. veljače 2015.)
  
  koreografija i izvedba: Ana Kreitmeyer
  premijera 29. studenog 2014. (Međunarodni festival improvizacije – Improspekcije)
  dramaturgija Goran Ferčec, svjetlo Igor Pauška, glazba Adam Semijalac, kostim Silvio Vujičić, suradnica na projektu Sandra Banić Naumovski
  U predstavi se koristi pjesma Olimpia autorice Mile Čuljak.
  Projekt je nastao uz potporu Gradskog ureda za kulturu, obrazovanja i šport te je realiziran u suradnji s Udrugom plesnih umjetnika Hrvatske i Školom suvremenog plesa Ane Maletić.
  

Piše:

Maja
Đurinović