Prelazeći most

Odnos između tradicije i kazališno plesne konvencije te njezine dekonstrukcije u djelu Williama Forsythea tijekom rada u Frankfurtskom baletu (2)

  • Artifact, kor. William Forsythe

    Forsytheova želja da neprestano donosi nešto novo, iznenađuje publiku i propituje baš svaki aspekt scenskog uprizorenja jasno se očituje u nekim scenskim intervencijama kao i u načinu upotrebe glazbe i svjetla u predstavama. U tom smislu možemo promatrati način na koji Forsythe tretira kontinuitet scenskog događanja u predstavi Artifact, u kojoj se scenska radnja višestruko prekida iznenadnim spuštanjem zastora. Dok je s jedne strane dio publike bio iziritiran tim činom, Senta Driver ga (u Two or Three Things That Might Be Considered Primary, u Ballet Review, 1990.) prepoznaje kao ironijski pomak kojim Forsythe propituje ulogu i smisao kazališta, prekidajući spuštanjem zastora čin komunikacije. Sam Forsythe objašnjava kako je u stvari želio u prvi plan postaviti pitanje – kada možemo za ples reći da je prisutan i da li je i dalje prisutan ukoliko ga ne vidimo? Jednako tako u predstavi Steptext scensko događanje naprasno je uzurpirano iznenadnim i potpuno nemotiviranim prestankom glazbe kao i nestankom scenske rasvjete. U tom djelu Forsythe „obustavlja glavne i sporedne proceduralne mehanizme predstave koji tradicionalno određuju strukturu kazališnog prikaza“. Na taj način, prekidajući kontinuitet, on višestruko povećava pažnju publike koja takve intervencije unutar baletne predstave ne očekuje.
    Kammer/Kammer, kor. William Forsythe
    I upravo su očekivanja gledatelja ono što Ann Nugent naziva metaforičkom barijerom između djela i njegove recepcije. Sam proces dekonstrukcije i preispitivanja konvencija neminovno dovodi do sasvim nove strukture publike koja posjećuje baletne predstave. Forsytheov rad zahtjeva aktivnog gledatelja koji je otvoren i spreman na promjene. Forsythe balet i kazalište oslobađa elitizma u svakom pogledu, osim u pogledu tehnike koja i dalje ostaje virtuozna, visoko utrenirana i na taj način elitistička. Njegov ideal je kazalište kao javno mjesto u koje se više ne dolazi samo na predstavu, kazalište koje izlazi iz domene povijesnog i više pažnje poklanja socijalnim pa i političkim temama.

    Prema Forsytheu, sve može biti materijal za ples tako da nadahnuće za predstave često pronalazi u svakodnevici i na probama. Sastavni dio mnogih njegovih predstava je govoreni tekst. Ponekad se koristi već postojeće djelo, a ponekad sami plesači zajedno s Forsytheom, tijekom proba dolaze do konačne verzije onoga što vidimo na sceni. Prema svjedočenju Freye Vass-Rhee, dramaturginje kompanije, Forsythe je na probama upozoravao plesače: „Pazite što radite i govorite jer sve može završiti na sceni.“ Narušavajući tradicionalnu baletnu šutnju i potresajući time stroge žanrovske granice Forsythe govorne uloge koristi i u nekim ranijim baletima, npr. Artifactu, međutim furiozan tempo ispreplitanja glumljenih i plesnih dionica u predstavi Kammer / Kammer ne daje publici niti trenutka predaha i više nismo sigurni gledamo li plesnu predstavu u kojoj se glumi ili komediju u kojoj se pleše?

    Artifact, kor. William ForsytheJedno od ključnih načela koje Williama Forsythea vodi kroz cijelu karijeru je odgovornost. Odgovornost prema plesačima zbog posvećenosti koju pokazuju u radu s njim. Odgovornost prema umjetnosti ili kako je sam Forsythe često naziva „pristup poslu“. Odgovornost prema publici najbolje se očituje kroz neprestano mijenjanje i preispitivanje vlastitih djela pri svakom slijedećem postavljanju na scenu. Na taj način njegovi baleti uvijek ostaju na jedan način nedovršeni. Sam Forsythe tvrdi da ne postoji pravilo po kojem on svoje balete ne smije više mijenjati sve dok ih može i ima potrebu poboljšati (sve dok je živ). Smatra kako mu je dužnost iskoristiti činjenicu da tehnika plesača sa svakom novom generacijom napreduje, jednako kao i novi mediji i tehnologije koje koristi u svojim predstavama. Upravo odgovornost prema onima koji prate njegov rad, ali i prema onima koji žive od njegovog rada nagoni ga na stalnu potragu za novim idejama i novim rješenjima te dekonstrukcijom čak i onog što je u međuvremenu postalo nova konvencija.

    I za kraj: Senta Driver Forsytheov rad doživljava kao – most. Prelazeći taj most, oboružani vlastitim znanjem, ulazimo u novi svijet.

    © Mihaela Devald, PLESNA SCENA.hr, 1. travnja 2015.

Piše:

Mihaela
Devald

kritike i eseji