Kronotop hrvatskoga performansa Suzane Marjanić osobita je knjiga u suvremenom hrvatskom izdavaštvu. Najprije, riječ je o trotomnom izdanju, jednom od onih koji zauzimaju i prostor za smještanje i vrijeme za čitanje, ali i, ruku na srce, popunjavaju veliku prazninu u hrvatskoj stručnoj i znanstvenoj literaturi. Trosveščana knjiga nudi pregled hrvatskoga performansa od Travelera do suvremenosti te u petnaest poglavlja razlaže zbilju tog zanimljivog umjetničkog smjera koji svoj kontinuitet u Hrvatskoj stvara nepuno stoljeće. Neobično za takvo izdanje koje se u stručnim krugovima nestrpljivo iščekivalo, ni na kraju trećeg toma nema autoričine biografije, iako među suvremenim hrvatskim znanstvenicima hrvatski performans upravo njoj duguje najviše.
Suzana Marjanić zaposlena je u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu i bavi se mitskim temama u usmenoj književnosti, kulturnom animalistikom i antropologijom izvedbe, o čemu objavljuje radove u uglednim znanstvenim i stručnim časopisima. U suautorstvu je objavila više knjiga: Kulturni bestijarij s Antonijom Zaradijom Kiš (u dva sveska, 2007. i 2012), Folklorističku čitanku s Marijanom Hameršak (2012) i Mitski zbornik s Ines Pricom (2010). Osim toga, surađuje u uredništvima časopisa i zbornika, predaje na sveučilišnim diplomskim i poslijediplomskim studijima te sudjeluje na znanstvenim skupovima. Bavi se i Krležom, o čemu svjedoči njezina knjiga Glasovi 'Davnih dana', ali i dugogodišnje sudjelovanje na Krležinim danima. Zanimljivo je da je upravo na znanstvenom skupu Krležini dani u Osijeku plasirala velik broj tema iz područja povijesti hrvatskog performansa, održavajući svoje izlaganje, u skladu s običajem organizatora toga skupa da se rukovodi kronologijom predloženih tema, uvijek posljednjeg dana savjetovanja, nerijetko i kao posljednja izlagačica.
Na tom izvorno teatrološkom znanstvenom skupu kojim defiliraju teme od najranije do najnovije povijesti hrvatskoga kazališta upravo se Suzana Marjanić godinama zalagala za afirmaciju tema hrvatskog performansa, a najčešće je i osiguravala jedno od najzanimljivijih izlaganja koje ne samo da svojom tematikom izaziva pozornost, nego, zahvaljujući autorici, nudi iznimno zanimljive interpretacije koje svjedoče da performans objedinjuje različite umjetnosti i da mu je teško odrediti čvrste i neoborive granice, da je upravo u tome njegova draž ali i snaga progovaranja u kulturološki širokom okviru koji se podjednako dotiče i umjetnosti, i društva, i socijalne politike, i aktivizma…
Kronotop hrvatskoga performansa plijenio je pozornost i na prošlogodišnjem Interliberu, ali plijeni pozornost ljubitelja knjige već samim pogledom na ovo iznimno zanimljivo, maštovito pa i duhovito likovno uređeno izdanje koje priziva osjećaj obrata u suvremenoj umjetnosti u kojoj ne dominira ni jedna posebno, bez obzira je li riječ o kazalištu, plesu, glazbi ili kojoj drugoj umjetnosti. Svježinom grafičkog oblikovanja, u kojoj je čak i na koricama prve i druge knjige otisnuta posljednja stranica prije prelaska u novi svezak, jednako kao i mnoštvom drugih likovnih doskočica, Kronotop već i formalno nagoviješta nov jezik o kojemu želi govoriti, o novom sustavu znakovu koji nuka na upijanje novih značenja u preispisivanju ljudskim tijelom, ili, kako je to u predgovoru sažeo Žarko Paić, „o biti u činu i u akciji“.
Kronotop u naslovu knjige priziva teoriju o sljubljenosti prostora i vremena pa je autorica po tom načelu složila i knjigu. Poslije predgovora Žarka Paića, Miška Šuvakovića i same autorice, slijedi uvodno poglavlje o performansu i kinizmu i/ili izvedbenoj liniji otpora, da bi slijedila kronotopska analiza, počevši od zenitističkih i dadaističkih provokacija kronološki od Zagreba kao izvedbene platforme i njegovih istaknutih umjetnika Toma Gotovca ili Vlaste Delimar pa nadalje, analizirajući stanje u pojedinim hrvatskim gradovima (Splitu, Dubrovniku, Puli/Labinu, Rijeci, Osijeku i Varaždinu), da bi se u završnom poglavlju dokončalo najnovijim performerskim akcijama poput prosvjeda u zagrebačkoj Varšavskoj ulici koji su, jednako kao i travelerski začeci, svoje mjesto pronašli u ovoj knjizi. Nije rijedak slučaj da se povijesni pregledi ovoga ili onoga rado završavaju događajima iz odabranog područja starim i više od četrdeset-pedeset godina, no Suzana Marjanić u svojoj je knjizi postupila drukčije, usuđujući se interpretirati i našu performersku suvremenost, čvrsto je ukorjenjujući u povijesnom pregledu započetom prije gotovo stotinu godina.
Naslanjajući se, prema vlastitom priznanju, na rad Nikole Batušića, koji je u svom Uvodu u teatrologiju performans odredio kao neverbalnu scensku vrstu, derivat komedije dell'arte koji se odvija izvan teatarskog prostora, autorica upravo prvo poglavlje posvećuje Batušiću, a drugo Branimiru Donatu koji se bavio počecima hrvatskoga performansa, točnije zenitizmom Marijana Mikca i dadaističkim provokacijama u osječkom kinu Royal. Kako i sama priznaje, iako su odabranim temama pristupali reduktivno, dvojica navedenih znanstvenika nadahnuli su je svojim istraživačkim zanosom. Jednako kao što je Batušiću i Donatu formalno posvetila dva poglavlja, autorica je neformalo i cijelu knjigu posvetila hrvatskim performerima i onima koji su performans promišljali praktično ili teorijski, što ovu knjigu dodatno ističe, a donekle opravdava i činjenicu da, unatoč opsežnom izdanju, nema uobičajene bilješke o autorici.
Međutim, ako se uzmu u obzir činjenice iz njezine stručne biografije navedene na početku ovog teksta, nije neobično da se i ova knjiga činjenično shvati kao suautorsko djelo. Naime, nakon pregleda pojedine teme ili kronotopa o kojemu autorica piše u svakom pojedinom poglavlju, slijede opsežni blokovi intervjua, razgovora i radova koje su stručnjaci i performeri pisali i objavljivali za časopise i novine ili su nastajali posebno za ovo izdanje. Tako su svi sugovornici Suzane Marjanić zapravo i suradnici u nastajanju Kronotopa hrvatskoga performansa, živo tkivo bez kojega bi pisanje o performansu vjerojatno bilo samo mrtvo slovo na papiru. Raskošan crno-bijeli grafički dizajn omogućio je da se u ovo troknjižje uvrsti i velik broj likovnih priloga koji znatno obogaćuju temu o kojoj se govori ilustrirajući minula performerska događanja ili ih prizivajući iz sjećanja onih koji su im svjedočili.
Umjesto završne i pomalo kurtoazne recenzentske napomene o tome kako bi se ova knjiga morala naći na svakoj polici u knjižnici humanističkih i društvenih fakulteta te umjetničkih akademija ili malo boljih obiteljskih biblioteka, još bi prikladnije bilo naglasiti da će Kronotop hrvatskoga performansa, bez obzira na svoju zavidnu razinu znanstvene promišljenosti, pravi odjek pronaći u novim performerskim akcijama. S obzirom na brojnost uvrštenih intervjua i suradnički stav kojim je Suzana Marjanić u ovoj knjizi spojila teoriju i praksu, vjerujem da bi to jako obradovalo i autoricu i ukupnu performersku scenu u Hrvatskoj.
© Lucija Ljubić, PLESNA SCENA.hr, 13. travnja 2015,
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE