Nužnost zajedništva i dijaloga

Intervju: Mirna Žagar, umjetnička direktorica Zagrebačkog plesnog centra i Tjedna suvremenog plesa

  • Mirna Žagar

    Zagrebački plesni centar (ZPC) ovih je dana postao dijelom mreže European Dancehouse Network (EDN), što je zajedno s novim konceptom Tjedna suvremenog plesa (TSP), koji je upravo u tijeku, bio povod za razgovor s Mirnom Žagar, umjetničkom direktoricom ZPC-a i TSP-a.

    Ovogodišnji program TSP-a podijeljen je u tri dijela koja se protežu na tri tjedna. Najprije smo imali prilike gledati hrvatsku selekciju, zatim se proteklog tjedna odvijao dio nazvan Festival i vi s izložbama, nastupima plesnih škola, raspravama, a upravo počinje treći segment, međunarodna selekcija. Zašto ste se odlučili za ovakav novi, podijeljeni i produljeni koncept?

    Već dulje vrijeme razmišljam kako na neki način razrahliti program festivala, a da ponuda ostane i dalje jaka. Odgovor je to na povratne informacije koje smo često dobivali od publike kako nam je program previše zgusnut s po tri, ponekad i četiri predstave dnevno ali također s napomenom da ne žele da smanjimo obim programa. Željela sam također u programu omogućiti veću izravnu interakciju s posjetiteljima i stupiti u suradnju s uvjetno rečeno predprofesionalnom scenom. Željela sam staviti i veći naglasak na domaće autore koji zaslužuju veću pozornost međunarodne stručne publike, što se preklopilo i s činjenicom da smo tijekom festivala ugostili i dva europska projekta. To je puno teže napraviti ako se hrvatska selekcija proteže kroz cijeli tjedan, a uvidjeli smo da se i u tom slučaju naša publika odlučuje ponajprije za međunarodnu selekciju. Dodatni razlog je praktične prirode, naime nismo imali mogućnost u kraćem periodu dobiti na korištenje prostore za izvedbe svih predstava. Novi koncept svakako ima pluseva, ali i minuseva. Kada festival završi, osvrnut ćemo se i evaluirati što je potrebno zadržati, a što mijenjati. Svaka promjena u tom kontekstu je izazov, toga smo svjesni.

    Možete li dodatno obrazložiti hrvatsku selekciju i zašto su se na programu našli i neki stariji naslovi te radovi koji su prošle godine već prikazani na festivalu?

    Selekcija je prvenstveno napravljena s namjerom da ju vidi međunarodna stručna publika koja je boravila u Zagrebu zbog (ne)Konferencije i europskih projekata, tako da smo imali priliku efikasno iskoristiti sredstva, ali i činjenicu da je jedan dio naših sugovornika imao u planu posjetiti Zagreb i ovo je bio dodatni povod. Prilikom osmišljavanja programa konferencije trebalo je devet mjeseci unaprijed imati sastavljen program predstava koje bi mogla najaviti stranim gostima, tako da su to sve predstave koje smo devet mjeseci prije festivala mogli sa sigurnošću ugovoriti i za koje smo znali i sve tehničke uvjete te da ćemo ih moći većim dijelom i postaviti na sceni Zagrebačkog plesnog centra. Prilikom selekcije važno mi je bilo predstaviti hrvatsku scenu kao raznoliku i slojevitu, scenu koja je dosegla razinu kvalitete na kojoj već ima uspostavljenu neku vrstu dijaloga s međunarodnom scenom te autore koji su već negdje prepoznati. Odlučila sam pokazati i one predstave koje su na lokalnoj sceni pokazale neki kontinuitet, koje su uspjele opstati, zadržati se, a to pak isto nešto govori, posebno u našem kontekstu u kojem je postprodukcija jedan od najvećih izazova, a upravo je postprodukcija i bila jedna od tema (ne)Konferencije.

    Sličnih platformi ima jako puno i strani programatori si u pravilu ne mogu priuštiti boraviti na nekom od stranih festivala više od dva, maksimalno tri dana, jer su rasprodani. Također ih sve manje zanima gledati dijelove predstava, a u ovom smo kontekstu mogli ponuditi predstave u njihovom integralnom obliku. Zato je domaća selekcija izdvojena i zgusnuta u tri dana. Dakako, da smo imali još jedan prostor na raspolaganju ili da smo se odlučili predstaviti isječke, mogli smo uvrstiti još tri naslova o kojima smo razmišljali, a koji su aktualizirani kroz proljetnu sezonu. Na kraju smo se odlučili postupiti na način na koji jesmo. Nismo pogriješili jer su komentari pozitivni u smislu produkcijske i izvedbene razine radova te raznolikosti. Naravno da razumijem da se oni koji nisu ušli u ovu selekciju osjećaju izostavljeno, što nije bila namjera. Uostalom, svi su bili pozvani da nam se pridruže tijekom razgovora, a i prisustvujući ovim predstavama mogli su također upoznati i strane promotore. Nažalost dosta je onih koji se nisu odazvali našem, UPUH-ovom i Festivalskom pozivu. Na neki način se time sami isključuju.

    Teme (ne)Konferencije bile su strategija i održivost plesa. Zašto je to bitno?

    Ideja za (ne)Konferenciju nastala je u razgovorima s kolegama iz Udruge plesnih umjetnika Hrvatske koja ima dugoročne planove u tom smjeru, a nadam se da smo ovime na TSP-u uspjeli zajedničkim naporima postaviti temelje, otvoriti vrata. Goste koji su nastupali iz Hrvatske birala sam zajedno s UPUH-om, dok sam međunarodne stručnjake predložila sama kroz mrežu suradnika i kroz razgovore sa EUNIC-om koji nam je pomogao u dovođenju nekih od stručnjaka. Odlučila sam izdvojiti sredstva iz festivalskog budžeta kako bismo osigurali da tridesetak stranih promotora tih dana dođe u Zagreb jer je u scenu i u te kontakte potrebno ulagati i više s obzirom na dinamičan razvoj scene. Željela sam privući krug ljudi koji dolaze iz istog ili sličnog konteksta i otvoriti prostor za razgovor, za dijalog te istovremeno prezentirati i lokalne inicijative vezane uz ples, te inozemnim gostima predstaviti slojevitost naše scene. Mislim da smo u tome uspjeli. U svakom slučaju, svi su bili ugodno iznenađeni i zadovoljni što su dobili širi pregled.

    Osnovno je pitanje iza konferencije bilo kako strateški nastupati kao scena. Premda nije bilo gotovih rješenja, čuli smo različita iskustva. Primjerice predstavnik francuskog Ministarstva kulture Laurent van Kote govorio je o tome kako je francuska scena kakvu je danas poznajemo razvijana kroz pedesetak godina. Tanzquartier u Beču, o čijem je radu govorio Walter Heun, nastao je iz dvadesetak godina dugih konsolidiranih razgovora i zajedničkog nastupa scene. Slična su iskustva Bavarske i Joint Adventuresa u Münchenu o kojima je govorio kao voditelj, a također je bio jedan od osnivača strategije njemačkog plesa poznatijeg pod nazivom Tanzplan. O potrebi sustavne nadgradnje govorila je i Bettina Masuch iz Tanzhaus nrw iz Düsseldorfa koja se osvrnula na neke druge europske kontekste, primjerice na Nizozemsku gdje je donedavno vodila Springdance Festival. Čuli smo izazove i razmišljanja, kao i neka rješenja kolega iz baltičkih zemalja te Portugala, Mađarske, Slovenije i Italije. Čuli smo i o specifičnostima rada u regiji na primjeru rezidencijalnog centra u Obertwartu kojeg vodi Liz King, a gdje svoje projekte razvijaju Loose Collective, Liquid Loft, uz rad koji ovaj centar provodi sa specifičnim zajednicama u svojoj regiji na jugoistoku Austrije.

    Smatram da se nalazimo na raskrižju kada kao scena moramo odlučiti ne hoćemo li dalje zajedno, nego kako ćemo to učiniti. Ne na koji ćemo način započeti razgovarati i razmjenjivati znanja i iskustva, jer se unutar pojedinih segmenata naše plesne zajednice takvi razgovori vode, nego kako ćemo to nastaviti – na način da uvažimo naše različitosti i prihvatimo da nas ipak možda veže puno toga zajedničkog. Duboko vjerujem da zajedničkim djelovanjem i nastupom možemo biti samo jači. Naša scena sastoji se od snažnih osobnosti, pojedinaca koji sa strašću pristupaju svom radu i ispunjeno je nastojanjima svakog tog pojedinca da se njegova želja ispuni, i to je bitno i tako treba biti. Međutim, način na koji kao zajednica djelujemo ostavlja dojam da nam je scena jako fragmentirana, razjedinjena, zbog čega se unatoč silnim naporima svakog pojedinca ili pojedine skupine ne može postići više. Taj se dojam potvrđuje i kroz razgovore s predstavnicima same zajednice, u razgovorima s predstavnicima kako lokalnih tako i nacionalnih struktura te u razgovorima s predstavnicima stranih institucija koje djeluju u Hrvatskoj, ali i izvan nje. Profesionalci iz inozemstva s kojima godinama radim, koji znaju koliko nastojim kroz HIPP pogurati našu scenu, uvijek se začude kada od tih istih pojedinaca čuju kako im se ne pomaže. Ili im se obraćaju, a da prije toga nisu s nama ni razgovarali. Ne mislim da za to trebaju tražiti dopuštenje, ali se zaboravlja na neke elementarne principe pristojnosti, neki profesionalni protokol koji je godinama građen i dalje se gradi. S jedne strane je sjajan taj razvitak gdje vidimo da se scena decentralizira, uostalom na tome smo radili tolike godine. Ta raznolikost, kako filozofska, tako i estetska također pridonosi širenju i otvaranju novih, drugačijih mogućnost. Ali nažalost upravo i zbog te disperzije, kao i socijalne raslojenosti koja reflektira i kontekst našeg društva te nedostatka resursa, utječe da ono što bi nam trebala biti prednost, upravo zbog nedostatka kontinuiranog dijaloga kroz sve dijelove zajednice i zbog neuspostavljanja neke vrste konsenzusa u načinu djelovanja i nastupa prema van, to bogatstvo glasova često djeluje kao kakofonija koja nikome ne koristi i koja radi protiv svih nas koji djelujemo u ovoj profesiji.

    Zašto je fokus međunarodne selekcije Francuska i možete li to pojasniti?

    Prošle godine Francuska je kao dobrodošlicu Hrvatskoj u Europsku uniju ugostila mnogobrojne hrvatske umjetnike. Ove godine zadatak nam je bio uzvratiti tu dobrodošlicu. U tom kontekstu nisam željela pozvati autore možda tipične za Francusku i top autore nego sam željela pokazati mlade i neka nova imena, te umjetnike koji su imigrirali u Francusku, a ima ih puno. Htjela sam također ukazati na neka nova imena koja stasaju na toj sceni i osvajaju Europu, a dolaze iz regionalnih sredina. Francuska je poznata upravo po sustavu regionalnih koreografskih centara. TSP kao jednu od programskih konstanti ima dijalog plesa i tehnologije pa ove godine imamo dva takva naslova, Hakanaï i Aucoin Lieu skladatelja Francka Vigrouxa, koji se referira na rad s Myriam Gourfkink, jednom od vodećih ličnosti u Francuskoj u području koreografskog istraživanja, s kojom se nismo imali prilike susretati u Hrvatskoj. Mlade skupine su Collectif ÈS i Sine Qua Non Art koje su krajem prošle godine selektirane za francusku regionalnu plesnu mrežu, a također ulaze u fokus interesa europskih i svjetskih promotora. Neki se autori vraćaju na festival, poput Vincenta Mantsoea i Nacere Belaza. Oboje su afričkog porijekla pa me zanimalo prezentirati na koji način življenje u Francuskoj, odnosno djelovanje na relaciji Francuska – Afrika utječe na njihov rad. Svakako tu je i Boris Charmatz koji svojim radom otvara i u nas aktualna pitanja arhiviranja plesa i tradicije. On će najprije postaviti participatornu instalaciju koja se realizira kroz rad profesionalnog ansambla i dvadesetak amatera koje pozivaju u taj rad u mjestima gdje gostuju, a dan kasnije će izvesti predstavu s profesionalcima. Taj projekt dolazi u Zagreb netom nakon višetjednog gostovanja u Tate Modern u Londonu.

    Kakav je položaj TSP-a na današnjoj lokalnoj sceni?

    Činjenica da smo toliko dugo opstali uz sve izazove te da za festival i nadalje postoji velik interes među publikom koja ga prati – nadam se nešto govori o njegovoj kvaliteti te o utjecaju kojeg ima na scenu, ali i općenito o ulozi unutar našeg društva i razvoja kulturne ponude grada. Kada smo počeli, paralelno su pokrenuti i neki drugi slični festivali poput plesnog bijenala u Lyonu, plesnog festivala u Montpellieru ili ImpulsTanza u Beču. Danas oni raspolažu sa sredstvima od 2,5 do 20 milijuna eura, a mi raspolažemo s mnogo manjim, iako opet ističem značajnim sredstvima za lokalni kontekst, ali su ona primjerice gotovo prepolovljena u odnosu na prije pet-šest godina. Ipak i unatoč tome smo godinama uspijevali prezentirati program u Rijeci te pomoći programski kolegama u Splitu i Karlovcu. S jedne strane nastojali smo i uspijevali rasti programski, integrirajući se u lokalnu scenu te u regiju i šire. S druge strane sve do ove godine kontinuirano smo ulagali i u prisutnost festivala izvan Zagreba, ali i u razvoj plesnih zajednica, a sve s ciljem decentralizacije kako u Rijeci, Splitu, Karlovcu, Varaždinu, Zadru, Šibeniku, pa i Požegi. Sve što danas postoji u tim gradovima moglo bi se na neki način povezati kako s njihovim opstankom, tako i s razvojem početnog ili trajnog interesa za festivalom. TSP može biti i referentna točka festivalima u nastajanju jer mogu ukazati na činjenicu da postoji dugogodišnja tradicija i da je moguće raditi u kontinuitetu pa makar u trajno diskontinuiranom kontekstu. Nažalost, ove godine nismo imali te mogućnosti i fokusirali smo se na Zagreb u odnosu na razinu sredstava koja dobivamo upravo na lokalnoj razini te u odnosu na kontekst ostvarenja programa prezentacije Francuske plesne scene. Svakako se nadam da ćemo u budućnosti nastaviti razvijati partnerske odnose i uz lokalne inicijative i ne smatram da bi ovaj trenutni prekid u odnosu na suradnju s festivalom trebao imati trajniji, negativni utjecaj. Potrebno nam je vidjeti i evaluirati tko su nam partneri i na koji način možemo bolje surađivati i u budućnosti.

    Zagrebački plesni centar ovih je dana postao dijelom mreže European Dancehouse Network. Kakva je to mreža, što znači biti njezinim dijelom i kako se postaje članom?

    Riječ je o mreži koja je nastala spontano, kako obično i započinju takve mreže, a onda je prepoznata kao značajna za mogućnost za jačanje mobilnosti umjetnika, za jačanje sustava rezidencija i kao vrlo važna potpora razvoju infrastrukture diljem Europe. Mrežu sufinanciraju Europska unija i nacionalne vlade, pa i nekoliko nacionalnih fondacija, a djelomice se i sama financira ulaganjem članova. Rasprostire se diljem Europe, iz svake veće zemlje ima dva-tri člana, a iz manjih zemalja je obično samo jedan član. Neke od članica su The Place u Londonu, Tanzquartier u Beču, Centre national de la danse u Parizu, K3 Hamburg, Mercat des Flores u Madridu i drugi. U mrežu se ulazi na poziv, a prima se nakon duljeg razdoblja promatranja. U našem slučaju proces je trajao dvije i pol godine kada su pratili način na koji radimo, što postižemo, uz preporuke koje su za nas dobili od međunarodnih kolega, ali i umjetnika koji su s nama radili. Uz nas su pozvane još tri druge organizacije, a izabrali su samo nas. Biti članom znači da unutar mreže možemo doći do znanja, alata i resursa što nama jako puno znači. Za umjetnike znači veće mogućnosti rezidencija i međunarodnu razmjenu, a članovi također pokreću višegodišnje projekte kako bi se poticao daljnji razvoj europske plesne scene. Kao članovi ćemo aktivno sudjelovati u realizaciji takvih projekata. Ta nas je vijest jako razveselila i svakako smo je doživjeli kao priznanje našem dugogodišnjem radu, ne samo kroz razvoj ZPC-a nego i na drugim područjima, jer sve se to uzima u obzir.

    Mirna ŽagarZPC kao jednu od osnovnih programskih smjernica ima podržavanje umjetničkog razvoja kako mladih tako i etabliranih plesnih umjetnika. Koliko rezidencija imate godišnje i na kojem ih principu birate?

    Objavljujemo otvoreni poziv, dobijemo u prosjeku četrdesetak prijava pa oformimo svake godine drugu malu radnu skupinu koja izabire oko pet do šest rezidencija. To je maksimum koji možemo realizirati. I iako smo svjesni da nije dovoljno u odnosu na očekivanja, idealno bi bilo tri do četiri u odnosu na resurse kojima raspolažemo. Ni mi ni umjetnici ne dobivamo sredstva unaprijed od početka godine, već svi dobivamo u isto vrijeme, pa nam je izazov rasporediti rezidencije i premijere ravnomjernije kroz godinu kako bi svima posvetili jednaku pažnju. Ove godine planirali smo ulaganjem drugih sredstava imati tri premijere u prvom dijelu godine, a tri u drugom, što nam je samo djelomično uspjelo i to s Mašom Kolar i s Melitom Spahić. Vesna Mačković i Maja Drobac su, nažalost, morale odgoditi premijeru za jesen, kada izlaze i ostali. Neka imena se s godinama ponavljaju, što nije ništa neobično. To govori o razvojnoj politici i o tome da sustavno ulažemo u umjetnike čije potencijale prepoznajemo, ali koji i svojim radom te kroz uzajamni dijalog koji se kroz ovakve procese uspostavlja omogućuje dugotrajnije planiranje i time efektnije i efikasnije korištenje resursa. Vezivanje nekih autora uz neka mjesta uobičajeno je u mnogim plesnim centrima, što je posljedica uspješne komunikacije i izgradnje odnosa između umjetnika i producenta. Primjerice, drago mi je da smo uz Marjanu Krajač od samog početka od kada se vratila iz Njemačke pa do danas, a ne samo uz nju, tu je i Sonja Pregrad i Maša Kolar, a odnedavno i Aleksandra Mišić. Tu je i Melita Spahić u čiju viziju vjerujemo, ali prepoznajemo i potrebu da se ostvari odnos umjetničkih zajednica Zagreb – Karlovac. Dugotrajnu suradnju imamo i s Ivom Nerinom Sibilom, Žakom Valenta i drugima. Uostalom, sve su to jake osobnosti s vizijom unutar koje se prepoznajemo i koje su sukladne viziji i misiji naše organizacije. Nakon što smo zajedno radili na EU projektu SPAZIO imali smo prilike bolje upoznati i rad skupine BADco. te nam je drago da smo u mogućnosti nastaviti taj dijalog. Pratili smo tako i razvoj Trafika te smo gotovo sve njihove predstave predstavili u Zagrebu. Nadam se da će se nastaviti suradnja i s mladim autorima iz Rijeke poput Ivane Kalc. To je uvijek dvosmjerna komunikacija, dijalog.

    Što podrazumijeva rezidencija u ZPC-u?

    Prostor za proces rada i javnu prezentaciju rada s obično tri izvedbe, a ako se procijeni uzajamni interes te da bi se mogla osigurati i neka minimalna sredstva, onda razgovaramo o dodatnim reprizama. Podrazumijeva također i promociju kroz tiskani mjesečnik, ograničen broj programskih plakata, internet stranice, društvene mreže, PR obradu protokola, obavijesti prema partnerima. Također podrazumijeva prostorno-tehničku podršku, postav scene, rasvjete, montažu, demontažu, hostese, organizaciju prodaje ulaznica, čišćenje prostora prije i nakon korisnika i slično, te elemente postprodukcije.

    Kako birate ostale umjetnike koji nisu dobili rezidenciju, a koriste prostor ZPC-a?

    Umjetnici u rezidenciji imaju prioritet u korištenju svih naših resursa, a prostor otvaramo i svim drugim plesnim umjetnicima koji dobivaju javna gradska sredstva. S obzirom da je i u njih i u nas uložen neki javni novac, logično je da imaju pravo koristiti prostor te i njima nastojimo pomoći koliko smo u mogućnosti.Ako imamo slobodan prostor u kasnijim večernjim terminima ili nedjeljom, otvaramo ga i drugima, mladima koji imaju silnu želju nešto isprobati, zašto ne!? Nastojimo surađivati sa što širim krugom ljudi i vidjeti hoće li se kroz zajednički rad razviti neki odnos ili ne. Od prošle godine uveli smo i pozivni natječaj za sve koji su zainteresirani koristiti prostor za izvedbu i koji su iz drugih disciplina, ne samo plesnih, dakle da u tom kontekstu proširimo područje dijaloga s publikom i kroz druge sektore, a ujedno nam takav poziv pomaže da planiramo puno više unaprijed. Ovih dana planiramo šest do devet mjeseci pa i godinu dana unaprijed. To je dosta veliki izazov kada radite s puno vanjskih partnera, suradnika i korisnika jer velika većina planira na vrlo kratke rokove.

    Tehnička podrška se međutim naplaćuje onima koji nisu u rezidenciji?

    Da, naravno, naime tehničko osoblje nije kod nas na plaći te njihove dodatne satnice izvan programa za koje smo financirani ili koje smatramo našim projektima, moramo nadoknaditi. Oni su međutim svima na raspolaganju za savjet i mogu im se obratiti kada su ovdje u prostoru. Uvijek se čudim koliko se malo umjetnika konzultira sa tehničkim osobljem oko pripreme svojih produkcija.

    Druga važna smjernica ZPC-a je publika. Što ste dosad postigli?

    Drago mi je da ljudi, amateri koji pohađaju programe plesne edukacije ovdje u ZPC-u pokazuju sve veće zanimanje i za predstave i za druge plesne programe i to ne samo kod nas nego i drugdje u gradu. Pokušavamo uspostaviti odnose i sa specifičnim zajednicama, a najočigledniji primjer je naša potpora radu kolektiva IMRC koji integrira plesače s invaliditetom. Organizirali smo i posebne programe za umirovljenike te pokušavamo takve i slične aktivnosti proširiti na cijelu godinu i kroz rad s drugim interesnim skupinama. Kako su to obično i zajednice čiji su članovi izloženi raznim ekonomskim pritiscima, takvi programi moraju biti subvencionirani te trenutno ulažemo napore da nađemo sponzore. Dosad smo neke od tih programa uspjeli realizirati zahvaljujući europskim fondovima ili pak suradnjama s inozemnim ustanovama. Pokušaj dijaloga sa školama u susjedstvu varira ovisno o zainteresiranim nastavnicima i kontinuitetu komunikacije s njima. Osobno me u ovom poslu najviše nadahnjuju situacije kada uspijem inficirati širu publiku s plesom. Veliki je izazov što mi kao udruga ne možemo ulaziti u izravne dijaloge sa školama niti u njihovim prostorima prezentirati naše programe i tako animirati učenike izravnije. To smo nekoć mogli, ali iako Grad i Ministarstvo cijene i poznaju naš rad, dosad su sve naše molbe ne bi li dobili preporuku kako bismo formalizirali naš pokušaj dijaloga sa školama naišle uglavnom na šutnju, odnosno odgovor da formalno ne udovoljavamo uvjetima. Taj segment birokracije izuzetno otežava sustavniji razvoj. No pokušavamo kroz poznanstva te kroz pojedine organizacije koje okupljaju specifične grupacije građana osmisliti u suradnji s njima.

    ZPC nema javno financiranje za hladni pogon poput primjerice drugih gradskih kazališta. Kako se financirate i koliki vam je godišnji budžet?

    Prvi je izazov što nas struka i javnost gleda kao na kazalište, što mi nismo, a nismo ni ustanova, nego udruga koja koristi gradski prostor. ZPC je od samog početka zamišljen kao mjesto okupljanja profesionalaca i amatera, mjesto koje producira autorska djela te ih i izvodi do određene razine zahtjevnosti. Naše programe financiraju Grad i Ministarstvo kulture, dok specifično zgradu i aktivnosti ZPC-a financira samo Grad. Svi prijedlozi upućeni Ministarstvu u odnosu na aktivnosti, pa bile one međunarodne ili čak od nacionalnog interesa nisu prihvaćene; navodno nas se smatra lokalnom inicijativom (!). Sredstva prikupljamo i kroz druge izvore poput Turističke zajednice Grada Zagreba te kroz fondacije poput Zaklade Kultura Nova, ali i kroz druge oblike privatnog sufinanciranja te kroz Europske fondove, ali i kroz vlastiti prihod koji nije zanemariv. Mi za zgradu moramo godišnje osigurati najmanje pola milijuna kuna da bi vrata centra bila otvorena i da bi ga umjetnici koji centar koriste besplatno mogli nastaviti koristiti.

    Tu nisu uračunati ljudski resursi, niti veći popravci kojih je sve više, dakle samo redovito korištenje prostora uz redovito održavanje. Tako Grad godišnje dodijeli tristo tisuća kuna specifično kao potporu hladnom pogonu. Sponzori su uglavnom vezani uz pojedine programe te su više-manje sponzori kroz razne usluge, bilo besplatne ili uz neke bitnije popuste. U ukupnom prihodu i troškovima koji iznose otprilike 2,5 milijuna kuna, javni sektor je u protekloj godini sudjelovao sa 55 posto; 45 posto ostvarujemo sami kroz različite izvore. To su sredstva za sve programe. Programski možemo realizirati samo onaj segment za koji smo osigurali sredstva te u tom kontekstu često realizaciji programa pristupamo kao partneri umjetnicima, ali ne možemo preuzeti sva njihova očekivanja tim više što i oni često dobiju produkcijska, namjenska sredstva. Našu ulogu ne vidimo kao nekog tko će nekome uštedjeti resurse, nego kao sugovornika udogovoru s kojim možemo vidjeti na koji način možemo te resurse objediniti i što bolje iskoristiti na obostrano zadovoljstvo i s namjerom bolje produkcije i rezultata.

    Koji su najveći izazovi sa ZPC-a, osim krova koji prokišnjava?

    Ponajprije neshvaćanje modela kojeg smo predložili u trenutku kad smo zgradu preuzimali kao još staro Kino Lika i kada smo ušli u partnerstvo s Gradom oko transformacije tog prostora. U međuvremenu Grad je čini mi se abdicirao svoju ulogu vlasnika, pri čemu ne mislim na Ured za kulturu koliko na Grad kao vlasnika koji nam je zgradu predao, a da smo svi znali kako nisu svi radovi gotovi te da je izvedbeno dosta toga bilo već tada upitno. Niti je investitor bio zainteresiran to provesti do kraja, na sva naša upozorenja se oglušio, a izvođač se također nakon prvotne intervencije kada se urušio strop više nije vratio. U međuvremenu naša upozorenja da zgrada prokišnjava, da se zidovi natapaju vodom pa čak i na činjenicu da smo upozoravali da jamstva na pojedine radove istječu, sve je palo na gluhe uši. Unatoč našim kontinuiranim apelima, ti se popravci nisu nikada obavili i danas živimo s posljedicama poput curenja vode s krova u predvorje, neadekvatne izolacije, do klizišta gdje zimi padaju stabla na zgradu pa se očekuje da o svom trošku to uklanjamo, do krivo izvedene kanalizacije. Danas smo najbolje mušterije hitnih intervencija. Naravno, gdje možemo popravljamo i ulažemo, ali to su sve stvari u nadležnosti Grada kao investitora i kao vlasnika koji je trebao reagirati čim smo počeli upozoravati. Nažalost, uvijek se reagira tek kada se desi nešto ozbiljno.

    To nažalost nije ni samo curenje s krova, nego je problem puno kompleksniji – voda sve više sa svih strana prodire u prostor. Kako bi mogli poduzeti daljnje korake nikako da dočekamo procjenu troška popravka u koji je uključen niz građevinskih tvrtki zajedno s arhitektima koji su projektirali zgradu. Moja je osobna procjena da bi se taj iznos mogao kretati i do nekoliko desetaka tisuća kuna, no kako se radi ne o jednom nego o nizu povezanih problema, trošak se vrlo lako može povećati i što se dulje čeka sa sanacijom to sve postaje skuplje i kompleksnije. Prošle smo godine primjerice uložili u popravak klimatizacijskog sustava koji je bio pogrešno spojen, srećom nije nitko stradao. Također, iako je tvrtka koja je vršila instalaciju tehničke opreme morala osigurati i specifične elemente, to nikad nije učinila te smo i taj trošak preuzeli na sebe kako bi kazališna oprema mogla funkcionirati. Dodatno smo ulagali u opremanje prostora kazališnom opremom, od novog pulta do reflektora, projektora, podova...

    Komunalni inspektorat nije učinio ništa da nam se vrate promotivni izlozi od kina koje je uzurpirala Estetic Uvema, a iz nepoznatih razloga ne možemo dobiti ni promotivni baner iznad Ilice ispred samog ulaza u centar, nego nam se nakon mjeseci iščekivanja odobrio prostor na lokaciji predalekoj od ZPC-a. Žao mi je što susjedima ne smeta buka okolnih kafića i klubova, ali im smeta kada imamo program na terasi. Kafići preko puta smatraju da je naše dvorište njihovo parkiralište i upravo je nevjerojatno do koje mjere vrše na nas pritisak, čak uz fizičke prijetnje i oštećenje imovine. Izazov je dakle puno praktičnih situacija za koje nema zakonske prepreke, nego naprosto netko u Gradu tko ima mogućnost odluke ili ne razumije problem ili mu to jednostavno nije prioritet ili ga ne želi riješiti. Sve nam to nažalost prečesto odvlači pažnju s razvoja daljnjeg programa.

    Ni medijateka još nije profunkcionirala od otvorenja 2009. Zašto?

    ZPC nažalost nije došao opremljen iako je oprema navodno plaćena. Tek sada, nakon pet godina uspjeli smo si primjerice priuštiti ormare za urede kako nam obilna dokumentacija ne bi stajala u kutijama. Tako je i medijateka trebala biti opremljena. U nju želim smjestiti arhiv HIPP-a kojeg sam osobno s vlastitim ulaganjem skupljala i uređivala četrdeset godina. Često se dešavalo da se građa koju bih posudila nikada nije vratila. Pomisao da to donesem u ZPC, a da se ne može ni zaključati, užasava me. Puno je tu vrijednih video materijala koje posuditelji nikada nisu vratili, poput cijele američke serije o plesu sedamdesetih godina, o francuskoj sceni osamdesetih, o njemačkoj Folkwangschule i Reinhildu Hoffmannu itd. Prevelik je trud uložen da bi se arhiv smjestilo u neprikladne uvjete. U HIPP-u gdje je također i druga lokacija našeg ureda je mjesto gdje odlažemo dokumentaciju, ali i mjesto koje nam ponekad služi za smještaj umjetnika kako bismo i tu uštedjeli i mogli lakše realizirati program.

    Tko sve radi u ZPC-u?

    U ZPC-u nitko nije zaposlen osim čistačice. Sa svima ostalima imamo ugovore o djelu ili autorske ugovore po pojedinim projektima koji to mogu financijski podnijeti. To nam prema sličnim praksama u svijetu omogućuje fleksibilnost u odnosu na opseg radne snage, a kada je veća dinamika tu je više ljudi. Svatko realizira primarno jedan projekt, a ostatak vremena volontira. Tako je na primjer Ivan Mrđen, koji je završio produkciju na ADU kao jedan od najboljih studenata svih generacija, u ZPC-u sedam godina volontirao prije prvog honorara. Jednako kao i Tena Bošnjaković te Nina Kunek te brojni drugi koji su kroz rad s HIPP-om, ili putem Tjedna, a kasnije i kroz ZPC ovdje započeli svoje karijere, prvo kao volonteri, a potom i kroz profesionalniji odnos. Odgovornost nije ništa manja, svi smo podjednako opterećeni i doprinosimo. Brojni drugi volonteri koje okupljamo, a među prvima sam u Hrvatskoj promovirala sustav volonterstva, najvrjedniji su dio centra, ljudi koji prije svega žele pomoći. Svi se ovdje nalazimo prvenstveno oko interesa i silne želje da pomognemo razvoju plesa. Uvijek se zaprepastim s koliko se nerazumijevanja, pa čak bih se usudila reći i nepoštivanja neki korisnici, ali i javne osobe, odnose prema ovim ljudima koji čine sve kako bi i oni bili uspješni. To je sve ekologija, ne bi tu smjelo biti mi i oni.

    Godišnje kroz ZPC prođe četrdesetak plesača koji ostvaruju svoje projekte, preko dvjesto građana dnevno pohađa barem jednu od edukativnih aktivnosti koje nudimo, deset tisuća građana prođe ovim prostorom ne bi li sudjelovali u nekom od ponuđenih programa. Mi vodimo vrlo detaljne statistike za sve programe pa vidimo koji su interesi, možemo zaključiti koliki je utjecaj i koliko je važno da u radu na promociji i promicanju predstava sudjeluju i sami umjetnici.

    Osim spomenute razjedinjenosti, kako bi opisali današnju hrvatsku scenu? Što mislite koji su joj najveći izazovi?

    Scena je vrlo raznolika, što je jako dobro, ali je veliki izazov činjenica da unutar raznolikosti vidim vrlo malo prihvaćanja različitosti. Primjećujem da ako netko radi nešto stilski i filozofski drugačije, onda se to smatra lošim iz perspektive onoga koji drugačije pristupa ili djeluje u ovoj umjetnosti. Vidimo to po odnosu nekih u zajednici koji čak ne pristaju naše letke i plakate postaviti u svojim prostorima, a kamoli da mlade umjetnike s kojima rade upućuju na neke druge programe. Postoji neka teritorijalnost i to bez ikakve potrebe. Za nas se priča kako smo nedostupni, iako svatko tko se odlučio doći i razgovarati s nama i iz čega se razvila i suradnja, može svjedočiti da svi u centru maksimalno rade kako bi im bili pristupačni, usudila bih se reći i 24 sata dnevno, te da je centar za njih otvoren sedam dana u tjednu, dvanaest sati dnevno, tijekom cijele godine. Prigovor da zatvaramo centar u kolovozu radi kolektivnog godišnjeg odmora je neopravdan. Istina je da nemamo javni program u kolovozu zato jer ljudi imaju pravo koristiti svoj godišnji odmor, a tada imamo najslabiji kapacitet. Međutim, prostor stoji na raspolaganju zajednici i brojni su oni koji koriste prostor za probe tijekom kolovoza.

    Na sceni postoji zatvorenost unutar vlastitih interesnih sfera, osim razjedinjenosti na raznim razinama, ali to je izazov i cijelog našeg društva. Osim toga, vlada veliko neprepoznavanje konteksta. Moramo prihvatiti činjenicu da više nismo u socijalističkom sustavu koji je pružao jako puno i da su sada drugačija pravila i da dolaze nova. Sada se od svih nas očekuje da prihodujemo i da budemo tržišno orijentirani. Mi u ZPC-u nastojimo uspostaviti model koji bi ipak pratio potrebe discipline, bio otvoren plesnim umjetnicima i dostupan pa i financijski, te nastojimo naći sredstva iz drugih izvora, ne samo javnog sektora, kako bi to sve i omogućili. Ne možemo očekivati da će svi ili većina naših želja biti udovoljena i da će ih netko slušati samo zato što smo umjetnici i jer kažemo da nam to treba. Trebali bismo promijeniti načine razgovora i nastupanja prema javnosti, i tu mislim i na način na koji komuniciramo s plesom i oko plesa prema javnosti, način na koji govorimo o problemima i u tome moramo biti složniji i podržati se. Lako je kritizirati i biti vječna opozicija jer to onda abolira od odgovornosti, ne nude se rješenja osim s namjerom rušenja i omalovažavanja. Treba imati hrabrosti raditi s nekim s kime ne dijelite mišljenje, ali prepoznajete interes, to zahtjeva ne samo neku ljudskost nego i strpljenje pa i širokogrudnost uz znanje koje se podrazumijeva. Sve nas na plesnoj sceni tišti isto, nedostatak vidljivosti, i kao posljedica toga činjenica da nas zajednica ne doživljava ozbiljno. Ne shvaća se potencijal plesa u društveno-ekonomskom kontekstu i toga da svaka kupljena karta za ples generira i druge prihode. Svaka kuna uložena u ples može generirati četrdeset puta više indirektno u proračun. O tome postoje brojne studije. Posebno je loše što plesni umjetnici često ne žele kupiti kartu za predstave kolega. Pitam se zašto bi je onda platili drugi građani. Ako mi sami ne poštujemo vlastitu struku, neće je poštovati ni društvo.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 12. lipnja 2015.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji