Plesna scena.hr

Yin i yang

32. tjedan suvremenog plesa, Zagreb, 29. svibnja – 20. lipnja 2015.: Compagnie Adrien Mondot & Claire Bardainne, Lyon, Francuska, Hakanaï, red. Adrien Mondot & Claire Bardainne; Compagnie d'Autres Cordes, Marvejols, Francuska, Bez mjesta (Aucun Lieu), koncept Franck Vigroux

• 
  
  Hakanaï, čitamo u programskoj knjižici, na japanskom znači „nešto što je privremeno i krhko, prolazno i nepostojano, a u ovom slučaju nešto između snova i jave“. I uistinu, riječ je o postojanom trajanju scenske čarolije, istočnjački smirene i produhovljene u poetičnom solu za plesačicu (Akiko Kajihara) i prozračni kubus. Čarolija je dakako plod digitalne interpretacije (autor Rodolphe Martin, dok je autor zvučne interpretacije Christophe Sartor), ornamentalne animacije koja poput živog, apstraktnog organizma diše na plohama kocke i u interakciji s plesačicom reagira na svaki i najmanji pokret tijela.
  
  Te igrive preoblike prostora i tijela ne daju dojam dramaturške namjere i vođene priče, ali simbolika slika koje okružuju nježni, skladni lik plesačice budi zemaljske asocijacije. Čarobni kubus je silno zavodljiv i poziva u svoj svemir mirnih plutajućih znakova, slova i brojki, ali ulaskom u njega plesačica unosi život, odnosno pristaje na izloženost ritmu-životu u njegovoj univerzalnoj yin-yang dvojnosti. I njezin svemir se mijenja, dešavaju joj se rešetke ali i zvjezdana paučina, stvaraju se zidovi koji se na jedan zamah ruke rasprsnu u asteroide i nastave plesati oko nje. Teško je razaznati i razlikovati kolika je njezina moć manipulacije i utjecaja na transformacije (tog njezinog) svemira, a koliko joj se sve to neizbježno dešava, tek – u duhu smirujuće istočnjačke spoznaje – nije ni važno; dobro je.
  
  I koliko Hakanaï ostaje u sjećanju kao svijetlo paučinasto tkanje (ovih dana izveden je i u okviru IKS festivala u Splitu) toliko je sljedeću večer, u isto vrijeme na istom mjestu, u Zagrebačkom kazalištu mladih (također iz Francuske unutar manifestacije Rendez-vous, Festival Francuske u Hrvatskoj) jedan drugi primjer digitalno vođena iluzionizma, predstava Aucun Lieu (Bez mjesta) Francka Vigrouxa ostavila dojam neugode, neke vrste crne rupe. Zanimljiva u smislu eksperimenta, neosporna po pitanju autoriteta navedenih predložaka „uznemirujućih pogleda na dušu i tijelo“ (Dylan Thomas Sanjao sam svoju genezu i Heiner Müller Ulysses), vrlo je naporna za publiku, jer u svojoj intelektualnoj dosljednosti prelazi, odnosno provocira granice tjelesnih osjetila.
  
  Scena je vrlo tamna i plesačica (u koreografiji Myriam Gourfink) je više sjena i treba je otkriti u pokrenutoj tami i  prostoru izobličenom videom Kurta d’Haeseelera. Svjetlo se u jednom trenutku javlja kroz intenzivni stroboskopski efekt. Izvor zvuka je, prema programskoj knjižici, u tehnici disanja u yogi, uz šum, glas i minimalizam glazbe Francka Vigrouxa koji se uživo na sceni poigrava „sa mikro varijacijama, snagom distorzije i jeke te s osjećajima prostornosti koji nam dezorijentiraju sluh“. Zvuk je u svojim transformacijama (pre)dugo na jedva izdržljivoj frekvenciji, tako da je bilo teško ući u neke dublje razine poimanja samog djela.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 18. lipnja 2015

Piše:

Maja
Đurinović