Plesna scena.hr

Pregled najistaknutijih domaćih imena

32. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, 29. svibnja – 20. lipnja 2015.: Hrvatska selekcija

• Hrvatska selekcija kojom je otvoren 32. Tjedan suvremenog plesa bila je, prema riječima Mirne Žagar, namijenjena prvenstveno međunarodnim gostima koji su tog vikenda boravili u Zagrebu sudjelujući u (ne)Konferenciji o strategijama plesa. Zajedno s tri predstave prikazane i na prošlogodišnjem festivalu, ukupno je pred punim gledalištem prezentirano sedam radova, od kojih su četiri nastala u partnerstvu sa Zagrebačkim plesnim centrom/Hrvatskim institutom za pokret i ples. U selekciji su se tako našli do tada recentni radovi jedina tri hrvatska plesna ansambla (ako pod ansamblom mislimo na kolektiv stalno zaposlenih umjetnika) – Crtač BADco.-a, Pokret-ač Studija za suvremeni ples te Rekvijem za Z. Zagrebačkog plesnog ansambla. Prikazan je i u proteklih godinu dana višestruko nagrađivan rad Koreografska fantazija br. 1 Marjane Krajač te također nagrađivani autor Matija Ferlin, ali s jednim od svojih starijih solo radova, Sad Sam / Almost 6  iz međunarodno hvaljenog ciklusa Sad Sam. Selektirana je i u Alžiru nagrađena predstava Ti  MASA Dance Company, koja već nešto više od godinu dana kontinuirano puni gledalište Zagrebačkog plesnog centra te recentni rad Martine Nevistić (O.N.E.) Luna Malekova. Na programu se trebala naći i predstava From body to body / Magnolija (ili prkos) IMRC – Integriranog kolektiva za istraživanje pokreta, ali je izvedba otkazana zbog ozljede izvođačice. 
  
  Selekcija je, saznajemo od Mirne Žagar, bila uvjetovana nekolicinom različitih faktora, vremenskih i prostornih, te se kao i sa svakom selekcijom, koja je uvijek ograničena, možemo slagati ili ne, ali je u cjelini dala pregled trenutno najistaknutijih imena domaće plesne scene. Iz selekcije ću se osvrnuti na predstavu Pokret-ač o kojoj dosad na Plesnoj sceni.hr nismo imali prilike pisati te na predstave Ti i Luna Malekova koje smo u povodu premijera spomenuli kroz intervjue s autorima.
  
  Pokret-ač Studija za suvremeni ples nastao je u suradnji s Aleksandrom Janevom Imfeld čime je taj najstariji hrvatski plesni ansambl nastavio seriju predstava s domaćim koreografima koje rezultiraju prilično avangardnim i eksperimentalnim rješenjima. Pokret-ač je premijerno prikazan na prošlogodišnjem TSP-u, a selektiran je i u pilot projekt Plesne mreže Hrvatske za turneju u drugim hrvatskim gradovima. Unatoč eksperimentalnom karakteru, riječ je o prilično komunikativnoj i duhovitoj predstavi, u prepoznatljivo otkačenom stilu Aleksandre Janeve Imfeld. Izvrsno su je primjerice prihvatili i najmlađi gledatelji prilikom gostovanja na Karlovačkom plesnom festivalu u svibnju ove godine, kada su vrlo aktivno sudjelovali u razgovoru nakon predstave kroz Kritički parkour Plesnescene.hr. Pokret-ač se može promatrati kao svojevrsni nastavak autoričine predstave 2žene2brata3metra, samo u obrnutom smjeru. U prvoj predstavi se mnogostruki slojevi skidaju do potpunog pražnjenja scene, dok se Pokret-ač otvara u praznom prostoru radnog kolektivnog procesa da bi se zatim iz uobičajenog zagrijavanja u radnoj odjeći postupno transformirao u totalno nesuvisli svijet začudnih likova u ekstravagantnim kostimima. Gdje u prvoj predstavi veliki kartonski plesni pod označava kraj izvođačke igre, ovdje se on pretvara u pozlaćenu podlogu za fantaziranje. Potpuni kaos na sceni Pokret-ača ipak funkcionira prema nekoj nevidljivoj logici (pokretaču) zajednice koja se razumije unatoč kakofoniji izraza te se međusobno poštuje i podupire unatoč očiglednim razlikama u mišljenju. Ta ujedno najveća (politička) vrijednost predstave može biti i njezin problematičan aspekt – velika količina propozicija koje izvođači iznose može zbuniti gledatelja u prirodnoj potrazi za poveznicom.
  
  Aleksandra Mišić i Ognjen Vučinić u vrlo lirskom duetu Ti kreiraju vizualno dojmljiv odnos s nekoliko lijepih scenskih prijedloga. Primjerice, dirljiva je već prva scena u kojoj se u usporenom buto stilu, podupirući jedan drugoga, kreću dijagonalom kroz bijelu prašinu (posljedica pudera kojim se posipaju). Također je domišljata uporaba bijele krinolina haljine u kojoj Aleksandra Mišić poput ledene kraljice klizi u krug ili se Ognjen Vučinić u nju skriva kako bi se, koristeći elemente cirkusa, oboje spojili u jedno elegantno izduljeno tijelo. Ostaje nejasna uloga videoprojekcije, plesnog videa u kojem izvođači (i autori) u klaustrofobičnoj prostoriji izvode partnering potpuno oprečne, na trenutke agresivne energije, dok su u podlozi čitani stihovi ljubavne pjesme Enesa Kiševića Sunce, vjetar i ti. I dok uspijevaju na scenu prenijeti tu nadahnutu mladenačku zaljubljenost i obožavanje, problematični su upravo oni kao izvođači. Nedvojbeno je da su dobro uvježbani, precizni u izvedbi i snažni u emociji koju prenose. (Podsjetimo, riječ je o višestruko nagrađivanim plesačima.) Međutim, oni karakteristikama svojih tijela te ponekom koreografskom odlukom svjesno ili nesvjesno destabiliziraju uvriježenu percepciju spolova u pas de deuxu, u čemu nema ničeg spornog, ali jasan stav u tom smislu ostaje nedefiniran.
  
  Martina Nevistić (O.N.E.) je nakon nekoliko interaktivnih i multimedijalnih projekata prvi put kreirala predstavu za tradicionalnu pozornicu, i to vlastiti solo Luna Malekova, premijerno izveden na prošlogodišnjim Perforacijama i reprizno igran prošle jeseni u Zagrebačkom plesnom centru. Njezina veza s drugim medijima i u ovoj predstavi ostaje djelomično prisutna kroz videoprojekcije. One putuju rubovima scene gradeći polumračan i snovit okoliš popraćen elektroničkom glazbom (Višeslav Laboš) te odzvanjajućim ženskim glasom koji mumlja, dahće i govori na neobičnom, vilinskom jeziku. Nevistić, inače članica Zagrebačkog plesnog ansambla, suvereno vlada plesnom tehnikom. Njezino visoko i vitko tijelo dodatno je vizualno izduljeno tamnim kostimom i jednodijelnim trikoom koji prekriva i stopala tako da su još mekša i nečujna. Okretna je i brza, kreće se glatko i lagano, naglo mijenjajući energiju, čas je mirna i elegantna, čas kao opsjednuta nekim drugim bićima, poluanimalnim, uznemirenima. Te se dvije suprotnosti neprestano izmjenjuju i nadjačavaju sugerirajući neki unutarnji sukob. Dok se kroz prvi dio predstave postupno gradi prijelaz iz realnog plesačkog tijela, koje je ovdje i sada, u druge zamišljene likove koji ga okupiraju, drugi dio odluta u samozaokupljenost koja možda može biti ugodna i zanimljiva samo ako se tome potpuno prepustimo.
  
  Premijerne izvedbe novih radova Martine Nevistić, Studija za suvremeni ples (koreograf Bruno Isaković) i BADco. održavaju se ovog vikenda u okviru Festivala Perforacije.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 24. lipnja 2015.

Piše:

Jelena
Mihelčić