Osjetljiva tijela u pokretu

32. tjedan suvremenog plesa, Zagreb, 29. svibnja – 20. lipnja 2015.: Ethnoscape, autorica Cécile Proust

• 
  
  U sklopu dvogodišnjeg polimorfnoga projekta ostvarenog uz potporu programa EU Culture 2007-13, naslova Migrant Bodies, a koji obuhvaća istraživanja i multimedijalne radove umjetnika iz Hrvatske, Italije, Francuske i Kanade na temu tijela u izmještanju, u dragovoljnom ili prisilnom seljenju, Cécile Proust je u Zagrebu prikazala polusatni Ethnoscape u prostoru medijateke Zagrebačkoga plesnog centra. U nevelikoj, bijelo oličenoj dvorani na katu Centra u pravokutnik su posložene drvene klupe na koje je posjedalo tridesetak posjetitelja, a Cécile Proust je unutar toga namjerice suženog izvedbenog prostora izložila svoje ples(a)no predavanje na početku kojega je rekla da bi mogla govoriti o pticama, primjerice, ili o plesu, ali da neće, nego će nam danas govoriti o useljenicima koje je susrela u sklopu programa Migrant Bodies.
  
  Iznijela je (u suradnji s videastom Jacquesom Hoepffnerom čije uratke publika gleda na tabletima) tek krhotine njihovih problema: Romkinje iz Hrvatske, Jamajčanke iz Kanade i kongoanskoga mladića kojega je zatekla u Italiji, te za svakoga od njih otplesala pred nama mali ples. Osobito je potresno svjedočenje muškarca iz Konga o milijunima mrtvih i raseljenih njegovih sunarodnjaka kao posljedice velikoga rata koji je nominalno završio 2003. ali od posljedica kojega – kao što su perpetuirani sukobi, bolesti i neishranjenost – ljudi i dalje umiru. Ti stravični podaci umrežili su se smjesta u našoj svijesti u užas slika koje svakodnevno gledamo u medijima o izbjeglicama na Mediteranu i s polemikama o tome primiti ih ili ne, sagraditi zidove za obranu od njih i koliko visoke ili ne. Tako se projekt Migrant Bodies koji je prije dvije godine započeo kao plesno-istraživački pokazao brutalno aktualnim: Što s tijelima koja dolaze na naše granice?
  
  A plesovi koje Cécile Proust posvećuje svojim migrantima obilježeni su onim što je ona kao klasično-baletno obrazovana plesačica s karijerom suvremene izvođačice (u suradnjama s Jeanom-Pierreom Perreaultom, Odile Duboc, Allainom Buffardom, Dominique Brun, Danielom Larrieuom...) usporedno pasionirano istraživala: flamenko, kathak i trbušni ples. Kao ekstenziju migrantskih priča izložila nam je, dakle, doslovce na dodir ispružene ruke, svoje zaplesano tijelo koje je te priče otjelovilo na način da osjećamo drhtaje straha bićâ koja su morala napustiti svoja boravišta ili pak njihove zanose sjećanja na suštinu napuštenih boravišta. Učinila je da osjećamo bliskima, toplima, pulsirajućima, živima, mnogoobličnu hrabrost i odlučnost, otpor migrirajućih tijela.
  
  Cécile Proust poznata je kao angažirana feministička plesna umjetnica, ponajviše po nizu akcija iz ciklusa Femmeuses u kojima problematizira rodne stereotipe i pojave stalno iznova nastajućih nesuvislosti u razmatranju ženskoga pitanja. Magistrirala je na Fakultetu političkih znanosti u Parizu temom o odnosu politike i umjetnosti, a naslov rada kojega smo vidjeli u Zagrebu preuzima od utjecajnoga suvremenog antropologa Arjuna Appaduraia. U kontekstu svjetske globalizacije on uporabom neologizma ethnoscape proširuje viđenje definiranoga političko-nacionalnoga krajolika koji ljudi nastanjuju u nestabilniji oblik nastao migracijama radnika, turista, imigranata, izbjeglica i drugih skupina ili pojedinaca u pokretu koji na dosad neviđen način utječu na ono što se ustalilo zvati nacionalnom državom. Novonastalom složenicom ethnoscape ukazuje na usložnjavanje pojmova prostora i zajednica koji su danas raspršeni u različitim krajolicima, kako onim realnim tako i virtualnim, a što je i Cécile Proust otjelovila i medijatizirala svojim istoimenim radom.
  
  Spomenutoga mladića iz Konga koji je kada ga je Cécile Proust susrela boravio u Italiji (a možda je sada već negdje drugdje) vidjeli smo na tabletu koji nam je plesačica/predavačica prinosila krećući se od jednoga gledatelja do drugoga. I slušali smo njegov glas kako pjeva pjesmu Hakuna Matata. I mogli bismo reći da bi i ta priča postala već i samo posredstvom tableta iznimno dojmljiva ali ipak virtualna da nije bilo prisutna tijela Cécile Proust koje se zalagalo za nju, svojom blizinom, svojom izloženošću i tako prožela nas tijelima kongoanskoga tragičnog narativa. I, nastavno na to, pričama ostalih migranata posljedicom kojih se njezino tijelo pred nama izlagalo u pokretu ne skrivajući zrele godine koje plesačica ima, ne susprežući njezinu ženstvenost (plešući trbušni ples samo u grudnjaku i suknji, na završetku), naglašavajući angažiranost na omekšavanju granica između neumjetničkoga (tradicionalnog) plesa i umjetničkoga (suvremenog), no usredotočena prvenstveno na uključivanje migrirajućih sudbina u naš iskustveni prostor. Kako bismo kroz njezin kratki i izravni, politički i umjetnički snažan Ethnoscape posvijestili kako seljenja dinamiziraju silno složene priče i neopisivo osjetljiva tijela. I kako bi p(r)ozvala raznolike oblike ravnodušnosti da se razodjenu, ogole do empatije i pokrenu – ususret.
  
  © Katja Šimunić, PLESNA SCENA.hr, 26. lipnja 2015.
  
  Ethnoscape
  autorica i izvođačica: Cécile Proust
  scenografija Cécile Proust, Jacques Hoepffner, video Jacques Hoepffner
  Migrant Bodies je partnerski projekt Comune di Bassano del Grappa (Italija), La Briqueterie - Centre de dévelopement chorégraphique du Val de Marne (Francuska), Circuit-Est centre chorégraphique (Québec), The Dance Centre (British Columbia) i Hrvatskog instituta za pokret i ples (Hrvatska).

Piše: