Ntu i Skawatta dva su sola južnoafričkog umjetnika Vincenza Mantsoe koje nam je u sklopu Rendez-vous festivala francuske kulture u Zagrebu ponudio Tjedan suvremenog plesa. Mantsoeova pristnost u Francuskoj traje još od 1996. kada je u Parizu dobio prestižnu nagradu Sixth Recontres Choreographiques Internationales Awards for Independent Choreographers na festivalu Bagnolet te od tada stalno nastupa na francuskim i svjetskim pozornicama, a kao baza mu služi gradić Saint-Pont u kojem od 2005. vodi svoju grupu Assotiation NOA. Upravo njegova predstava podcrtava činjenicu koju je naglasio Laurent van Knote, predstavnik francuskog Ministarstva kulture, kako se u francuskom plesu jednaka pažnja poklanja očuvanju tradicije kao i uvođenju novina.
Naime, sola Vincenta Mantsoe nisu neko novo plesno iskustvo, no njegova sposobnost da asimilira elemente afričkog tradicionalnog i suvremenog plesa, zatim baleta sa elementima urbanog plesa, borilačkih vještina, australskog i istočnjačkog plesa stvaraju osebujan plesni rječnik. Koncentracija kojom izvodi svoja sola postavlja nas u položaj promatrača koji pokušavaju proniknuti u dublje spiritualno značenje njegovih sola dok istovremeno uživaju u njihovoj čistoj likovnosti. Vincetova obitelj njegovala je tijekom niza generacija tradiciju afričkih spiritualnih iscjeliteljica sangomas koje su koristile ples kao važan obred u iscjeljivanju pa mu je stoga djetinjstvo bilo obilježeno višesatnim ranojutarnjim plesanjem. Njegov stav prema plesu je vrlo tjelesan no istovremeno i duhovan te u svom iskazu sasvim isključuje neposrednu naraciju.
Tako nam u solu Ntu donosi ritualni ples relativno jednostavnih, ograničenih repetitivnih pokreta čiji je smisao dovesti nas u stanje ispraznosti iz kojeg se čini sve moguće započeti. Plesač doista započinje razne nizove pokreta pored crvenih i bijelih niti koje predstavljaju jednostavnu a efektnu scenografiju. Taj naznačeni element pletenja niti metaforički pomaže otkriti put kojim stižemo do cilja. Ako se zapitamo koji je razlog da umjetnik koristi ovaj a ne neki drugi niz pokreta, naša zapadna kultura neće nam pomoći no mir, usredotočenost i samo njemu jasno značenje prelijeva se preko pozornice i publiku uvlači u transični ritual kome ipak ne možemo otkriti smisao.
Nasuprot opisanom prvom solu, drugi solo Skwatta ima elemente naracije koji ipak nisu stavljeni u prvi plan. Plesač ima namjeru prenijeti atmosferu južnoafričkog predgrađa, njegove bijede i jada, no publika umjesto priče iščitava emociju – samosuzdržan bijes i srdžbu, izraženu neprestanim nizom sekvenci stiliziranih udaraca kroz koje probijaju pokušaji smirivanja, smijeha, tuge, očaja i ljepote.
Mantsoeov osjećaj za mjeru i protok vremena neosporno je jedna od kvaliteta kojom privlači publiku. Topla rasvjeta, naglašena likovnost scene i njegova snažna tjelesna prisutnost budi u svima podsvjesnu vezu s arhetipskim svijetom duhovnosti iz kojeg nam plesač cijelo vrijeme prenosi domišljaje svoje mašte.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 3. srpnja 2015.
