Temat 22. broja časopisa Kretanja naslovljen je Inkluzivna scena. Temeljna, sržna i nužna pretpostavka takva pristupa umjetnosti je heterogenost, različitost – drukčijost. U Uvodniku glavna urednica Iva Nerina Sibila objašnjava da je odabir teme svojevrsna reakcija na „nedovoljno razvijene protokole kojima se treba omogućiti ravnopravna umjetnička edukacija, pristup umjetničkim sadržajima i ulaz u umjetničke profesije, dakle nepostojanje politike jednakosti i pravednosti“. Čini se da su dva centralna pitanja, koja prožimaju čitavo izdanje, sažeta i u Uvodniku. Na prvo – možemo li misliti plesnu umjetnost drukčije? – implicitno je odgovoreno izborom teme. Taj odgovor, međutim, nameće drugo pitanje – koje su posljedice zahtjeva za inkluzijom na shvaćanje plesne umjetnosti?
Materijal je podijeljen u dvije rubrike: Prakse, u kojoj su obuhvaćene predstave i projekti nastali u okviru inkluzivne paradigme, uglavnom na domaćoj sceni; i Teorija, koja uključuje vrlo sveobuhvatne tekstove Ivane Slunjski i Katje Šimunić. Potom slijede prijevod teksta Owena Smitha Mijenjanje apolonijskog okvira. Protivljenje estetici tijela u plesnoj umjetnosti te dijalog Nataše Govedić i Selme Banich. Svi su tekstovi popraćeni bogatom fotografskom evidencijom predstava, projekata i radionica, od kojih neke same za sebe imaju umjetničku vrijednost (grafički uredila Nada Dogan).
Rubriku Prakse otvara tekst Jelene Mihelčić Drago mi je što vas vidim, o predstavama Nos vamos a ver i Drago mi je što vas vidim Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život. Radi se o značajnim predstavama na nekoliko razina. Za kazališnu skupinu one znače dvije stvari – priliku i dopuštenje da plešu te da početna točka stvaralaštva budu oni sami (što im pak pruža prostor da progovore o problemima s kojima se zajednica slijepih i slabovidnih susreće, kao i oni unutar te zajednice koji se usuđuju biti na sceni). U širem umjetničkom i društvenom kontekstu tim se predstavama šalje poruka o tome da senzorno oštećenje ne mora nužno značiti i invaliditet (o čemu je više rečeno u tekstu Ivane Slunjski). Tako Vojin Perić, ravnatelj Kazališta Novi život, kaže da su, dobivši nagradu Zlatni lav u Umagu za predstavu Nos vamos a ver, „postali manje slijepi jer je uspjela izbrisati sljepoću kao primarni atribut koji nam se u svemu pripisuje“. Jelena Mihelčić tekst završava mišlju da Kazalište Novi život „dokazuje kako je upravo njihova umjetnička vrijednost ta koja najučinkovitije pomiče granice vidljivosti i koja cijelome društvu pomaže da bude manje slijepo“. Nije li upravo takvo uzajamno djelovanje pravi primjer (inkluzivnog) kazališta?
O neukrotivom, ekspresivnom, emotivnom, karizmatičnom plesaču i njegovom putovanju kroz plesne vode (sa svim užicima i frustracijama koje ono nosi) saznajemo iz Razgovora s predumišljajem: Portret Slađana Livnjaka. Neobično je zanimljivo (i zabavno) čitati kako Maja Đurinović na mahove nagovara Slađana na priznanje da se njegova ideja, filozofija i plesna praksa sasvim lijepo uklapaju u definiciju suvremenog plesa – ako takvo nešto uopće postoji – jer on sebe smatra vrlo ne-suvremenim plesačem. (Je li upravo to predumišljaj iz naslova?) Zaboravih napomenuti ionako nebitnu činjenicu – Slađan Livnjak je plesač koji se za kretanje koristi invalidskim kolicima.
Medie Megas će u tekstu Tonuti u slatki bezdan ustvrditi da je jasno da postoji transformacijski učinak plesa na poimanje invaliditeta te se potom zapitati što je s učinkom u obrnutom smjeru, odnosno kako se bavljenje invaliditetom odražava na ontologiju plesa (što ples jest). Pita se, ne samo kakvi pokreti (nužno vezani uz tijela) mogu tvoriti ples, nego i kakvi umovi mogu tvoriti plesački um, nužno proširujući inkluzivni ples na osobe s intelektualnim teškoćama. Razmatra tu problematiku u kontekstu ideje inteligentnog tijela, uz koju se veže ideja plesa kao inteligentne prakse te izazove koje im postavljaju plesači s intelektualnim invaliditetom. Radi li se o logičkoj pogrešci ili prilici za istraživanje i promjenu – za potonuće u ponor ugode?
U tekstu Izvedbene mogućnosti dramaturške uporabe stereotipija kod izvođača s poremećajem iz spektra autizma Mario Kovač daje vrlo eklektičan i sažet uvod o poimanju (ne)normalnog – u životu i kazalištu, mentalnog zdravlja i mentalne bolesti te društvenim strukturama koje te kategorije određuju. Paralelno, opisuje rad na scenskom događanju Neću više biti zarobljen u sebe, nadahnut knjigom zapisa Poruke iz jednog autističnog zatvora Birgera Sellina. Ključna karakteristika tog prikaza jest da je nastao u uskoj suradnji s Centrom za autizam te da su u samom procesu i izvedbi sudjelovali i njihovi štićenici. Osiguravanjem neprijeteće i sigurne okoline, stvoreni su uvjeti u kojima obrane popuštaju (jer za njima nema potrebe) te u kojima kreativnost može bujati. Kovač ističe da taj rad ne predstavlja terapiju, nego umjetničko propitivanje institucije s ravnopravnim kreativnim subjektima te skretanje pažnje na nove spoznaje i mogućnosti resocijalizacije „autizmom označenih pojedinaca“.
Iva Nerina Sibila u tekstu (Ne)kompletan doživljaj svijeta? donosi razgovor sa Sadrom Banić Naumovski, plesnom pedagoginjom i koreografkinjom koja kontinuirano radi s gluhima, kako edukativno, tako i u izvedbenom smislu. Uglavnom se radi o suradnji s Udrugom Kazalište, vizualne umjetnosti i kultura Gluhih – DLAN. Sandra Banić Naumovski daje uvid u specifičnosti rada s gluhima, neke prepreke, prednosti, iznenađenja i probleme koji su se javili u njezinom iskustvu. Čini se da su gluhi zapravo stvoreni za izvedbu s naglašenom neverbalnom komponentom. Kako je znakovni jezik – jezik geste, ekspresija emocija putem različitih karakteristika istog pokreta nešto je što njima dolazi vrlo prirodno i organski, dok izvođači koji čuju tu vještinu moraju eksplicitnije učiti. Razgovor završava prilično emotivno nabijenim odgovorom u kojem, sažeto, Sandra ističe egocentrično shvaćanje onih koji čuju da gluhima nešto nedostaje – da nemaju cjelovit doživljaj umjetničkog djela, pa tako ni svijeta.
Vesna Mačković piše Posvetu plesnoj introspekciji. Govori o procesu, metodi koju je zapravo tijekom cijelog života voljela, koristila i njegovala. Tijekom rada na predstavi Magnolija (ili prkos), koja je ujedno i prvi cjelovečernji rad Integriranog kolektiva za istraživanje pokreta – IMRC, nanovo ju je otkrila i redefinirala, sagledala iz druge perspektive u specifičnom, plesnom kontekstu. Dobivši prostor, vrijeme i stručno vodstvo (Iva Nerina Sibila) te iskusnu partnericu (Silvia Marchig), Vesna Mačković očigledno je u procesu rada konstantno preispitivala postojeće znanje, kopala po sebi, pitala se – o sebi, o plesu, o tehnici, o umjetnosti i uopće zašto „sa svojim tijelom imam potrebu ekshibicionističkog umjetničkog izražavanja na pozornici, i to ne bilo kojoj, nego baš plesnoj“?
Rubriku Teorija započinje Ivana Slunjski s tekstom Protiv političke korektnosti: Utopija inkluzije u kojem daje pregled susreta domaće publike s inkluzivnom scenom. Ovi događaji odigrali su se u okviru Tjedna suvremenog plesa, različitih radionica u organizaciji Hrvatskog instituta za pokret i ples te, nešto novijeg datuma, u okviru rada već spomenutog IMRC-a. U kontekstu u kojem već postoji barem djelomično senzibilizirana publika, načeta za prijem drukčijeg sadržaja (i forme?), Ivana Slunjski tekst započinje komentarom na slab odaziv publike te kritikom kritičara predstave Ganeš protiv Trećeg Reicha izvedenoj na Festivalu svjetskog kazališta 2014. Korištenjem politički korektnih floskula (između ostalog), još se više naglašava dihotomija normalno-nenormalno, udaljavajući se tako od ideje inkluzije (za koju se autorica pita je li u praksi uopće moguća) te se „skreće pozornost s umjetničkih kvaliteta samog uprizorenja“. Ponuđen je prilično iscrpan i interdisciplinaran pregled različitih tema vezanih uz prethodno navedenu problematiku – npr. dualizam tijela i duha, povijesni razvoj ljudskih prava drukčijih tijela (i umova), razlika između oštećenja i invaliditeta (te kako jedno postaje drugo zahvaljujući društvu)... I na kraju, autorica se pita je li ples uistinu toliko prijemljiv za raznolikost ili je zapravo „kruta izvedbena disciplina koja svako odstupanje od paradigme anulira i vraća u postojeće granice“?
Katja Šimunić u Kobno zaplesanom čekanju piše o Poslijepodnevu Raimunda Hoghea – za kojeg u Uvodniku Iva Nerina Sibila napominje da je „pomaknuo temelje suvremenog plesa i koreografije“. Poslijepodne je solo za Emmanuela Eggermonta (iako se i sam Hoghe pojavljuje u predstavi) prožet suptilnim referencama na bogatu povijest vezanu za ulogu fauna. Katja Šimunić daje sažet prikaz nekih Hogheovih radova koji se također oslanjaju na velika djela plesne povijesti, referentne točke iz drugih umjetnosti i načinima na koje se one isprepliću u njegovom radu te o stvaralačkim postupcima koje koristi. Autorica stvara povijesni kontekst, opisujući i analizirajući prvi koreografski rad Vaclava Nižinskoga – Faunovo poslijepodne, koje je izazvalo vrlo burnu reakciju publike i podijeljena mišljenja stručne javnosti (s podnaslovom Eksplozija djela), nakon čega se usmjerava na specifične promjene u načinu kretanja karakteristične za to djelo te kako Hogheove geste dodiruju one Nižinskoga.
U tekstu Mijenjanje apolonijskog okvira (u prijevodu Anamarije Jandrašek) Owen Smith objašnjava kako je ideal gracioznog tijela, nekada povezivan s plemstvom, a kasnije preuzet i u klasičnom baletu s karakterističnim vertikalnim držanjem, poistovjećen s moralnim. Čak i unutar suvremenog plesa postoji tendencija za favoriziranjem određenog tipa tijela, a kroz tehnički trening sva druga tijela se pokušavaju što više približiti, asimilirati upravo tom idealu. U tom se kontekstu drukčije smatra inferiornim. S druge strane, kroz prikaz nastanka i razvoja skupine CandoCo, možda najpoznatije inkluzivne plesne skupine, opisuje kako se mijenja taj (apolonijski) okvir u onaj rabelaisovski. Uz to, navodi neizbježne kulturološke, sociološke i psihološke prepreke koje su se nametale skupini, a usko su vezane upravo uz povezivanje plesa s idealnim, savršenim, cjelovitim tijelom. Kako navodi autor, važnost CandoCo-a nije samo to što je inkluzivna skupina, nego što je zauzela stav: odbijanjem etiketa alternativne i umjetnosti invaliditeta te zauzimanjem mjesta na glavnostrujaškoj plesnoj sceni, stvorili su izazov plesu koji zagovara estetski integritet koji „zahtijeva tjelesnu homogenost i ekskluzivnost“. „Njihov ulazak u izvedbeni spektakl plesne umjetnosti nagriza temelje na kojima se razvila dominantna povijest glavnostrujaškog plesa.“ – zapisat će Smith.
U dijalogu sa Selmom Banich, Nataša Govedić donosi tekst Amatika, bez „gr“. S poetičnim prizvukom, Selma Banich govori o svojim (vrlo jasnim) stavovima prema trenutnim socio-političkim prilikama, o svom poimanju izvedbe, umjetnosti – isplative i neisplative, solidarnosti, putovanju... Iznimno orijentirana na pravednost, čini se da žudi za slobodom od društveno nametnutih konvencija i zazire od bilo kakve izvanjske kategorizacije i definicije ljudi, postupaka, pojava – bilo čemu što se protivi onom prirodnom, nutarnjem. I to živi kroz svoju umjetnost.
Jesu li dani odgovori na dva pitanja s početka teksta? Čini se da jesu, a potvrđuju ih pojedinci i skupine kojima je inkluzivna umjetnost svakodnevica. Iako su možda malobrojni i nedovoljno priznati, njihova je ustrajnost i posvećenost iznimno vrijedna. To za sobom povlači i činjenicu da inkluzivna scena nije isključivo umjetničko pitanje, nego tema zasićena političkim, zakonskim, filozofskim pitanjima i, naravno, onim humanističkim – pitanjem ljudskih prava. Inkluzivna scena ne znači ignoriranje ili pretvaranje da invaliditeta, ograničenja (ili kako god to nazvali) nema, nego da se mogućnosti drukčijih tijela ili umova koriste za stvaranje umjetnosti. I na kraju, iako to nije primarni cilj, inkluzivna umjetnost uvijek ima i terapijski učinak. Ne samo sa osobe s oštećenjem, nego i za ostale cjelovite sudionike procesa. Predrasude su najteže promjenjive kada se naglašava pripadnost grupama – fizički i psihološki. Podjela na normalne i ostale samo ih potpiruje. Dovođenje različitih pojedinaca u kontakt i, što je možda važnije, postavljanje zajedničkog cilja, zadatka, koji je moguće izvršiti samo ulaganjem zajedničkih snaga – dakle stvaranjem međuzavisnosti, počinjemo se međusobno doživljavati kao višedimenzionalna ljudska bića a ne plošni entiteti s pridijeljenim etiketama.
© Nermina Mehić, PLESNA SCENA.hr, 7. srpnja 2015.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE