Plesna scena.hr

Ritualni završetak sezone

Kutija (Melankolija No.3., andante), autor Mitja Obed, Slovenija; Maldita Danza, Kolumbija: Súper Tejido Limbo, autori Walter Cobos i Jorge Bernal

• 
  
  Na samom kraju sezone, uz završene programe i prorijeđenu publiku, Zagrebački plesni centar ugostio je 6. i 9. srpnja dva drukčija projekta, vrlo zanimljiva i neobična po različitim suvremenim pristupima istraživanju povijesnih formi i ritualnih obrazaca plesa. Prvi od njih je Kutija (Melankolija No. 3, andante), solo plesni performans Mitje Obeda, suvremenog flamenco plesača. Obed je impresivno visoke, koščate, tanke pojave, elegantnih pokreta dugih linija tijela, snažnih i gipkih ruku kroz koje impuls dugo i vidljivo putuje da bi naglo završio u isto tako živim, dugim, snažnim prstima i rotaciji šake, karakterističnim za flamenco.
  
  Njegova scenska prisutnost plijeni u stalnoj izmjeni napetosti iščekivanja i ritmiziranog djelovanja kroz pokret, ispada u geste i figure, u kojima se, kao i u izboru glazbenog kolaža, prepoznaje utjecaj baleta i suvremenih plesnih tehnika. No čini se da je tema plesača kao osjetljive, izražajne i zvučne kutije (bogati stap nogu i pucketanje prstima) pokrenute u umjereno brzom hodajućem tempu otvorila prostor za jače, intenzivnije, možda hrabrije intervencije u ekspresiju sposobnog i na neki mistični način začudnog izvođačkog tijela. Ovako je zasad ostala fascinacija formom, ritmom i tehnikom, sjajnom, asketski suzdržanom kontrolom pokreta i zvuka, ali bez prave rezonance, koju će taj plesni umjetnik, vjerujem, pronaći i uspostaviti u daljnjim propitivanjima i preobrazbama flamenca.
  
  Súper Tejido Limbo
  
  Nekoliko dana kasnije u Zagrebačkom plesnom centru nastupila je skupina Maldita Danza iz Kolumbije, koju čine dva plesača/autora: Walter Cobos i Jorge Bernal. Zapravo, riječ je o dva šamana koji su doista izveli „predstavu koja opisuje ritual života“, jer iza te pomalo neuvjerljivo egzotične najave stoji suvremeno umjetničko promišljanje organskih korijena plesa, njegove simbolike i ritualno transcendentnih potencijala. Toliko neodvojiv, zemaljski vezan uz materiju i fizičko tijelo, ples je istovremeno medij i simbol oslobađanja, nadrastanja tih istih ograničenja. (Pustimo kozmički ples Šive ili meditativnu vrtnju derviša i sjetimo se još samo Platonova božanskog podrijetla plesa, koji je, prije nego što je postao pokret bio – znak.)
  
  U svakom slučaju, Súper Tejido Limbo je sjajna predstava koja se duhovito igra mitološkim motivima i pritom uvlači u spiralu zaumne arhetipske simbolike. I koja je pravo bajanje! Od kozmičkog jajeta koje na početku tiho pulsira u tami scene pa se transformira u bijelu pticu koja sjedi na jajetu, nešto kao indijski labud Hamsa koji je božji Duh (i taj Duh je plave boje kože u bijeloj suknji), pa onda nastane četveronožna životinja poput kentaura koja se onda razdvoji u dvoje koji – čas u vrckavoj pa onda uozbiljenoj igri – dobivaju različite konotacije kao zemaljsko i nebesko, muško i žensko, tijelo i duša, yin i yang, živo i mrtvo…
  
  Koja je to tajna, dragocjena i opasna, sakrivena i čuvana u maloj kutiji, koju se plesač usudio otvoriti? Blistavi su biseri (kao simboli mističnog središta, oduhovljenje tvari, preobrazba, završetak razvoja itd. – vraćam se stalno mojoj omiljenoj knjizi, Rječniku simbola Chevaliera i Gheerbranta) odraz onih nanizanih u ogrlici Plavog plesača, kao lanac svjetova koje prožima sveopći Duh, kao i biseri (raskinute ogrlice?) koje će u jednom trenutku ispljunuti drugi plesač (oživjeli pokojnik?), Čovjek, šegrt, onaj sa kožnom pregačom koji uči i djeluje. Zasigurno tu nije ključno razumjeti mitološku priču jer je predstava satkana od samih simbola koji izazivaju drage, tople bljeskove prepoznavanja odnosno prisjećanja/prasjećanja na poimanje i traganje za ljudskim i osobnim, po mogućnosti – smislenim, mjestom u nedokučivoj tajni svemira.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 21. srpnja 2015.

Piše:

Maja
Đurinović