Nakon prvih petnaest godina

Intervju: Snježana Abramović Milković, osnivačica i ravnateljica Festivala plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat

  • Snježana Abramović MilkovićSnježanu Abramović Milković ne treba predstavljati. Plesačica i koreografkinja, jedna od jakih Žena hrvatske suvremene plesne scene, već je ostavila dubok pečat i kao dugogodišnja voditeljica Zagrebačkog plesnog ansambla i osnivačica i ravnateljica Festivala plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat iza kojeg je petnaest godina postojanja. Pred njom, kao ravnateljicom Zagrebačkog kazališta mladih, od ove je sezone novo razdoblje, ali je ovaj razgovor zamišljen kao poziv na 16. Festival kroz zajedničko sjećanje na minulih petnaest godina. Bez obzira na porast svih mogućih festivalskih oblika okupljanja, kao jednog od rijetkih mogućnosti preživljavanja malih sredina i uključivanja, odnosno umrežavanja u svjetske organizacije, oni plesni su još uvijek rijetkost. Pogotovo ovako mudri, sistematični, zaokruženi, bez spektakularnih pretenzija a opet međunarodno respektabilni za struku.

    Kako Festival i Snježanine želje i htijenja (da ne kažem snove?), pratim od samih početaka ovom prigodom sam prošla kroz stare osvrte i vratila dojmove i neke naše teme. U časopisu Vijenac u rujnu 2000. tekst sam započela ovim riječima: „Na pola puta između Pazina i Pule, u središtu južnoga dijela Istre, nalazi se Svetvinčenat, gradić poznat po svojem renesansnom trgu — Placi, koju skladno uokviruju kaštel s kulama i palačom, crkva, gradska loža i ostale renesansne kuće. I dok je Motovun oživio filmom (a Veli Jože otišao u kino), Svetvinčenat je, još jedna istarska uspavana ljepotica — proplesao.“

    Pa krenimo od mjesta radnje. Svetvinčenat, odnosno kako kaže kolega Igor Ružić „puno ljepša lokalna ženska inačica Savičenta“, je prelijepa i živa pozornica. Pet godina kasnije uz Kaštel i Placu spominjem i oštariju Ćuk s etno veselicama Gustafa, osebujne ekoprojekte Šikuti machinea. „U taj sretan, duhovit i gostoljubiv spoj svjetske i nacionalne, povijesne i suvremene, kulture i zbilje, smjestio se festival plesa i neverbalnoga kazališta pod umjetničkim vodstvom Snježane Abramović.“ Tu je onda i nezaobilazno prezime: Ferlin. I tako dalje…

    Kako ste se Savičenta i ti pronašli?

    Možda i ne tako slučajno, možda je sve predodređeno pa i moj izlet u Savičentu po preporuci tadašnjeg župana Steve Žufića. Samo sam jedanput vidjela kaštel Grimani, koji kao da je građen da bi se unutra održavale predstave, i odlučila krenuti u moju plesnu avanturu. Nisam razmišljala ni o kakvim preprekama, problemima ili tehničkim limitima prostora i možda je tako bilo bolje jer bih možda i odustala da sam znala koliko će biti kompliciran proces. Zanimljivo je da tada nisam niti znala da je Matija Ferlin porijeklom iz Savičente iako sam ga poznavala dok je bio tinejdžer odnosno prije nego je otišao na školovanje u Amsterdam, kao niti to da Tamara Obrovac ima djedovinu u blizini mjesta. Edi Morožin iz Gustafa vodio je oštariju Ćuk u prostoru gdje je sada Mediteranski plesni centar, prava mala umjetnička oaza.

    Tada sam bila vođena željom da i ples ima svoj festival jer se niti na jednom našem većem ljetnom festivalu nije mogla vidjeti niti jedna predstava suvremenog plesa. Zanimljivo je da se broj predstava suvremenog plesa koji je programiran na drugim ljetnim festivalima danas skromno povećao u odnosu na tu 2000. godinu. Što reći o Savičenti; brendirana je kroz ples ali isto tako je dopustila nama plesnim umjetnicima da njome zavladamo i od nje napravimo mali plesni hram.

    Navikli smo se već na prekrasnu veliku scenu kaštela Grimani, no iz osvrta Dejana Štifunića, koji 2001. tvrdi da je ovo „Festival koji ima budućnost“, a naslov teksta bio je Neka dobra atmosfera, saznajemo da je predstava na tratini jer se Kaštel restaurira. To je bio, pretpostavljam, veliki poduhvat za malu zajednicu. Koliko je Festival tome pridonio?

    Festival je brendirao mjesto a paralelno je rasla svijest mještana i lokalne samouprave da to treba iskoristiti, povećao se broj turista koji su posjećivali mjesto a time i potreba za obnovom kuća i smještajnim kapacitetom. Savičenta je često bila u medijima i sigurno da je i skretanje pažnje na ljepotu mjesta pomoglo da se brže poduzmu mjere za uređenjem mjesta, unijeli smo dinamiku u život Savičente. Kaštel je djelomično uređen uz pomoć Ministarstva kulture, Istarske županije, sredstava općine Savičenta, europskog programa IPE Revitas, a planira se urediti i palača uz pomoć strukturnog fonda za očuvanje baštine. Nije lako niti načelniku mjesta Daliboru Macanu koji ima veliku obavezu brige oko tako vrijedne kulturne baštine s tako malim proračunom.

    U dojmovima nakon Festivala jednom sam napisala: „Svetvinčenat sredinom srpnja postaje pravi plesni polis, onako u antičkom smislu: mali grad-država, nastanjen ljudima naklonjenim i neverbalnoj komunikaciji, znamenit po plesu.“ Ono što me uvijek ponovno impresionira jesu mještani koji silno aktivno prate suvremene programe i mudro nose svoje stolce na rasklapanje u Kaštel ako im se čini da je prevelika gužva, ili prodavačice koje vas na blagajni onako usput pitaju tko danas nastupa ili kako vam se nešto svidjelo, ili kafići koji priguše svjetlo i zvuk za vrijeme održavanja predstava, i onda duboko u noći, nakon svih programa, nastave raditi!?

    Atmosfera je tijekom festivala čarobna, sigurno i to ostaje u sjećanju svim izvođačima i gostima i ona nam upravo pomaže da zaboravimo na svu zahtjevnost rada na terenu i energiju koju smo morali dodatno uložiti. Mještani su od prvog dana disali s Festivalom, bili strpljivi prema našim zahtjevima i pomagali nam u svim mogućim situacijama kada smo ih zatražili pomoć, od prikupljanja rekvizita po kućama do prijevoza gostiju do obližnjih lokacija. Nekako se zajednički u simbiozi brinemo za sve naše goste, koreografe, plesače, kritičare, pedagoge, zaljubljenike u ples. Međutim, niti mi se nismo izolirali od samih mještana, uvijek za njih imamo besplatne ulaznice za predstave, popijemo zajedno kavu, porazgovaramo o onome što su gledali a mogu reći da su redoviti posjetitelji svih programa.

    Nesumnjivo je za uspjeh Festivala zaslužan i koncept. Ti si među prvima koji su kod nas prepoznali kazališne potencijale tzv. novog cirkusa?

    Da, istina je da od samog početka programiram novi cirkus poput Teatra Tascabile iz Italije ili Jo Bitum kompanije iz Francuske a i dugo surađujem s novocirkuskom scenom u Hrvatskoj i nadam se da sam joj bar malo pomogla svojom podrškom sve ove godine. Novi cirkus izvrstan je žanr koji vrhunsku vještinu spaja s kazališnim jezikom i vrlo je intrigantan, a pokriva ogromno područje različitih vještina. Jako su mi zanimljive novocirkuske predstave koje se bave novom magijom. Upravo me kao koncept festivala od početka zanimala različitost načina promišljanja plesa i kombiniranja s drugim žanrovima poput cirkuserije, vizualnih umjetnosti, tekstualnog kazališta, lutkarstva i taj crossover je ono što svim takvim predstavama daje predznak postdramskog teatra.

    Festival svake godine okuplja aktualne radove domaće scene ali u novom, čini mi se vrlo inspirativnom ambijentu. Iz 2004.: I ove godine festival je pružio uvid u produkciju suvremene, hrvatske plesne scene, koja u minuloj sezoni i nije bila mala, ali se po komornim zahtjevima izvedbi, eto još gerilskoga načina preživljavanja u hrvatskoj metropoli, lako uklopila u situacije uličnoga teatra.“ Neke predstave kao da su ovdje prodisale, ili barem dobile nove dimenzije iz poetičnosti prostora.

    Programacija je uvjetovana i prostorom i kvalitetom produkcije i mogućnošću prilagodbe; jasno da se negdje provlači i osobni ukus, ali zaista kod selekcije ne gledam tko je tko nego kakav je rad i kako će predstava izgledati u renesansnom ambijentu. U posljednjih petnaest godina na Festivalu je prikazana cijela hrvatska plesna scena, a to mi je i zadatak jer Svetvinčenat je i osnovan da bi suvremeni ples imao mjesto gdje će ljeti biti izvođen. Danas je možda samo malo bolja situacija nego prije petnaest godina. Hrvatska plesna scena je mala i pati od kroničnog nedostatka strukturne podrške, jako je individualizirana i rasitnjena ali je tako i financirana. Čini mi se da nove generacije plesača, mahom školovanih u inozemstvu, razvijaju odmah i interes za produkciju i koreografski rad pa žele sami preuzeti kontrolu nad svojom karijerom i to odmah poslije školovanja. Zanimljivo je vidjeti kako mladi plesni umjetnici imaju drukčiji pristup radu i često ne žele biti dio veće cjeline i tuđe estetike. Sigurno je da su manje predstave mobilnije, adaptibilnije i da ih je lakše prezentirati i u site specific prostorima i to je njihova prednost. U Savičenti svaka predstava dobije neku drugu dimenziju jer ambijent pod kazališnom rasvjetom daje dodatnu čar.

    Festival u međunarodnom kontekstu? Tijekom petnaest festivalskih izdanja vidjeli smo uistinu skupine i umjetnike iz cijelog svijeta. Što je ključno u odabiru? Odnos maintreama i eksperimenta?

    Festival plesa i neverbalnog kazališta prošle je godine postao dio Aerowaves mreže kao prezentacijski partner. Aerowaves mreža je jaka europska organizacija sastavljena od četrdeset i dva eksperta s područja suvremenog plesa iz trideset i tri europske zemlje, mahom direktora festivala i kazališta koji programiraju ples, a cilj joj je traženje i prezentacija novih europskih koreografskih imena. Ovo je značajan iskorak za Festival usprkos njegovoj međunarodnoj relevantnosti jer ćemo biti u prilici svake godine prikazati tri koreografa iz selekcije Aerowaves mreže i biti informirani što se nova trenutno događa na europskoj plesnoj sceni.

    Za mene je mainstream isključivo stereotip ili akademski koreografirana predstava, međutim na našoj plesnoj sceni se taj izraz automatski koristi za veće ansambl predstave koje su produkcijski vezane za kazališne kuće. I koncept ili eksperiment može biti umjetnički trend koji u jednom trenutku može biti popularan i primjenjivati se u široj umjetničkoj zajednici koja ima utjecaj na hrvatsko plesno stvaralaštvo i to je također mainstream. Znači, mainstream ne mora biti samo velika produkcija. Danas je doba eklekticizma, sve smo vidjeli, kombiniraju se znanja i stilovi, a ono što je najvažnije jest da autor bude talentiran, nepretenciozan i da ima razlog zašto radi predstavu. Tako i biram predstave za Festival, različiti pristupi, različiti načini rada, različite implementacije žanrova.

    Otvaranje Mediteranskog plesnog centra jedna je od tvojih velikih pobjeda.

    Da, prostor je divan i vrlo aktivno radi u zadnje dvije godine uz pomoć Kulture nove i Ministarstva kulture koji podržavaju program umjetničkih rezidencija. Još uvijek mi se čini nevjerojatno kako smo brzo napravili dogovor s Istarskom županijom da uredi prostor, ali pročelnik za kulturu Istarske županije Vlado Torbica jako voli i cijeni Festival i sigurno da je to pomoglo da se prostor ipak namijeni Mediteranskom plesnom centru.

    Što su za tebe petnaest godina Festivala u Savičenti? Sjećanja i planovi? Ili radije, 16. Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, sada i ovdje?

    Evo pred vratima je 16. festival, možda ću napisati knjigu sjećanja i popisati sve anegdote i iskustva s terena jer ih ima puno i vrlo su živopisna ili možda priručnik Kako organizirati Festival na otvorenom. Festival je dobio novu formu otkad se proširio na Mediteranski plesni centar, a slijedeći korak je sigurno i rad na vlastitoj produkciji. Najveći uspjeh mi je etabliranje festivala u žanru umjetnosti koji su mnogi gledali sa skepsom, jer naš plesni lobi nije toliko jak, iza nas ne stoji akademska zajednica iako smo mahom visokoobrazovani umjetnici, nismo organizirani oko institucija da bi imali zajednički interes i uglavnom su u umjetničkoj praksi vrlo mladi ljudi koji se tek trebaju naučiti boriti za sebe.

    Što se mene tiče, Festival u Savičenti me uvijek nekako posebno nadahne. Biti u gradiću u kojem sve poznaješ, ili upravo širiš poznanstva, danima gledati nove, drukčije predstave koje završavaju u potpunom mraku s otvorenom vertikalom (i zvukom ćuka). U tom smislu je bila nezaboravna predstava Memento mori… iz Velike Britanije. Pa evo za kraj jedna moja opuštena, zapravo arhivska misao iz 2007. kojoj smo se još Snježana i ja još dugo smijali: „Možda zbog capoere, borilačko plesne vještine koja se njegovala kao izraz otpora raseljenih crnih robova, kojom je na prekrasnoj renesansnoj svetvinčenatskoj Placi otvoren 8. festival plesa i neverbalnog kazališta, ili zbog moćnoga zvjezdanog neba koje bi sa svakim gašenjem umjetne rasvjete privlačilo poglede i pažnju, tek, gurajući se preko mostića za ulaz u kaštel Grimani, pomislila sam kakva bi to bila neobična, i za nas, stare borce, istovremeno trijumfalna smrt da nas pregaze u gužvi dok pokušavamo ući na plesnu predstavu?“

    Sjećam se tog teksta i često ga citiram...

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 22. srpnja 2015.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji