Plesna scena.hr

Za „gledanje, slušanje, smijanje, pa i sanjarenje“

The Cosmic Dust Practice, autor Pavle Heidler

• 
  
  The Cosmic Dust Practice novi je autorsko-izvođački solo-rad Pavla Heidlera premijerno izveden u okviru Međunarodnog festivala razvojnog kazališta, što između ostalog znači kazališta istraživanja propusnosti i fleksibilnosti, ili nepostojanosti granica, unutar različitih, kako se to danas sveobuhvatno i – spasonosno u smislu teoretske sistematičnosti i potrage za stilskom pripadnosti kaže: izvođačkih praksi. Neobavezujuća širina pojma u kazališnoj stvarnosti vrlo često završava u uskim, zatvorenim slijepim ulicama, gdje je najveći problem prijenos i komunikacija rada, pa je silno zanimljivo i duhovito jedno od pitanja uredništva programske knjižice GANZ festivala, na koje svaki autor mora odgovoriti: „Zašto bi nas, kao publiku, zanimalo ono što radiš?“
  
  Heidlerov pisani odgovor i nije neki odgovor na tako bezobrazno direktno i jednostavno pitanje, više je neko lamentiranje na slobodnu temu (kao dokaz slobode?), ali je njegov tjelesno-scenski pokušaj artikulacije odgovora posve zadovoljavajući. Dapače, rijetko topao, dirljiv i uistinu potiče na „gledanje, slušanje, smijanje, pa čak i sanjarenje“, te se zapravo u njegovom tekstu napisanom kao opis predstave (za istu programsku knjižicu) krije odgovor na zašto nas je, kao publiku, zanimalo ono što radi.
  
  Autor i izvođač, i sam svoj majstor u smislu baratanja tehnikom (koja se čini sklepana od niza osobnih pomagala u obliku računala, projektora i platna, par reflektora, zvučnika i malog pulta), Heidler dočekuje publiku u prisnoj atmosferi tamnog prostora, svom malom svemiru, kao uzbuđeni i pomalo nesigurni mladi čovjek na pragu velikog osobnog, znanstveno umjetničkog otkrića. Ono je tu negdje, u njemu i njegovom prostoru i još je, usprkos nizu sakupljenih krhotina i slutnji Ideje, neartikulirano, ali utoliko više uzbudljivo u ozbiljnoj nakani da to otkriće procesa „prakticiranja kozmičke prašine“ (Kozmičku prašinu čine međuzvjezdana tvar i meteorska prašina. Njezine čestice apsorbiraju svjetlost zvijezda; ona je osnova nastanka Života u svemiru, op.a.), podijeli s gostima. Izgleda malo zapušteno, u staroj trenirci i majici bez rukava, zarastao kao Robinson Crusoe – junak koji je na svom otoku morao sve sam otkrivati ispočetka… Njegovo dirnuto i novim spoznajama potaknuto tijelo nećka se između puštanja u prostor, kao vanjski svemir i pokušaja verbalizacije ideje osobnog Čuda koje se vrtoglavo, poput unutarnjeg svemira otvara pri pažljivoj, svjesnoj koncentraciji na tjelesno-duhovne posljedice svakog udaha, otkucaja srca; činjenicu promijene materije: stanica i tkiva .
  
  Ples, u nizovima impulsa i poznatim obrascima sekvenci („slijepi putnici“ iz drugih koreografskih jezika, rekla bi Laurence Louppe) kao da procuri iz njega, povuče ga, razveseli, podsjeti na nešto. Pa prijeđe ne kritičko čitanje svojih zapisa, otkrića, pa se opet prepusti pokretu, nesiguran i neodlučan što bi kako prezentirao, kakvo bi svjetlo trebalo biti za koju scenu, u bojazni pred projektorom koji nikad odmah ne proradi… Komunikacija ostaje prisna tijekom cijele izvedbe, a publika biva uspješno uvučena u opuštajuće, tajanstveno a opet vrckavo simpatično, duhovito samokritično samoistraživanje plesača.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 25. rujna 2015.

Piše:

Maja
Đurinović