Zagreb se 1. listopada 2015. oprostio od Davora Šiftara, fotografa i dugogodišnjeg kustosa Tiflološkog muzeja. Šiftar je završio Školu primijenjene umjetnosti i diplomirao povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Fotografijom se profesionalno bavio od 1977. godine, a od 1980. bio je član fotografske sekcije ULUPUH-a.
U oproštajnom govoru muzejska savjetnica Tiflološkog muzeja Morana Vouk je napomenula: „Osim rada u Muzeju, Davor Šiftar je dugi niz godina snimao operne i dramske predstave za potrebe Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, predstave Teatra u gostima Relje Bašića, bio je službeni fotograf na dva Muzička bijenala u Zagrebu, desetak godina bio je službeni fotograf Koncertne direkcije Zagreb, Zagrebačke filharmonije i Dvorane Vatroslav Lisinski te dvadeset godina službeni fotograf Međunarodne smotre folklora. Često je snimao skulpture za monografije, muzejske izložbe, kataloge i plakate…“ Davora Šiftara dobro pamtim kao bivša članica Komornog ansambla slobodnog plesa (KASP), pa sam osjetila potrebu istaknuti njegov doprinos fotografskog dokumentiranja plesnih događanja, za vremena kada je video snimanje bilo izuzetna rijetkost.
Krajem sedamdesetih te tijekom osamdesetih nije bilo plesne izvedbe KASP-a na kojoj on nije bio nazočan. Milani Broš bilo je od iznimne važnosti da upravo on snima naše nastupe. Činio je to vrlo profesionalno, s istaknutim smislom za pokret, detalje, dramaturgiju; dokumentiranje onoga što se u plesnoj umjetnosti u trenu pretvara u prošlost.
Posebno se sjećam izvedbe na Katarininom trgu, u prostoru Galerije suvremene umjetnosti. Uz prisutne eksponate, za vrijeme trajanja izložbe, izvodile smo 3 situacije x 15' + X plesača. Tjelesne reakcije na motiviku, oblike i dinamičnost eksponata postale su, uz glazbene predloške, ishodište improvizacijske metode. Publika kojom smo bile tijesno okružene (svaka plesačica izvodila je veći dio vremena koreografiju u jednoj od soba Galerije) kretala se Galerijom s nama, cirkulirala od sobe do sobe tražeći razlike, ali i prateći istovjetnosti u izvedbi, te pronalazeći vezu pokreta i izložbe. U zadnjoj, 3. situaciji, slila se zajedno s nama u isti prostor u izvedbe. Plesačice su tako, držeći se strogog koreografskog koncepta, postajale još jedan od eksponata suvremene umjetnosti, produbljujući doživljaj i oživljavajući prostor.
Davor je diskretno pratio naša prostorna kretanja, fotografirao detalje pokreta i eksponata koji su zajedno stvarali nove prostorne suodnose. Fotografije pokreta, kasnije uvezene u zbirku-katalog održane izvedbe, snažno su isticale uočene oblike i novonastalu formu. Često je u kadar stapao plesače i publiku, lica gledatelja čiji su pogledi zrcalili plesače, radnju, događanje kao oblik reakcije na viđeno. Stoga je važno ne zaboraviti njegov izniman senzibilitet za pokret i oblik kao i doprinos u bilježenju zagrebačke kulturne povijesti.
© Jasmina Zagrajski Vukelić, PLESNA SCENA.hr, 16. listopada 2015.
