Promjene u pristupima plesu

Sjećanje: Vera Maletić (Beograd, 6. lipnja 1928. – Columbus, 15. listopada 2015.)

  • Vera Maletić

    Vera Maletić bila je predodređena plesom, za ples. Nije ga pronašla kao osobni izbor i rezultat potrage nego je on oduvijek bio oko nje i u njoj. Njezina majka Ana Maletić, utemeljiteljica zagrebačke škole suvremenog plesa (pod čime smatram ne samo obrazovnu instituciju nego čvrsti temelj specifičnog umjetničkog stila i stava) prvi diplomski ispit, onaj u Školi za ritmiku i plastiku Mage Magazinović u Beogradu, položila je tijekom trudnoće. Pet mjeseci kasnije, Ana je rodila djevojčicu Veru – koja će upijati njezin rad i promišljanja o plesu, koja će biti njezina učenica, plesačica i suradnica, i koja će se, kako to mora biti u odnosu velikih učitelja i učenika, u jednom trenutku zrelosti odvojiti u potrazi za osobnim razvojem i nadgradnjom. To je odvajanje s vremenom dobilo dublje dimenzije velike fizičke udaljenosti jer je Vera bila predavač na Labanovu Centru u Engleskoj, a nakon toga se smjestila u Sjedinjene Države gdje je 1981. stekla interdisciplinarni doktorat i dočekala mirovinu kao professor emerita, kao cijenjena, citirana i pozivana profesorica plesnog odsjeka na državnom sveučilištu The Ohio State University.

    Tako da je, u slučaju Vere Maletić, Zagreb imao jednu veliku prazninu, koja se od jeseni 1994. polako počela popunjavati njezinim sporadičnim ali željno iščekivanim dolascima u Školu za ritmiku i ples kada je u organizaciji Zavoda za školstvo pri Ministarstvu kulture i prosvjete održavala stručne seminare za nastavnike plesa. Počele su se ponovno uspostavljati stare veze, a onda je Vera otkrila i moguće nove s nama, generacijama Škole koje je nisu pamtile niti baš puno znale o njezinom umjetničkom, znanstvenom i pedagoškom radu. A činjenica je da je Vera bila inicijator, suosnivač i prva voditeljica Studija za suvremeni ples i da je njezin koreografski i istraživački rad bio avangardan u mnogim segmentima i da je po zanimanju za eksperiment i apstraktna oblikovanja ljudskih odnosa unutar vizualizacije muzičkih formi suvremenih skladatelja, u Zagrebu tog vremena zapravo bila vrlo bliska stajalištima Milane Broš.

    (Zanimljivo je da su obje studirale povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; obje su isticale bitan utjecaj prvih zagrebačkih bijenala suvremene glazbe na osobno umjetničko formiranje; obje su 1962. formirale plesne skupine s idejom plesnog eksperimenta. Kako sam, na inicijativu Hrvatskog instituta za pokret i ples, radila na obje arhive, Milaninog KASPA i Studija Vere i Ane Maletić, moram priznati da se u jednom trenutku, vezanom uz nastup na Baletnom bijenalu u Ljubljani 1966, umalo desila greška u imenovanju fotografija s obzirom na pripadnost grupi, što je, nakon Verina odlaska iz Studija i zemlje, bilo nemoguće.)
    Vera Maletić
    Susreti i razmjene ideja, koje su se nastavljale elektronskom poštom, Verina svjetska iskustva i informacije o trenutnim dometima primjene Labanove teorije u zamjenu za naš entuzijazam i vječito probijanje barijera, pokretanje časopisa Kretanja, san o Akademiji, s vremenom su rezultirale prijateljstvom i povjerenjem. Kako je Vera već imala pred sobom veliki zadatak očuvanja, odnosno pregleda, sistematiziranja i arhiviranja majčinih materijala koji ju je ne malo iscrpljivao, ostalo je, nažalost, za njezina boravka u Zagrebu premalo vremena za kreativno druženje i razgovore o – njoj. Kao, za to ćemo još imati vremena.

    Smatram velikim osobnim propustom što je nisam uključila u svom segmentu izložbe Avangardne tendencije u Hrvatskoj, ali sam za tu prigodu prekasno otkrila Koreografiju za kameru i plesače (1967) koju je Vera kreirala u suradnji s Krešom Golikom za Zagreb film na glazbu Ive Maleca Minijature za Lewisa Carolla, što su nesumnjivo ovdje bili prvi koreografski koraci u eksperimentalnom istraživanju prostora između kamere i plesa.

    Vera je od početka profesionalnog bavljenja plesom bila usmjerena i na pedagošku djelatnost, što je vuklo u teoriju i znanost, opservaciju i analizu pokreta. Znanja i iskustva stečena u Zagrebu, sudjelovanja na europskim kongresima i boravak u New Yorku, gdje se još 1966. upoznala s pretečama i inicijatorima postmodernoga plesa, definirale su središte njezinog umjetničkog istraživanja koje je kasnije sažela kao „promjene pristupima plesu, od modernih do postmodernih stilova, kao i koreografsko oblikovanje putem filmske i video-tehnologije“.

    Vera nam je otkrila za nas u tom trenutku nezamislive dimenzije plesa. U razgovoru objavljenom u Vijencu 25. srpnja 2002., rekla nam je kako je ples „ušao u mnoga američka sveučilišta odvojivši se od odjela za teatar ili fizičku kulturu… Nakon što smo prošli kroz fazu dokazivanja da ples, kao i ostale umjetničke grane, ima svoju teoriju, tzv. koreologiju, koja se zasniva na samom pokretu, danas se sve više naglašava jedinstvo teorije i prakse.“ Objasnila nam je koliko je Laban (dakle temelj na kojem počiva i naša škola) ponovno aktualan i nezaobilazan u suvremenim pristupima i da ju je taj veliki interes za Labanove principe, u kojima je utjelovljeno jedinstvo iskustva i znanja o plesu na mnogim američkim sveučilištima, potaknuo da napiše knjigu pod naslovom Body-Space-Expression: The Development of Rudolf Laban’s Movement and Dance Concepts (Mouton de Gryter, 1987). „U toj teorijsko-historijskoj publikaciji opisala sam kulturno-historijski kontekst Labanova djelovanja, usporedila njegove njemačke i engleske tekstove i zacrtala razvoj osnovnih pojmova njegove analize i sinteze pokreta.“

    Veru pamtim kao ozbiljnu i pažljivu, duhovitu i profinjenu osobu, nježnog porculanskog lika, koja je zračila mirom i autoritetom i nekako se činilo da se kroz tih desetak godina druženja uopće ne mijenja. A onda je prestala dolaziti, nešto kasnije nije više ni odgovarala na pisma, što bismo tu i tamo primijetili međusobno se raspitujući zna li netko nešto više. Uglavnom, već smo dosta prije obavijesti o smrti prihvatili konačnost njezina odsustva, pa je ovo zapravo prigoda da je vratimo i ponovno oprisutnimo.

    Laurence Louppe u svojoj Poetici suvremenog plesa u više navrata citira Veru Maletić i zahvaljuje joj, pa tako, pišući o njezinom prosvjetljujućem radu, komparativnoj studiji relevantnih pristupa prostornosti i vremenosti Labana, Strausa, Buytendijka i Merleau-Pontyja kojima je zajedničko „zanimanje za prostornu orijentaciju, ukorijenjeno u čovjekovim egzistencijalnim temeljima kao što su polje gravitacije, tjelesna struktura, centar ravnoteže povezan s ustrojstvom i potencijalom kretanja“ i u kojoj Vera „povlači paralelu između Strausova i Labanova viđenja kinesfere kao ne-zatvorenog tijela, „otvorenog skupa“, koji prostor ispunjava beskonačnim titrajima svoje taktilonsti.“ sumira: „Vera Maletić zaključuje da je uloga plesa da bude polje provjere i simbolizacije tijela-prostora.“

    S tom uputom, i zahvalnošću, zagrebačka plesana scena će se okupiti 24. studenog u 19 sati u Zagrebačkom plesnom centru. Ne da se oprosti od Vere Maletić nego da se njome podsjeti, obogati, međusobno nadahne i – nastavi dalje.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 2. studenoga 2015.

Piše:

Maja
Đurinović