Plesna scena.hr

Dosljedan hod po liniji

Male forme Studija za suvremeni ples i Kulturni centar Travno: non.sense, kor. Eni Vesović

• 
  
  Studio za suvremeni ples kroz program Male forme već nekoliko godina podržava plesače u realizaciji vlastitih autorskih radova, bilo da je riječ o umjetnicima iz redova podmlatka ansambla ili izvan njega. Mladi, ali i stariji plesači time dobivaju dobrodošlu platformu za koreografske eksperimente, priliku da se okušaju, i to u profesionalnoj cjelovečernjoj produkciji, a pod okriljem iskusnog ansambla.
  
  Ove je godine priliku dobila Eni Vesović koja u posljednje vrijeme djeluje i u Sloveniji, gdje je završila Akademiju za suvremeni ples. Educirala se i u Zagrebu pri Školi za suvremeni ples Ane Maletić, Plesnom studiju Centra mladih Ribnjak, kroz završen studij psihologije te kao članica podmlatka Studija za suvremeni ples s kojim je još prošle godine realizirala svoj prvi koreografski projekt inter(me)d. Sa spomenutim je radom već nominirana za Nagradu strukovnih udruga suvremenog plesa, u kategoriji za najbolju koreografiju. Ovaj put surađivala je s profesionalnim plesačima iz Studija Anom Vnučec, Dinom Ekštajn, Emom Crnić i Brankom Bankovićem.
  
  non.sense je dosljedan, minimalistički, početnički rad motiviran upravo jednim od osnovnih koreografskih pitanja vezanim uz značenje pokreta u oku promatrača. To je uvijek aktualno i intrigantno pitanje, pa nerijetko svjedočimo da mu se koreografi na ovaj ili onaj način vraćaju. A odgovor je redovito obilježen diskrepancijom. Značenje različiti gledatelji različito doživljavaju, no upravo je koreografska vještina ta kojom će autori znati manipulirati sužavanjem ili namjernim proširenjem značenjskog polja.
  
  Eni Vesović gledateljevu percepciju simbolički vidi kao niz linija različitih smjerova kojima plesači obljepljuju plesni pod, ne bi li se s njima stavili u odnos. Koreografija je tako uvijek uvjetovana oznakom na tlu koju plesači preslikavaju na tijelo te dalje improviziraju na temu. Izvanjsko je usmjeravanje tijela dodatno naglašeno doslovnom međusobnom manipulacijom – plesači jedni druge namještaju ili sami sebi rukama premještaju dijelove tijela. Pretežno rade samostalno, tek ponekad im se putevi susreću u kratkim grupnim unisonim frazama te u duetu ili triju. Prema kraju njihov pokret sve češće zapinje u ponavljanju pojedinih motiva, ispitujući tezu o nemogućnosti ponavljanja apsolutno identičnog pokreta, time i jednostrukog značenja.
  
  Pritom je struktura koreografije sistematično gradirana prateći pokretanje na tlu, preko polustajaćeg do uspravnog tijela, međusobnih odnosa plesača i prostorno razvedene kompozicije. Izvođači se užurbano i pomalo anksiozno pokušavaju poravnati uz tako nametnutu konstrukciju u kojoj im se onemogućuje individualnost, jer stignu tek izvršiti zadatak i krenuti dalje, što je logična posljedica koncepta. No, navedeni plesači svojim rješenjima čine čitavu izvedbu zanimljivom za gledanje.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 3. studenoga 2015.
  

Piše:

Jelena
Mihelčić